Ovaj esej potaknula je takozvana kontroverza nakon objavljivanja djela Eichmann in Jerusalem. Njegova je namjera da osvijetli dvije različite, premda međusobno povezane stvari kojih prije nisam bila svjesna, i kojih je važnost, čini se, transcendirala povod. Prva se tiče pitanja je li uvijek ispravno govoriti istinu — vjerujem li ja bez ograničenja u Fiat veritas, et pereat mundus? Druga iskrsava iz zapanjujućega mnoštva laži upotrijebljenih u kontraverzi — laži o onome što sam napisala,s jedne, i o činjenicama o kojima sam izvještavala, s druge strane. Razmatranja koja slijede pokušavaju se uhvatiti u koštac s objema stvarima. Ona bi također mogla poslužiti kao primjer što se događa vrlo aktualnoj temi kada je uvučena u jaz između prošlosti i budućnosti koji je, možda, odgovarajući zavičaj svih razmišljanja. Čitatelj će pronaći sažeto uvodno promišljanje ovoga jaza u predgovoru.
Predmet ovih razmatranja svakidašnja je stvar. Nitko nikada nije posumnjao da su istina i politika u prilično lošim odnosima jedna s drugom, i nitko, koliko ja znam, nikada nije istinitost ubrajao među političke vrline. Laži su uvijek smatrane nužnim oruđem ne samo profesije političara i demagoga već i državnika. Zašto je to tako? Išto to znači za prirodu i dostojanstvo istine i istinitosti za druge? Je li u stvarnoj biti istine da bude nemoćna, a u stvarnoj biti moći da bude prijetvorna? Koju vrstu stvarnosti posjeduje istina ako nema moći u području javnosti, koje, više nego bilo koje drugo područje ljudskog života, jamči stvarnost egzistencije čovjeku koji se rađa i umire — to jest bićima koja znaju da su proizašla iz ne-bića, i da će, za kratko vrijeme, ponovno u njega iščeznuti? Napokon, nije li nemoćna istina jednako vrijedna prezira kao i moć koja se ne obazire na istinu? Ovo su neugodna pitanja, ali ona nužno proizlaze iz općeprihvaćenih uvjerenja o ovome.
Ono što ovoj svakidašnjoj stvari daje veliku uvjerljivost još može biti ukratko iskazano starom latinskom izrekom Fiat iustitia, et pereat mundus.(»Neka pravda bude izvršena, čak iako svijet propadne.«) Osim njezina mogućeg autora u šesnaestom stoljeću (Ferdinand I, nasljednik Charlesa V), nitko je nije upotrijebio, osim kao retoričko pitanje: treba li pravda biti izvršena ako je u pitanju opstanak svijeta? A jedini mislilac koji se usudio krenuti nasuprot prirodnoj sklonosti pitanja bio je Immanuel Kant, koji je smjelo obrazložio da »kazivanje mudrih izreka… u običnom jeziku znači: ’Pravda će prevladati, čak i ako bi za posljedicu, svi nevaljalci u svijetu trebali nestati’.« Otkako ljudi smatraju da nije vrijedno truda živjeti u svijetu potpuno ličenome pravde, »mora se braniti nepovredivost ovoga ljudskog prava, bez obzira na to koliko se žrtvovanja zahtijeva od postojećih sila,… bez obzira na to kakve bi mogle biti fizičke posljedice«.
Ali, zar ovaj odgovor nije apsurdan? Zar briga za postojanje jasno prethodi svemu drugome — svakoj vrlini i svakom načelu? Nije li očito da oni postaju puke himere ako je svijet, jedini u kojemu se pojavljuju, ugrožen? Nije li sedamnaesto stoljeće bilo u pravu kada je gotovo jednodušno proglasilo daje sveta dužnost svake zajednice bila da, Spinozinim riječima, ne prizna »nijedan viši zakon, do sigurnost (svojega) vlastitog carstva?« Jer, zacijelo, svaki princip koji nadilazi puku egzistenciju može se postaviti na mjesto pravde, pa, ako na njezino mjesto stavimo istinu — Fiat veritas, et pereat mundus — stara izreka zvuči još uvjerljivije. Ako političko djelovanje razumijemo u pojmovima kategorije sredstvo-cilj, mogli bismo doći čak do samo naizgled paradoksalnog zaključka, naime da laganje može vrlo dobro poslužiti tome da se ustanove i očuvaju uvjeti za traganje za istinom — kao što je Hobbes, čija nemilosrdna logika nikad ne propušta proširivati argumente do onih ekstrema gdje njihova apsurdnost postaje očita, istaknuo vrlo davno. A laži su, budući da se često upotrebljavaju kao zamjena za nasilnija sredstva, pogodne da ih smatramo relativno bezazlenim oruđem u arsenalu političkog djelovanja.
Iz promišljanja stare latinske izreke proizaći će, prema tome, kao nešto iznenađujuće, da bi žrtvovanje istine radi opstanka svijeta bilo beskorisnije od žrtvovanja bilo kojega drugog načela ili vrline. Dok bismo mogli odbiti čak i da se upitamo da li bi još bilo vrijedno živjeti u svijetu lišenome takvih pojmova kao što su pravda i sloboda, to isto, začudo, nije moguće što se tiče naizgled mnogo manje važne političke ideje istine. U pitanju je opstanak, ustrajnost u egzistenciji (in suo esse perseverare), i nijedan ljudski svijet, predodređen da nadživi kratak životni vijek smrtnika unutar njega, nikada neće biti u stanju preživjeti bez volje ljudi da učine ono čime se prvi Herodot savjesno bavio — naime, izricanjem postojećeg. Nikakvo trajanje, nikakva ustrajnost u egzistenciji, nikada ne mogu biti shvaćeni bez volje ljudi da potvrde ono što jest i što im se pojavljuje zato što postoji.
Priča o sukobu između istine i politike stara je i komplicirana, a ništa se ne bi postiglo simplifikacijom ili moralnim optuživanjem. Kroz povijest, oni koji su tragali za istinom i oni koji su je kazivali, bili su svjesni rizika od svojega posla; toliko dugo dok se nisu upletali u tok svijeta bili su zaštićeni izrugivanjem, ali onaj tko je prisiljavao svoje sugrađane da ga shvate ozbiljno, pokušavajući ih osloboditi prijevare i opsjene, bio je u životnoj opasnosti: »Kada bi se mogli domoći (takvog) čovjeka… ubili bi ga«, kaže Platon u posljednjoj rečenici alegorije o spilji. Platonski sukob između onoga tko govori istinu i građana ne može se objasniti starom latinskom poslovicom, ili bilo kojom od kasnijih teorija koje, implicitno ili eksplicitno, opravdavaju laganje, među ostalim prijestupima, ako je u pitanju opstanak građanstva. U Platonovoj priči nije spomenut nikakav neprijatelj; mnoštvo živi u svojoj spilji bez međusobnih svađa, poput pukih promatrača slika, koji nisu uključeni ni u kakvo djelovanje, pa ih, stoga, nitko ne ugrožava. Članovi ove zajednice nemaju nikakva razloga da istinu i istinozborca smatraju svojim najgorim neprijateljem, a Platon ne nudi nikakvo objašnjenje njihove izopačene ljubavi za obmanu i nepoštenje. Ako bismo ga mogli suočiti s jednim od njegovih kasnijih kolega u političkoj filozofiji — naime sa Hobbesom, koji je smatrao daje samo »ona istina koja nije u suprotnosti s nečijom koristi, niti sa zadovoljstvom, dobrodošla za sve ljude« (razumljiv stav, koji je, međutim, on smatrao dovoljno važnim da njime završi Levijatan) — on bi se mogao složiti glede koristi i zadovoljstva, ali ne i s tvrdnjom da postoji bilo kakva istina koja je svim ljudima dobrodošla. Hobbes, ali ne i Platon, tješio se postojanjem indiferentne istine, s »predmetima« koji »ne zabrinjavaju ljude« — na primjer matematičkom istinom, »učenjem crta i oblika«, koja se ne ukrižuje s ljudskom ambicijom, koristi ili strasti. Jer, Hobbes je pisao: »Ne sumnjam, ali ako je postojala neka stvar suprotna bilo kojem čovjekovom pravu na vlasništvo, ili interesu ljudi koji posjeduju vlasništvo, tada bi tri kuta trokuta trebala biti jednaka s dva kuta kvadrata; to bi učenje trebalo biti, ako ne pobijeno, i to spaljivanjem svih geometrijskih knjiga, onda zabranjeno, sve dok je onaj, koga se ono tiče, to u stanju.«
Nema sumnje, postoji presudna razlika između Hobbesova matematičkog aksioma i pouzdanog mjerila za ljudsko postupanje, koje je, vjerojatno, Platonov filozof trebao donijeti sa svojeg puta u područje ideja, premda Platon, koji je vjerovao da matematička istina otvara oči uma za sve istine, toga nije bio svjestan. Hobbesov nas se primjer doima kao relativno bezazlen; skloni smo pretpostaviti da će ljudski um uvijek biti u stanju stvoriti takve aksiomatske tvrdnje kao »tri kuta trokuta moraju biti jednaki kao dva kuta kvadrata«, i zaključujemo da »spaljivanje svih geometrijskih knjiga« ne bi bilo radikalno djelotvorno. Opasnost bi, razumljivo, bila veća što se tiče znanstvenih tvrdnji; da je povijest krenula u drugom smjeru, čitav moderni znanstveni razvoj, od Galileja do Einsteina, mogao se i ne dogoditi. A, sigurno, najranjivija istina ove vrste, bili bi oni vrlo izdiferencirani i uvijek jedinstveni tokovi mišljenja — za koje je Platonovo učenje o idejama izvrstan primjer — kako su ljudi, od pradavnih vremena pokušavali racionalno misliti izvan granica ljudskoga znanja.
Moderno doba, koje vjeruje da istina nije ni dana ni objavljena, već je proizvod ljudskog uma, pripisalo je, od Leibniza, matematičku, znanstvenu i filozofsku istinu općenitom rodu racionalne istine, za razliku od zbiljske istine. Ovu razliku upotrijebit ću radi prikladnosti, bez rasprave o njezinoj unutrašnjoj legitimnosti. U želji da otkrijemo kakvu je štetu politička moć kadra nanijeti istini, ova pitanja razmatramo iz političkih razloga, prije nego iz filozofskih, pa stoga možemo sebi dopustiti da zanemarimo pitanje što istina jest, i da budemo zadovoljni da riječ uzmemo u smislu u kojemu je ljudi općenito razumijevaju. Ako sada mislimo o zbiljskim istinama — o tako skromnim istinama kao što je uloga čovjeka čije je ime Trocki za vrijeme ruske revolucije, a koje se ne pojavljuje ni u jednoj od povijesnih knjiga Sovjetske Rusije — odmah postajemo svjesni koliko su one mnogo ranjivije nego sve vrste racionalne istine uzete zajedno. Štoviše, budući da činjenice i događaji — nepromjenljiva posljedica življenja i djelovanja ljudi — čine samu strukturu političkog područja, naravno da je zbiljska istina ono što nas se ovdje najviše tiče. Kada vlast (da govorimo Hobbesovim jezikom) napada racionalnu istinu, prekoračuje, kao takva, svoje područje, dok započinje bitku na svojem vlastitom tlu, kada krivotvori ili izokreće činjenice. Šanse zbiljske istine da preživi nalet sile zaista su vrlo slabe; ona je uvijek u opasnosti da bude izmanevrirana izvan svijeta ne samo na neko vrijeme, već, moguće, zauvijek. Činjenice i događaji beskrajno su lomljivije stvari od aksioma, pronalazaka i teorija — čak i onih najbezumnijih, spekulativnih — koje je proizveo ljudski um; one se pojavljuju na polju uvijek promjenljivih ljudskih stvari u čijem toku ništa nije trajnije od općepriznate stvarnosti strukture ljudskog uma. Kada su jednom izgubljeni, nikakav racionalni napor ih nikada neće moći vratiti. Vjerojatno ni prilike da bi Euklidova matematika ili Einsteinova teorija relativnosti — da ne govorimo o Platonovoj filozofiji — na vrijeme bile ponovno stvorene da su njihovi autori bili spriječeni ostaviti ih potomstvu, nisu vrlo dobre, pa ipak su neizmjerno bolje nego prilike da će neka važna činjenica, zaboravljena ili, vjerojatnije, izokrenuta, jednog dana biti ponovno otkrivena. (…)
Prijevod Tatjana Sekulić
(AbrašRadio)
