Zašto je Dinarski krš – u znanosti najslavniji i najvrjedniji krš na svijetu – u najčešćoj javnoj percepciji domicilnih zemalja tek negativan razvojni pojam? Duboko proturječje koje nosi to pitanje usmjerilo je i naše istraživanje. U njemu ima čuđenja, ali i sasvim očekivanih odgovora. Istraživanje je postavljeno tako da teži cjelovitoj slici krša. Na tom putu često su iskrsavale potrebe za novim istraživačkim položajima i gledištima. Zbog njih smo mijenjali metode i discipline, osjećajući se strancem u nekima od njih. Javljalo se pitanje kojem matičnom području u nekom uobičajenom znanstvenom pogledu istraživanje uopće pripada.
Sretan je niz okolnosti što je istraživanje kombiniralo više multidisciplinarnih pristupa koji su po prirodi otvoreni za sve namjernike ili nisu sasvim izgrađeni, nisu okoštali ni ogradili oko sebe jake odstupnice pa su dopustili da se nastanimo na njihovu rubu kao invazivna biljka uz cestu. To su suvremeno shvaćena karstologija, povijest okoliša i kulturni krajolik. Isprobali smo ih unakrsno na području znanstvenog poznavanja, upotrebe i obilježavanja istraživanog prostora. Stekli smo dojam da bi temeljito iskorištavanje istraživačkih mogućnosti svakog od tih pristupa pojedinačno moglo dati zadovoljavajuće znanstvene rezultate.
Polazno pitanje usmjereno je na uže područje krša, koje je u našim prilikama bilo moguće istražiti. To je Popovo polje. Zašto baš ono? Prvi razlog je biografske naravi: na njemu smo se prvo i zapitali o kršu. Drugo je splet praktičnih okolnosti koje su povezane sa željom da se stvore znanstvene pretpostavke za bolji život i primjerenije korištenje krajolika. I, konačno, jer Popovo polje svojim iznimnim vrijednostima te povijesnim iskustvima omogućuje dovoljno kvalitetnog materijala.
Još od prvih spomena u karstologiji Popovo polje vrednovano je kao prvorazredna krška cjelina i izuzetna tema. O tome u literaturi postoje brojni dokazi. Friedrich Katzer kaže za Popovo polje da je „karakteristično obilježje bosansko-hercegovačkog krškog krajolika“ i da „spada po mnogo čemu u najzanimljivije dijelove Hercegovine“ (1903a). U svom nedovršenom radu Eduard Richter ga opisuje riječima: „Sve je najdivljiji krš s mnogo vrtača“ (1905: 399), a za Trebišnjicu kaže kako nema znamenitije krške rijeke koja „završuje u ponorima“ od nje (1905: 401). Za Karela Absolona Popovo polje je tipično polje udubljeno u čistom kršu, iz kojega mnoge podzemne rijeke otječu prema Jadranu, a najveća od njih je Ombla, ujedno i „najveća podzemna rijeka na svijetu“ (1916b). Cvijić je ocijenio da ja to „najčistiji tip slepe doline“ (1950: 3) u području koje je opisao riječima: „Nema dubljeg i celcatijeg karsta nego što je ovaj hercegovačko-crnogorski između donje Neretve, Skadarskog Blata i Jadranskog Mora“ (Cvijić 1926b: 434). Osim samom polju, pridavali su veliko značenje pojedinim njegovim dijelovima, kao Vjetrenici, humovima koji u zaravni Trebinjske šume imaju svoj locus typicus, suhim valama u kojima su tražili ključeve za zagonetku nastanka polja, i drugima.
Ništa manje, ako ne i veće zanimanje za Popovo polje pokazali su biolozi, prije svih biospeleolozi: Absolon – čija se ozbiljnost istraživanja ogleda u 150 000 sakupljenih uzoraka organizama, među kojima je oko 1000 oblika stalnih stanovnika pećina iz 40 najheterogenijih porodica, koje je obrađivalo 25 specijalista – nalazi da su mnoge od njih „žive okamine“, a da je Hercegovina „u kutu Neretve“ najveće njezino žarište (1916b). Jovan Hadži organizira ekspediciju za koju kaže da je „prva u većem stilu …domaćih naučnika“ (Hadži 1932: 103), te i sam iz toga materijala opisuje dvije nove vrste, jednu od „naročitog znanstvenog interesa“. Pretner je ustvrdio da „nijedna pećina kod nas, možda čak na svijetu, nema tako bogatu troglobiontsku faunu kao pećina Vjetrenica“ (1963), a Sket za Popovo polje kaže da je jedno od speleobioloških najzanimljivijih i najbogatijih područja u Dinarskom kršu (1983a).
Tijekom novijeg razdoblja, u kojem je karstologija iz vizionarske prerasla u egzaktniju kvantitativnu znanost, riječi su postale suzdržanije, a istraživanja na terenu se razbuktala i dobila golemu društvenu potporu. Kroz ta istraživanja primijenjene su brojne metode, među kojima i potpuno nove, koje su bile uvjet za „prodor u suštinu fenomena karsta“ (Milanović 1979a: 143).
Unatoč svemu, spoznaje koje su se nagomilale u dotadašnjim istraživanjima, nisu imale većeg praktičnog utjecaja na lokalnu javnost i općenito na upotrebu ovdašnjeg krajolika. Popovci su s vremenom usvajali sliku svojega polja kako ju je kreirala industrijsko-ekonomska era, kao pasivnog i beskorisnog krša. Ta je slika preživljavala izbljeđivanjem tradicionalnih sakralnih, mitoloških i drugih specifičnih pejzažnih obilježja koja u kulturnoj geografiji označavaju „duh mjesta“ i definiraju „područje brižnosti“.
Pored općeg nepovoljnog dojma o ovom kraju, za koji je zaslužan nepromišljen razvoj i njegovo demografsko pustošenje, sliku bitno dizajniraju napetosti po geopolitičkim šavovima koje presijecaju Popovo polje i tvore na njemu kaotičan duhovni reljef s teškim posljedicama. Zapaženo je da se u toj percepciji ne radi samo o manjku prikladnih obavijesti o vrijednostima krškoga krajolika, nego da se s političke točke gledišta potenciraju njegove negativne slike. Analizirajući radove o jamama Popova polja, domu najbogatije podzemne faune na svijetu, utvrđeno je da najviše utjecaja na javnost imaju jame masovne grobnice, tj. da se znatno više ističu „jame smrti od jama života“ (Lučić 2007b).
Pored navedenih, važnu sliku Popova polja u drugoj polovici 20. st. pruža njegova upotrebna vrijednost. Nju najbolje ilustrira izgradnja hidroenergetskog sustava, uz koji se, kao komparativna prednost, spominjala i poljoprivreda, koja je tisućama godina smatrana najvećom vrijednošću polja, ali je baš u zamahu industrijskog razvitka istisnuta iz povijesti. O ostalim aspektima krajolika Popova polja nije se vodilo dovoljno računa, iako je bilo ozbiljnih upozorenja biologa (Sket 1971, 1980, 1983a, 1983b; Pretner 1963; Čučković 1978, 1983) da će takva upotreba nepovratno umanjiti njegove izuzetne prirodne vrijednosti.
Nastojali smo stoga istražiti osnovne prirodne elemente Popova polja i osnovne oblike njegova korištenja, te okolnosti koje su kreirale kulturni krajolik toga izuzetnog područja. Unutar toga nametnulo se niz tema, poput razvoja karstologije i njezina odnosa prema interdisciplinarnosti tradicionalne i karstološke slike krša Popova polja, razne varijable kulturnoga krajolika, osobito one koje teže zadobivanju glavnih obilježja identiteta Polja itd. Nastojali smo neke od tih pojava i procesa pratiti na razini Dinarskoga krša i uspoređivati ih sa zbivanjima u Popovu polju te tako pribaviti neke argumente koji će vrijediti na razini te poznate krške cjeline.
Knjiga se temelji na informacijama iz cjelokupne dostupne literature – osim sadržaja koji se odnose na umjetničke interpretacije krajolika – od najranijih vremena do potkraj 20. st., preciznije, do osamostaljenja Bosne i Hercegovine, odnosno do raspada Jugoslavije. Središnje mjesto ima građa 20. st., što je opravdano iz najmanje tri razloga: a) čitanje tragova u krajoliku samo po sebi omogućuje poniranje u povijest prostora, b) promjene koje su ranije zahvaćale ovdašnji krški krajolik razvijale su se dugo i sporo i premda su neke od njih bile korjenite (npr. ogoljivanje krša), najintenzivnija zbivanja u krajoliku nastaju tijekom 20. st., i c) usporedo s dolaskom karstologije izvori o Popovu polju postaju izdašniji i kvalitetniji, a karstološki instrumenti stječu mogućnost za kompleksnije zahvaćanje bitnih pitanja krša.
Struktura rada slijedi podjelu na karstologiju, povijest okoliša i kulturni krajolik. Suvremeno shvaćenoj karstologiji namijenjena je uloga polaznog pristupa. Kroz nju su najprije proanalizirane te izložene informacije o Popovu polju i koncepcije krša kojima pripadaju. Potom su, služeći se poviješću okoliša (i/ili ekohistorije) predstavljeni oblici korištenja krša i odnos čovjeka i okoliša u dva smjera: utjecaj prirodnog okružja na društvena zbivanja i utjecaj čovjeka na prirodni okoliš, uključujući njihov negativni aspekt. Na kraju, kroz kulturni krajolik su analizirani i izloženi načini simboličkog obilježavanja prostora. Rad na tome suočavao nas je s kulturno-povijesnim svlakovima koje su pojedine zajednice oblikovale, čuvale se pod njima, zatim ih s mukom nosile i konačno odbacivale kao pretijesne i iznošene. Usporedba s oklopima kukaca i njihovim presvlačenjem sasvim je pristala iskustvima koja smo stekli ovim istraživanjem.
Te tri vrste odnosa – poznavanje, upotreba i obilježavanje krajolika – u velikoj mjeri su povezane s većim znanstvenim cjelinama: poznavanje s prirodnim znanostima, upotreba s tehničkim znanostima i obilježavanje s društveno-humanističkim znanostima. Prirodoslovlje je naglašeno zastupljeno s fizičkim geoznanostima koje prodiru u Popovo polje krajem 19. st., koje zbog prirode reljefa imaju nužno sadržaj karstologije. Upotreba se gotovo isključivo odvijala tradicionalnim sredstvima do sredine 20. st., prevladavajuće djelatnosti ostale su tradicionalne do početka zadnje trećine toga stoljeća, a modernizacija je rezultirala snažnom deagrarizacijom, nezaustavljivom depopulacijom i dalekosežnim ekološkim štetama. Obilježavanje krajolika još duže je zadržalo tradicionalni pečat dubinski temeljen na mitološkim kulturnim strukturama, koje su, premda uglavnom jedinstvene, kroz političku modernizaciju rezultirale još snažnijom podjelom prostora. Kulturna povijest primala je ovaj prirodno jedinstven prostor – promatran na bazičnoj razini kao Popovo polje i u najširem smislu kao Dinarski krš – kao dijelove različitih društvenih cjelina, što mu je dalo različite povijesne uloge i različite identitete. Do kraja 20. st. dominantni korisnici i obilježavatelji ovih prostora gotovo uopće nisu primili poruke o njegovoj izuzetnosti koje im je stotinu godina slala karstologija. Karstologija je na kraju toga razdoblja formulirana kao kompleksna holistička znanost (Panoš 1995), ali se znanstvena praksa holizma zadržala u okvirima interdisciplinarnosti geoznanstvenog prirodoslovlja, a etička praksa povremeno snažno određivana etničkim granicama. Stoga zaključak rada nužno upućuje na potrebu ozbiljnijeg suočavanja društva s ovim pitanjima, što vodi potrebi pokretanja kompleksnih studija krajolika. U tim studijima holistički bi shvaćena karstologija – s obzirom na prirodu reljefa – mogla ostvariti svoje univerzalne ciljeve. Usporedo, trebalo bi razvijati društvene strukture, obrazovni sustav i javne medije, koji bi mogli primiti i ostvariti ta znanja.
Konačan oblik knjiga duguje raznim okolnostima, ne samo znanstvene nego i već spomenute biografske naravi: politološkom obrazovanju autora, pohađanju postdiplomskog studija povijesti i filozofije znanosti u Dubrovniku, novinarskom radu, višegodišnjem iskustvu istraživanja i zaštite Vjetrenice i rodnog Popova polja. Ekohistorijsku formulaciju dao joj je pokušaj da se istraživanje obavi kao doktorski rad na studiju povijesti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a njegov karstološki okvir i instrumentarij odredio je postdiplomski Studij karstologije Sveučilišta Nova Gorica, koji se izvodi u Postojni, te na kojem je obranjen u obliku disertacije.
Ambijent na Institutu za istraživanje krša u Postojni (IZRK) bio je višestruko poticajan za pisanje rada već od samog početka. Odbacivanje formalističkih prepreka, poticanje autorske slobode i samostalnosti, te izbor uvijek najpovoljnijeg rješenja za polaznika, dobivanje stipendije, uključujući i mogućnost da se teza piše i brani na materinskom jeziku, činili su ovaj rad ugodnim izazovom, ispravljajući naivnu zamisao da su priroda i krš mjesta u koja se može pobjeći od aktualne politike i povijesti.
Osobno iskustvo potvrdilo je da je znanstveno djelo, unatoč zaokretima i raskidima koje spominje povijest znanosti, rezultat kumulativnog rada generacija znanstvenika. Razumljivo je da ono posebno dolazi do izražaja u slučaju poput našeg – koji je neposredni fizički prostor kao predmet istraživanja zamijenio svijetom svega onog što je napisano o Popovu polju. Drugim riječima, isključivo na temelju literature težilo se holističkoj interpretaciji krša. To smo, sa zahvalnošću nepreglednoj koloni istraživača, stalno imali na umu.
Ivo Lučić, Presvlačenje krša. Povijest poznavanja Dinarskog krša na primjeru Popova polja:
