Piše Semir Behram
Početkom mjeseca je krenulo povlačenje američkih snaga iz sjeveroistočnih dijelova Sirije. Ovaj događaj, odnosno odluka predsjednika Donalda Trumpa, zatalasala je sve učmaliju baru sirijskog konflikta. Nakon poraza Islamske države žarište se preselilo u provinciju Idlib, gdje je ovoga ljeta režim pokrenuo ofanzivu s ciljem preotimanja posljednje veće teritorije od pobunjeničkih snaga. Operacija je išla glatko, zauzete su mnoge strateški bitne lokacije, kao i jedan od većih gradova ― Han Šejhun. Ipak, operacija se obustavila. Težište se, potpuno neočekivano, prebacilo na sjeveroistok, tačnije, na prostor pod kontrolom Narodnih odbrambenih jedinica (YPG), nazvan Rožava, koji na kurdskom predstavlja pojam za Zapadni Kurdistan.
Da bi se razumjela trenutačna situacija, u kojoj svjedočimo slomu ideje zvane Rožava, moramo se vratiti par godina unazad, čisto da se prisjetimo vjetrova koji su ovu ideju romantizirali. Dugo se nije desilo ovoliko „brujanje“ svjetske javnosti oko nekog događaja. Društvene mreže su pretrpane naslovima o izdaji Kurda. Informativne emisije svih svjetskih televizija, kao i lokalnih, govore o agresiji Turske na Siriju. Ali da li je zaista tako? Koliko istine ima u ovim tvrdnjama? Rekao bih sa sigurnošću da je istina zamjenjena pretpostavkom, koja je poprilično inicirana populistički motiviranim agendama. Slavoj Žižek je uspio napisati tekst bez jedne jedine činjenice; nazvao je, među ostalim emotivnim ispadima – YPG anđelima.
Oni što lepršaju krilima dok čine blowjob vragu jer nemaju bolju opciju?
Dežurni moralisti poput Bernieja Sandersa su kmečali statusima i tweetovima o nijansama pravde i napuštanju saveznika. Dušebrižnici po zanimanju su naricali nad sudbom kletom i izigranom povjerenju. Da, postoji pedeset nijansi povjerenja ― neko je bjelje neko crnje; povremeno pod električnim suncem lijevog, pod crnim cilindrom desnog populizma prepiru se do željene istine. Narikače mile, kada vam se nivo potrebe za pravdom poveća, sjetite se Tuarega, naroda izdanog od vode i vatre, istoka i zapada, čovjeka i životinje, prepuštenog kolonizatorskoj volji, marionetskoj milosti iz Bamaka i raspoloženju Al Kaide. Razumijem da je pitanje Palestine postalo dosadno, te da se sve više opravdavaju „necivilizirane metode civiliziranijeg oponenta“; ali, onda se sjetite Baločistana? Spomenite nekada još uvijek aktuelni genocid nad Rohinjima u Mjanmaru i nepravdu činjenu nasilnim preodgajanjem Ujgura.
Sjedinjene Američke Države od invazije na Irak ne ratuju sa svojom vojskom. Oni koriste proksi jedinice. Američki vojnici vrlo malo ginu u ratovima koje direktno ili indirektno vodi njihova vlada; na tim frontovima obično ginu mladi ljudi sa tog podneblja koje Sjedinjene Države financiraju za lične interese. Nekad su ti interesi crpljenje prirodnih bogatstava, nekad krađa umjetnina, a ponekad svrgavanje neposlušnih lordova rata koji su odbili pokornost. Rijetko, u biti skoro nikada, nije vođen rat za unaprijeđenje životnog standarda određenog stanovništva ili, recimo, radi ljudskih prava. Obično se avijacija digne zbog instaliranja političkog sistema. Postavlja se demokratski poredak, da bi se, naravno, postavila marionetska vlada koja bi se financijski poguranim lobiranjem skoro uvijek isticala. Što u osnovi i ne mora biti nešto loše – ako je ovaj koji ju postavlja pravednik, a svrgnuti barbarin. No, sva ta rušenja zločestih diktatora donose minimalne beneficije, kratkoročne, nejasne i potpuno promašene ― simplificiranje stanja je u ovom slučaju neophodno.
Foto: AZNews TV
Srušilo je Muammara Gaddafija, otvorila su se vrata terorizma prema Mediteranu. Sjetimo se zaklanih Kopta na libijskoj obali na samo dva sata vazdušne plovidbe od naše zemlje. Srušen je Saddam Hussein, dobili smo Iran na Golanskoj visoravni, prijeti nuklearni rat sa Izraelom. Želim reći – Sjedinjene Države su imperija. Oni su mašina koja proždire sve što joj se nađe na putu. Ta imperija nema nikakvog sentimenta za bilo koga. Naivno je bilo očekivati da će ovakav savršeni predator za realnog saveznika uzeti jednu organizaciju. Da, organizaciju, sa donkihotovskim pretenzijama i ideologijom koja je naslonjena na djela Karla Marxa.
Te pretenzije, te ideje debelo zakašnjele, su prepoznate kao fenomenalan materijal za brendiranje. Od kurdske priče je napravljen produkt. Nešto poput Che Guevare na majicama. Romantizirat će oni i tugu Tuarega ako se nekada zategnu odnosi sa Francuskom. Elem, PR agencije su napravile izvrstan posao. Zapadni svijet je počeo percipirati Narodne odbrambene jedinice (YPG) kao oslobodioce, spasioce, ne samo tih predjela – oni su jednostavno postavili novu paradigmu, oni su bili jebena nada za civilizaciju.
Pojavili su se badboysi, svijetu je jednostavno trebao neki super junak. I ne samo da se pojavio super junak, pojavila se armija super junaka; hej, iz praskozorskih izmaglica su neustrašivo dolazile stotine i stotine superjunakinja koje su jelenjom kožom laštile kundake svojih kalašnjikova, dok su im se presijavale šnale sa petokrakama. Pričale su o svjetskoj revoluciji, o borbi protiv imperijalizma, feminizmu, emancipaciji žena i ravnopravnosti. Najveći listovi su prenosili velike reportaže prožete savršenim fotografijama. Regrutacija je počela.
Krenula je propagandna utrka sa Islamskom državom. Krenuo je rat sa Islamskom državom. Badboysi su izgubili rat, ustvari izgubili su teritoriju, ideja im i dan danas poprilično zdravo pulsira. Sjedinjene Države, imperija zvana predator – je pobjednik. Nema više potrebe da na tim teritorijama budu, a i zašto bi? Radi emocija prema produktu koji su sami osmislili i prodali cijeloj javnosti? Kada sam rekao da je regrutacija počela, mislio sam na hiljade zapadnih boraca koji su se upecali na vješto postavljen palangar. Dolazile su stotine anarhista, trockista, lenjinista, raznih lijevih militantnih frakcija. Osjećalo se, a zaista se divim tom PR-u, da se duh Španskog građanskog rata teleportirao iz tridesetih godina prošloga stoljeća. Duhovi Fadila Jahića Španca i Koče Popovića su obuzimali mladiće i djevojke pune entuzijazma. Puni poleta, bez posebne obuke, jurišali su na frenetične bombaše samoubice.
Pogrešno je percipirano povlačenje američkih trupa iz Sirije. Američke jedinice se ne povlače iz Sirije. Dobro ste pročitali. Amerikanci se povlače iz sjeveroistočnih dijelova Sirije, dok će, sasvim je jasno, i dalje ostati u svojoj sirijskoj enklavi Al Tanf, koja se nalazi na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana, a osim vojnog kompleksa unutar kojeg je veliki izbjeglički kamp, ova enklava penetrira desetke kilometara u unutrašnjost provincije Homs. U jednom od prethodnih tekstova sam pisao da je u izgradnji velika američka baza u iračkoj provinciji Anbar, na samoj granici sa Sirijom, na poziciji najbitnije provincije Islamske države ― Al Furat; ali, svakako, ne bez razloga toliko bitnoj. Ta „nepostojeća“ Al Furat provincija ima važnost baglame na krilima cijelog Bliskog Istoka, a Ikar može poletjeti samo ako je posjeduje. Sjedinjene Države potpuno kontrolišu naftna postrojenja istočno od Eufrata i mogući iranski kopneni most koji ide iz Iraka prema Siriji, te se time neutralizira iranska mega baza Imam Ali koju su prethodnog mjeseca raketirali izraelski bombarderi. To je, recimo, bila agresija na Siriju o kojoj se nimalo ne priča, dok se poprilično potencira pojam agresije kada je u pitanju tursko prodiranje u Siriju, što govori o agendi krugova koji bolduju neke, dok italiziraju druge, f(r)ontove suprotnih tendencija.
Američke snage se povlače samo iz dijelova Sirije koji su bili pod kontrolom Islamske države. U te teritorije su se počesto znale ušetati YPG snage, nakon što američka avijacija doslovno stuče položaje Islamske države. Rijetko bi bila oružana konfrontacija bez američke avijacije, a tada bi napredak YPG-a bio izuzetno slab. Mnogi ljevičari govore da su Amerikanci samo pomagali Kurdima, dok je istina zapravo sasvim drugačija, Kurdi su bili ti koji su pomagali cilju Sjedinjenih Američkih Država i za to su bili debelo plaćeni – stotinama miliona dolara vojne opreme. Jedan od većih dokaza ove tvrdnje je materijalizacija stanja podaničke svijesti koja se desila za vrijeme „poznate“ bitke za Al Baguz Fawkani. Naime, u tom momentu se samo čekalo ko će napasti grad Manbidž, pobunjeničke horde okupljene pod turskom zastavom ili snage režima; grad koji je YPG ranije preoteo od Islamske države za mjesec dana borbi uz, naravno, američku avijaciju. I šta se dešava dok su neprijateljske snage nad obzorima njihovog grada? YPG postavlja odbranu? Pa naravno da ne. YPG odlazi da ratuje za interese Sjedinjenih Američkih Država u Al Baguz gdje nema Kurda, ali tu je naftom najplodniji dio Sirije. Dok je narod, kurdski, strahovao od režima i islamista, YPG je vodio bitke na suprotnom kraju države; kao da niko drugi na planeti osim njih nema da te bitke vodi.
Pod američkim pritiscima većina zapadnoevropskih zemalja je donirala svoje oružje YPG-u. Pouzdano znam da je fabrika za proizvodnju municije Igman d.d. Konjic više puta donirala streljivo za YPG, dok je prodavala stranama involviranim u ukrajinski sukob. Kada sam pitao zašto doniraju, a ne prodaju – odgovoreno mi je da je takva naredba.
Prava snaga YPG-a se mogla vidjeti u direktnim sukobima sa Islamskom državom prije intervencije vanjskog faktora dok se još nije formirala koalicija. Pomno sam pratio tadašnja dešavanja. Većina kantona Kobane je pala za sedam dana, za dvije sedmice je cijeli kanton Kobane bio u rukama militanata Islamske države. Nešto slično se i sada dešava, kada su za deset dana borbi sa turskim proksima pala dva pogranična grada: Tell Abyad i Ras al-Ayn, dok ništa drugačije nije prošao kanton Afrin godinu dana ranije u koji su se Turci ušetali bez ispaljenog metka. Ne postoji nijedna značajnija borba u kojoj su snage YPG-a porazile opozitne snage. U stvari, varam se, postoji – YPG je žestoko potukao snage Slobodne sirijske vojske (FSA), jedine legitimne vojne frakcije koja se borila da smijeni režim iz Damaska. Istina, kasnije se FSA debelo konfrontirala stapanjem s određenim proislamističkim grupama. Borbe su vođene u gradu Tell Rifaat, u sjevernom dijelu provincije Aleppo.
No, kad su Sjedinjene Države odlučile da uđu u savez sa militantnom marksističko-lenjinističkom organizacijom koja, nedvosmisleno, gaji separatističke afinitete? Ako su zapadne zemlje, a među njima i Sjedinjene Države, dale punu podršku Slobodnoj sirijskoj vojsci (FSA), kako to da se težište potpore, podrške, naglo zaokrenulo? Slobodna sirijska vojska je izvisila, ostala je bez financijske pomoći Zapada, koji ju je, budimo realni, stvorio. Revolucija u Siriji je nastala domino efektom Arapskog proljeća. FSA se, sa sve manjom podrškom Zapada, financijski istrošena i izmorena, našla pod sve jačim udarima snaga režima iz Damaska, jer, sjetimo se, Damask je dobio snažnog saveznika iz Moskve. I to je momenat kada se paradigma rata u Siriji mijenja. FSA se iz stanja demokratičnosti sve više islamizira. Ostavljena i napuštena postala je samo proksi služavka vlade iz Ankare koja je, prisjetimo se, prodala revoluciju kada je povukla proksije iz Aleppa.
Islamska država je postajala sve jača. Istrijebila je režimske trupe na istoku, koji su jedina frakcija koja je ponudila frenetičan otpor. Sjetimo se borbi za kasarnu Tabka gdje su se, nakon što je pao aerodrom i kasarna, borci odani Bašaru Al Asadu danima borili u podzemnim kompleksima. YPG je bio progutan od Islamske države. Padao je i grad Kobane, koji bi, budimo iskreni, pao sigurno za manje od mjesec dana da nije formirana koalicija koja je avijacijom tukla po položajima Islamske države. No i pored avijacije, Islamska država je napredovala i grad je bio pred padom. Tada se desio apsurd ovoga rata. YPG je spašen od Recep Tayyip Erdoğana koji je pod pritiscima zapadnih sila otvorio koridor iz sjevernog Iraka preko Dijarbakira do pograničnog Kobanea. Pešmerge su pobjedile one borce Islamske države koji nisu spaljeni ili zatrpani ražvakanim betonom ― momenat kad je otupljena oštrica Islamske države. Nakon deblokade Kobanea kreće brendiranje YPG-a kao pobjedničke vojske.
Krenuo je siloviti pad Islamske države, pod avijacijskim udarima su izgubili hiljade i hiljade vojnika bez borbe. Nezvaničan podatak govori da su u samom Kobaneu izgubili oko šest hiljada boraca. Jasno je da poslije takvog udara na ljudstvo, a avijacija i dalje nije prestajala sa dejstvima, slijedi nezaustavljiv i strmoglav pad. Islamska država više nije napadala protivnike. Sve kasnije bitke su bile odbrambene – od bitke za Manbidž, bitke za Al Bab, Raku, pa do bitke za Mosul, da bi posljednji laststand bio u Al Baguz Fewkaniju. Jedan od ključnih momenata koji su prelomili tok rata je bila bitka za Kobane, ali zašto je Islamska država slala u smrt hiljade i hiljade boraca za strateški potpuno nebitan grad, za pograničnu kasabu? Na prvi pogled nema nikakvog smisla. No, simbolički je grad Kobane bio od iznimne važnosti. Pitate se zašto? Kobane je kurdski naziv grada i nikada nije bio zvaničan. Pravi naziv grada je Ayn Al Arab ― Izvor Arapa. Islamska država je naivno, prije osvajanja, koje se, zapravo, nije ni desilo, u svojim propagandnim materijalima promijenila ime Kobanea, odnosno Ayn Al Araba u Ayn Al Islam ― Izvor Islama. Grad sa tako pretencioznim imenom se morao osvojiti. Nije se smjelo dozvoliti da ga se deblokira. Poslali su hiljade i hiljade boraca u sigurnu smrt. Vjerovatno nigdje više ugljenisanih tijela nije bilo kao na Kobaneu. Potrošili su borce na nebitan grad za koji, uostalom, nije ni bilo potrebe da se ikako ratuje.
Ključni grad je bio Homs. Islamska država je, ispostavilo se, namjeravala svu svoju silu usmjeriti na grad Homs. Sa tim su mislili da presjeku Siriju na dva dijela. Da su u tome uspjeli, a vjerovatno bi uspjeli, tok rata bi otišao u zastrašujućem smijeru. Ali, imperija ne bi bila imperija da nema pronicljive ljude koji su ušli u mindset Islamske države. Naprosto su znali da će ovi poslati sve što imaju na nebitan grad. Na tako banalan način, bez znoja, sa proksi trupama, Amerika je porazila Islamsku državu, kasnije bitke su bile samo posljedica smrtnog ranjavanja.
Dolazimo do momenta kada kreće instrumentizirana slava YPG-a. Amerikancima su tek sada bili potrebni. Bilo im je neophodno ljudstvo, koje će čistiti razbucane džepove Islamske države, koju će oni, prije toga, avijacijom onesposobiti. Bez prevelike muke se osvajala teritorija. YPG su uživali u glavnim ulogama blokbasterskih pozitivaca, nešto slično, što su osamdesetih godina bili afganistanski mudžahedini ― borci za slobodu. Potpuno su se uživili u apsolutno neistinite tvrdnje. Naime, jedna od ključnih propagandnih krilatica, koju smo često viđali po web portalima, govorila je o tome kako je borac Islamske države uvjeren da neće ići u raj ako ga ubije žena. Što je besmislica. Stvarao se mit. Kurdskim borcima su prijale te priče i, jednostavno, odbijali su da prihvate realno stanje, koje govori, da usitinu oni nisu „jedine snage“ koje su uspjele da savladaju badboyse.
Kako su, uz pomoć željeznih ptica, osvajali velike teritorije, čak i one gdje nema Kurda, krenula su razbojništva i pljačke lokalnog arapskog stanovništva. To je pravilo problem Sjedinjenim Državama, jer su se lokalni Arapi počeli buniti, što je prijetilo sukobu između Arapa i Kurda, a samim tim, značajno bi se usporila borba protiv ostataka Islamske države. Odluka je pala da se YPG rebrendira. Istovremeno je ovaj obrazac, čak dva puta, iskoristio Ebu Muhamed Al Džulani, lider tadašnje džihadističe grupe Džebhetu Nusra. YPG je promijenio amblem, te je u svoje redove primio neznatan broj Arapa, koji nisu nikakav faktor nikada igrali u novonastalim Sirijskim demokratskim snagama (SDF).
Kada je Islamska država padom zadnjeg uporišta Al Baguz Fawkanija ostala bez čitave teritorije na području pod kontrolom SDF-a (ne zaboravimo Dubajatski džep u pustinji provincije Homs koji je enklava duboko unutar teritorije pod kontrolom režima iz Damaska) Sjedinjene Američke Države su izgubile smisao postojanja na teritoriji zamišljene Rožave. Prije svega, nepotrebni ostanak bi značio besmislena izdvajanja iz budžeta. Drugim riječima, financijsko opterećenje koje se mora obustaviti. Taj novac će biti preusmjeren na područje gdje se bude ćelije Islamske države, tamo gdje im je izvorno uporište, u Irak.
Zbog čega bi se Sjedinjene Države konfrotirale sa ozbiljnim igračem kakva je Turska? Nepotrebno. Turska se mora preoteti od sve jačeg zagrljaja Rusije. YPG je iskorišteni prezervativ stavljen u ruke Recep Tayyip Erdoğana da ga ovaj baci u kantu za otpatke. Vladi u Ankari je izrazito draga i ta perverzna uloga. Samo je problem što perverzija poprima obrise zločina, pa i etničkog čišćenja. Kurdi kao narod su osuđeni na ulogu igračke. S njima se povijest poigrala, sadašnjost im se smije, a budućnost nije obećavajuća. Problem je u tome što je većina naroda neobrazovana i neuka, izrazito podložna manipulaciji, pa podržava glorifikaciju duboko korumpirane organizacije kakva je YPG, te njeguje kult Odželanove ličnosti – što su nerazumnom politikom i prihvaćenom ulogom čistačice obezvrijedili život običnog Kurda koji će u skorijoj budućnosti preuzeti još bizarniju ulogu.
Ništa dobro se neće desiti Kurdima invazijom Turske. Kako stvari stoje, na dogovoru u Sočiju je sklopljen sporazum između Turske i Rusije u kojem su Kurdi potpuno istisnuti kao faktor. Njihove predstavnike niko nije pozvao. Elem, dogovorene su zajedničke patrole turskih i ruskih snaga duž sirijsko-turske granice, a govorimo o prostoru zapadno od Tall Abyada i istočno od Ras al-Ayna; gdje se, prema pisanju režimskih medija, postavljaju tzv. obzervacijske tačke koje će služiti isključivo režimskim snagama. Kurdi će se povući južnije prema unutrašnjosti provincija Raka i Hasaka, dok će, a što je sve izglednije, turske proksi jedinice ostati na teritorijama koje su zauzele dosadašnjom invazijom. Prije dogovora u Sočiju se vjerovalo, a proturski observeri su tvrdili, da će autoput M-4 koji, kad gledamo na karti, zauzima sjeverni prostor istočno od Eufrata, pripasti Turskoj, te da će tim putem imati bolju prohodnost za kontrolu osvojenih teritorija. No, Turska je autoput M-4 prepustila režimu iz Damaska, što je popriličan ustupak. Mnogo toga je ostalo nejasno iz Sočija, kao – šta će se desiti sa SDF-om? Šta će biti sa Kurdima uopšte? Te nejasnoće zapravo i nisu toliko nejasne, jer u Sočiju se nije dogovarala sjeverna granica Sirije, ni sigurnosni pojas koji penetrira 30 kilometara u unutrašnjost. Nisu se spominjali Kurdi. Nakon šest sati iscrpnih razgovora iza zatvorenih vrata Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdoğan izašli su sa postignutim dogovorom i nasmijanim licima. U Sočiju je dogovorena sudbina provincije Idlib.