Pregled dramskog programa Mostarska liska 2023
Mostar je oduvijek bio grad pun teatarskog impulsa. Uostalom i cijela Hercegovina. Bilo da su se predstave dešavale u najkraćim ulicama u gradu, na stepenicama, dvorištima ili malim gradskim salama, uspostavljao se odnos između grada, ulice i scene. Tako je i RKUD Abrašević, radničko društvo osnovano 1926. godine, najprije bilo inspirirano scenskom izvedbom. Nije bilo ni čudo, jer su te ideje dolazile izravno iz radionice Svetozara Markovića, kojoj je pripadao i mladi Kosta Hristić, koji je, preimenovavši se u improvizaciju nadimka kao mali Abraš, postao socijalistički pjesnik Kosta Abrašević. Dakle u osnovi Abraševića je uvijek bila transgresija čiji kraj pjesnik nije dočekao, a umjesto njega su je nastavila društva koja su nosila njegovo ime. Nije to bilo bilo kakvo ime, već ime osobe koja dolazi iz naroda, iz radničke klase, a ima u sebi snagu njemačkih romantičnih pjesnika, pravih preteča revolucionarne poezije. Poezija Abraševića, oslobođena ideoloških slika, slavi biološki napredak, dinamizam i cijeli svijet kao uniju progresivnih ideja u kojima nema mjesta za glad.
U ovom amalgamu nalaze se i mostarske liske u dvojakom značenju. Postoje kao posebne močvarne ptice u dijelu grada koji je još dobrim dijelom poplavljen, a prema njima su nazvani ljudi koji zrače i šire posebnu vrstu dijalektičkog uličnog humora. Taj humor ni u jednoj od svojih formi nije ni bukvalan ni doslovan. Uvijek uključuje određeni dramski prevrat, skoro kao obrat, koji najbolje uspijeva u formi dijaloga, dakle priče. Na tom mjestu, posebno u trenutku sinteze, ostvaruje se duhovita opaska o svijetu, životu, ljudima i njihovim osobinama koja u sebi nosi dušu kreativne nježnosti. Taj humor je nešto poput paljenja onog starog uličnog plinskog svjetla, njime se označavaju mjesta u prostoru po kojima se i za najgoreg vremena olakšava put kući. On je povezan sa specifičnim mostarskim duhovitim ogovaranjem koje u sebi ima moment dozivanja. Unutar komšiluka tako se provjeravalo ko kome mjeri tlak, ko je gladan, šta se dešavalo na poslu, da li je nekome hladno, da li se uopće ustalo.
To posebno vedro mostarsko o-govaranje bilo je nekada poput signala male zajednice, skrivene u magli svijeta. Danas je ono skoro pa nemoguće, jer se s uvećanjem grada, kulturom suvremenih kafića, novim ratom te sveprisutnim prodorom novca (za neke) i paranojom koju zlatna groznica nosi, taj govor pretvorio u ogovaranje, došaptavanje i tračanje – hakanje. Niko više nikoga ne doziva na ulici i baštama, sada se jedino proziva, izmišlja i ogovara, a sve pokreću sebični i skriveni motivi, koji većini nisu jasni. Ipak, humor liskaluka, i nakon odlaska posljednjih tradicionalnih liski i dalje postoji. Samo on više nije nikakva zaštita, niti putokaz na putu. Danas se ionako dobar dio ljudi vozi u autima sa zatamljenim staklima.
Abrašević je svoju kuću poslije Velikog rata našao u Šantićevoj ulici. Mnogi ljudi koji su se bavili kulturom u gradu nisu dočekali oslobođenje i slobodu, ali oni koji jesu, svoje su utočište našli upravo u RKUD Abrašević koji je prvi obnovio rad. U Abraševiću su svoj institucijski život započeli i Narodno pozorište i Muzička škola. Ne samo da je institucija Narodnog pozorišta osnovana upravo u Abraševiću, nego je i njegov osnivač, Safet Čišić, bio član Abraševića, kao i glumci koji su dolazili sa svih strana mlade države. Kao odraz tih slavnih vremena, nakon prelaska u svoje zgrade, klasična gitara se i dalje podučavala jedino u Abraševiću, najbolji klasični hor je opstajao godinama, a tu je i njegov zaštitni znak – Amatersko pozorište. U Jugoslaviji nije svako amatersko pozorište moglo nositi taj naziv već samo ona koja su zaslužna za napredak umjetnosti kao i pobjednici na republičkim i državnim takmičenjima, što je ovom energičnom ansamblu uspijevalao u redovnim ciklusima. Uz sve ovo krasio ga je i buntovni duh, često i humorističan, u kojem su prednjačili liskaluci Milivoja Mrkića, Nuri-džihana Kezmana, Ede Kaniže, Makse Grubelića, Ekrema Ćorde, Ljube Bebića, Branke Budalić i mnogih drugih…
Osim navedenog amatersko pozorište Abrašević od samog početka surađuje i sa profesionalnim redateljima, a jedan, Miljenko Karačić je i član Abraševića. Pozorište je ostalo najpoznatije po suradnji sa Sulejmanom Kupusovićem i Ahmetom Obradovićem, drugim legendarnim direktorom Narodnog pozorišta i osnivačem Mostarske liske. Obradović je često testirao svoje eksperimentalne zamisli sa ovim ansamblom, pa je tako i napravio vlastitu improvizaciju na temu Selimovićeve Tvrđave što je bilo kao preuranjeni postdramski eksperiment koji je precizno najavljivao boom studentskog teatra u Mostaru koji će iznjedriti regionalno, pa i u nekim trenucima i svjetski poznate predstave Privremenog pozorišta, Teatra Lik i Mostarskog teatra mladih. Ahmet Obradović bio je upravo taj načvršći most prema mostarskom amaterizmu.
Mostarsku lisku osnovao je upravo ovaj nasljednik Safeta Čišića koji je vjerovao da Mostar ima urođeno pravo, zbog svog talenta za društvenu i urbanu, baštensku i uličnu komediju, na jedan takav festival. Komedija je nastala u davno vrijeme i svo ovo svoje trajanje, zanimljivo, ima ponekad i izbjeglički status kakav su imali poraženi ili čak rane vjere, baš poput ranog kršćanstva. Komedija ima doista raznih, a sve je započelo sa društvenom važnosti ismijavanja mana. Kasnije komedija razvija ustaljene karaktere kao pokazne vježbe nečega što građani trebaju izbjegavati. Sa razvojem i promjenama društva, komedija postaje i kritika ljudskih gluposti ili nespretnosti, satira, parabola; često se nalazi i kao komedija koja pokazuje ljudsko stanje, kao kod Shakespearea i kasnije kod Čehova. Postoji bulevarska komedija, a na kraju postoji i unutar ozbiljne forme, poput kritike i brechtijanske komedije kataklizme i pada u nepoznato. Nigdje ne piše, a još manje znači da uspješna komedija mora izazivati konstantan smijeh kao potvrda uspješnosti. Ovdje se radi ili o modelima koji su preuzeti iz televizije, ili iz zahodskog, ciničkog humora. Bez okrutnog političkog sustava nema ni okrutnosti prema ljudima. Ljudi na sceni danas se najlakše ili najčešće smiju ljudima koje pogađa nesreća. Stvar treba preokrenuti na takav način da se komično shvati i kao kritika takvog sistema u kojemu oni koji vedre i oblače u društvu upravo nisu smiješni, jer na odgovornim mjestima odlučivanja ne poznaju jezik koji brani društvo i koji to isto društvo od njih očekuje.
Na ovogodišnjem festivalu Mostarska liska predstavljene su nam tri predstave koje svojim režijskim postupkom, iako sa različitim uspjehom, vuku komediju prema mjestu kojem pripada. Ostale su predstave one dvije koje spadaju u nedefiniranu sferu apsurda i satire, koja bi u određenim okolnostima mogle napraviti veće rezultate, te dva komada koji spadaju u jednostavno i blago rečeno, poslovni odnos prema pozorištu, koje su prosječne i nikako festivalski kapacitet.
Prva i uvjerljivo najbolja predstava na festivalu jest ona Tri dana ili uspon i pad gospodina B Romana Sikore, Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice i u režiji Tanje Miletić-Oručević, predstava koja je dobila nagradu za najbolju predstavu, režiju i glavnu žensku ulogu. Odmah ću reći, na stranu sjajni zenički ansambl, trenutno najbolji u državi, ovo je jedna baš prava mostarska predstava. Prije svega, sjajno se uklapala u otužni ambijent, skoro pa od gradskog života napuštene Glavne ulice, a i sama je podsjećala na najbolje trenutke predratnog pozorišta. Priča o sebičnom bankaru kojeg vlastiti sustav vara i baca na ulicu, istovremeno je i srednjevjekovni moralitet i brechtijanski politički teatar. Tanja Miletić-Oručević posjeduje tehničko majstorstvo režiranja u kojem je sve promišljeno vrlo pažljivo. Predstava ima sjajno osmišljene prelaze između scena koji su ovdje i visoko zabavni. Ostavlja jako puno prostora glumcima za fizičku izvedbu i vlastiti doprinos. Istina, sporo su ušli u predstavu, ali kada su nakon prve četvrtine počeli da razvijaju rituale i slike prosjačkog života, upali su u ludi ritam animiranog filma koji je sam po sebi bio fantastičan i smiješan. Imate dojam da bi mogli satima gledati ovu kombinaciju pametne kritike i čiste zabave. No, u svoj toj glumačkoj grmljavini, redateljica jasno pazi na pauze i prelaze i sjajno umeće prizore iz grada. Rijetko možete vidjeti na našim, uglavnom malim scenama, te dubinske prelaze i promjene smjera na svega par metara, koji vrlo precizno pokazuju prelaze u prostoru i promjenu vremenskog perioda zbivanja. Kao kontrapunkt pojavljuje se scena sa pjevačicom koja jako podsjeća na zaboravljene i zadimljene, vječne barove, stripovski rekreirane scene nijemih filmova, a i sjajno korištenje danas već iskušane postdramske metode dvostrukog gledanja, kroz stvarno vrijeme i vrijeme ekrana. Miletić-Oručević, iako poznaje sve postupke postdramskog teatra, ne oslanja se na njih kao modu i ne skuplja jeftine poene i kada ih koristi, to je vrlo promišljeno. No, mnijenja sam da je to možda i malo preskromno u dosadašnjem radu redateljice ovakvih potencijala. Važno je što je Miletić-Oručević ovom predstavom otkrila našem društvu i jednog nepoznatog, a sjajnog dramskog pisca.
Druga predstava je superosuvremenjena i pomalo ludistička, ali i hrabra verzija Kulenovićeve Djelidbe, Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, u režiji Aleša Kurta. Ovdje su famozna naša plemena, da više ne spominjem poimence, koja su u isčekivanju izvjesne djelidbe. Ona je ovdje izvedena u nekoj neopisanoj, samo formalno naznačenoj budućnosti sa zanimljivim scenskim rješenjem. Svi glumci su, posebno kad dolaze u prednji plan, zavezani dužim ili kraćim elastičnim obrađenim gumama bijelih boja. Na sebi nose identične zelene kombinezone, što nas odmah asocira na atmosferu neke stanice, svemirskog broda ili silosa. U svakom slučaju, netko ih elastičnim konopima (kao i u slučaju današnjice našeg društva), u raspravi drži slobodnima, ali ipak ograničenima. To su praktički jedina scenska sredstva, dok scenu predstavlja prikaz kafane u kojoj se djelidba odlučuje. Iako postoje određena prvoloptaška scenska rješenja gdje prenaglašene, ali ipak precizne ironizacije pojedinih naroda iz suvremenog perioda, bivaju prepuštene nekoj vječnoj elastičnoj budućnosti, malo je veći problem snalaženje brojnog ansambla na malom prostoru. Pomalo recitatorska neprirodnost govora sarajevske škole iskače u prvi plan. Posebno su u problemu sad nešto stariji glumci kojima nedostaje i preciznosti i jasnoće u govoru, a o čistoći njihovih glasova u kojima uvijek nešto zapinje, ne treba ni govoriti. Ne bih se dobro proveo da zatvorenih očiju slušam ovu izvedbu. Nažalost, ovo se isto odnosi na sličan opis glumačkog govora i iz predstave Tri dana. Nije lako gledati sjajnog i spretnog glumca ili glumicu koji sve govore u istom tonskom „ključu“, pri tom imajući reakcije i emotivni angažman kakvog robota. Nema veze što se ne radi o psihološkom pozorištu, glumac i u brechtijanskom teatru treba stajati iza svojeg stava i tako postati i ostati razumljiv. Treba se izboriti za pravila procjene igre, a ne procjenjivati preko generalnog dojma. Pa ipak, i ovdje je najveća vrlina predstave u režiji, jednostavno su neodoljivi upravo oni najslobodniji i najnonšalantiji dijelovi predstave, u kojima opet zavladaju stripovska rješenja. Predstava generalno odlične transformacije i hrabre ideja, ali za neki puno ambiciozniji ansambl. I definitivno prestrogo zanemarena u izborima za nagrade. Ako ništa za rušenje granica, što je ogromna stvar i pravo nasljeđe Ahmeta Obradovića.
Treća predstava nema problema sa prirodnošću glumaca. Radi se o predstavi Terapija Regionalnog pozorišta Novi Pazar, u režiji Olje Đorđević. Na prvi pogled djeluje kao neko specijalno dobro rješenje, no vjerojatno se samo radi o rutinskoj tradiciji srbijanskog teatra, koja se na ovakvim, osrednjim komadima ipak ne može ni provjeriti ni dokazati. Pa ipak tu se dešava nešto neočekivano, ansambl je opušten, inspiriran i zaigran, sa ritmičnom kolektivnom igrom i sjajnim pojedinačnim kreacijama. Redateljica se doista trudila, pokušavala je spojiti jedan suvremeni vodvilj sa brechtijanski i postdramskim potezima, što je trud za pohvalu, ali sve to je bilo prilično nepotrebno jer je to jednostavno komedija zasnovana na zabunama i ironizaciji. To je naravno legitimno, ali tim farsičnim i jednostavnim zapletima koji se ponavljaju i ponavljaju skoro dva sata nije moglo ništa pomoći. Tako da se komentar od strane glumaca pretvorio u skoro jednu paralelnu pjesmu. Tu su i na kraju, ne specijalno opravdani upadi različitih pjesama koje pjevaju glumci. Pjevaju oni kvalitetno sa dosta vještine i elana, ali to traje i traje i postaje zatvoreno u samo sebe. U tim pjesmama mješaju se i šlageri, i poznate pjesme, ali i bome narodnjaci u nekom novom, prihvatljivijem ruhu. Ne znam što da mislim o tome, ovako upotrebljeno bez konteksta ili ironije (ili nekad s ironijom) dođe kao neka analiza narodnjaka za neupućene, što naravno publika prihvaća sa odobravanjem. Valjda se tako želi naglasiti da je cijeli naš duh jedan veliki narodnjak. E pa, nije uvijek bilo tako.
Malo je nezahvalno prema glumcima Narodnog pozorišta procjenjivati ih u festivalskom ključu preko premijere, gdje se još uvijek bore da se kvalitetno poslože i uigraju. Tako da je jako zanimljivi tekst Psihopata Eve Kamčevske, u režiji Zorana Rakočevića ostao malo po strani. Bolje bi bilo da je uvrštena odlična predstava prema tekstu mlade i napredujeće Emine Kovačević, koja će uostalom nekoliko dana poslije biti apsolutni pobjednik Festivala drame u Zenici, iako njena namjera nije izazvati smijeh kod glumca već više biti tragikomičan. Slavni i kvalitetni glumac Marko Torjanac te pošteni i hrabri borac u gradskoj skupštini već dosta dugo vjeruje u male predstave koje jezgrovito govore o problemima i izazovima. Sada se već može reći da je redovni gost festivala i pomalo ljubimac publike, često nagrađivan. Ostaje nerazumijevanje zašto nije došao sa najsvježijom predstavom, već sa onom starom skoro dvanaest godina – Tko je ovdje lud, nedavno obnovljenom. Torjanac zna jako dobro složiti problematsku predstavu, ali ova je baš zasnovana na situacijama zamjene uloga i doista nije lako igrati toliko mnogo likova u predstavi. Šteta što je iz nekog razloga otkazana već najavljena predstava velikog i prerano preminulog kreativca i dobrog čovjeka Saše Anočića. Bio bi to, osim sjajne demonstracije glumačkog pozorišta sa više uloga, i dostojan trenutak da se oda počast jednom marljivom i vrijednom čovjeku čije krajnje humane potencijale nikada nećemo imati priliku pozdraviti. Ako vam se da, uzmite minut zamišljenosti ili pljesnite sretnim rukama u tišini. Za Sašu Anočića, ali i za Mladena Vasarya čija je teška bolest, a nedavno i smrt, omela nastupe na Liski prošle i ove godine.
Predstava HNK Zid, izvedena je prošle godine prema tekstu Ružice Aščić, koji je pobijedio na natječaju HNK, što je hvalevrijedna strategija posvećena razvoju mladih glasova u drami, koji se sve teže probijaju. Izuzetno zanimljiv tekst o nestanku stare užare i konopcima koji nas sve vežu, sputavaju i otpuštaju. Redatelj Christian Jalžežić je malo previše stegao okov vremena i prostora u grotesku nepomičnosti i brzih izmjena. Koliko god to bilo možda i precizno, nije uvijek i najsretnije rješenje za pokazivanje osjećaja skučenosti. Ipak su ovdje u prednjem planu patnje sadašnjih mladih ljudi i to bi na još promišljeniji način trebalo biti razigrano.
Mostarska liska ponudila je polovinu predstava na festivalu inovativnima, onima koje pokreću granice komedije i koji joj vraćaju dostojanstvo. Bio je prisutan većinom broj tema – neokapitalizma, siromaštva, psihopatije, izgubljenosti mladih, raspada stare arhitekture, nacionalnih i unutarnjih podjela, slabosti u pandemiji i nemogućnost ljubavi u ovakvom svijetu. Dakle, teme koje i nisu posvećene izazivanju smijeha već podsjećanju da na ozbiljne teme može biti ukazano i duhovito, bez ruganja, ali sa promišljenom kritikom i satirom. Te priče odzvanjaju i možda ne bi bilo loše da se nakon predstava uvede praksa okruglih stolova, gdje će ta priča nastaviti trajanje.
Od samog osnutka Liska uvijek ima predstave koje pokreću granice. Uvijek je priča raspoređena između takvih predstava i onih koji su možda prihvatljivije publici. Pa ipak, trebalo bi ići još dalje da sve predstave budu u tom ključu, makar svaka govorila na svoj način. Prozor u svijet bi trebalo još više raširiti. Vrijedilo bi razmisliti da se mostarske predstave možda igraju u posebnom terminu, tako da se otvori prostor za više predstava iz inozemstva. Sigurno ih ima još više u regionu, iako je jasno da su troškovi svega toga prilični, pa opet, to bi trebao biti prioritet za gradsku kulturu. Bilo je lijepo vidjeti kako publike ima, nije lako svako večer ispuniti veliku dvoranu, i da se ta publika ne ponavlja. Publika je narasla, mladi su stasali i pokazali da ih zanima da ih obrazuje i oblikuje upravo Narodno pozorište, koje je ostalo najvažniji urbani čuvar Glavne ulice. Kad vam je više ljudi u pozorištu nego u kvartu u javnom prostoru, onda znate koliko je sati. Treba dalje izaći u taj prostor, tokom dana organizirati popratne sadržaje u divnom dvorištu, na balkonu i u maloj dvorani. Zatim treba izići prema komšiluku, sokacima, zaboravljenim mjestima Trga na Mejdanu ili samog Abraševića. Treba glumačku igru, ovaj put s naklonom komediji raširiti poput krvotoka tim našim malim svijetom. Mladih ljudi ima, zainteresiranih ima, treba im pustiti da vode, izabiru, pobjeđuju.
Za sve nas.