Mike Davis je bio američki znanstvenik, aktivista, urbanist koji se do posljednjeg trenutka svoje teške bolesti borio protiv ugnjetavanja i zaborava na obespravljene u slumovima svijeta. Njegov tematski prostor je uglavnom grad Los Angeles, kojemu se vraćao tokom cijele karijere, sa povremenim izletima prema San Diegu. U osnovi marksist, Davis je znao proširiti njegove materijalističke osnove na antropološko-ekološke porive mišljenja.
Davis podsjeća na evoluciju „ekologije zla“ koja je zapravo obrazac urbanizacije koji se ovdje testira. Investitorima je prostor samo jedna strana apstrakcija strane zemlje i novca. Kako bi privukli kupce, oni često, iz čiste zlobe prema prostoru, lažno predstavljaju prostor kao zemlju raja. Urbanizam ne postoji, on se zapravo oponaša kao napad na prirodu. U Davisovom primjeru tim naseljima prijeti stalna nestašica vode, napravljena su klaustrofobično, dok je staro i drevno drveće posve uništeno. To su eutopije, sterilizirana mjesta, ogoljena od prirode i povijesti. Investitori ovim stvaraju i novi, rastući strah od grada. U gradu, naime, postoje pravila.
Sve ovo stvara socijalnu anksioznost. Zajedno sa populacijom razvija se i socijalna polarizacija, a s njome i siromaštvo kao očekivana posljedica. Konsekvencije pretjeranog razvoja tržištem daju svoje negativne posljedice. Dok se godinama ulagalo u privatne projekte, jednako tako se nije ulagalo u urbanu infrastrukturu ni u stanovanje. S jedne strane dopuštali su se prejak komercijalni razvitak, direktno financiranje špekulanata, jako niske porezne takse bogatima, a s druge strane se događao nestanak svrhovitog planiranja. Kvalitet života siromašnih, kao i srednje klase, jako se urušio. Od sredine osamdesetih rastu zakrčenje prometa, zagađenje zraka, manjak poslova, kriminal, urušavanje tla, buka i nedostatak vode.
Ovaj oblik urbanizacije razvio je svijet koji je osjetljiv na prirodne krize, ali koji, štoviše, počinje oživljavati stare, pa čak i kreirati nove. Davis kaže kako mu se čini da prostor nanovo „izmišlja sam sebe“. U jednom kvartalu bilo je više golemih tragedija, nego u cijelom stoljeću ranije. Osim razornih potresa, regiju i državu napadaju poplave, požari, ali i s njima povezane bune i neredi. Naravno, većina odmah počne pripisivati eshatološku snagu nevoljama, ali Davis ne vjeruje da su one samo biblijske naravi. Desetljećima vođena tržišna logika i bogaćenje, zamutili su i odgurnuli odgovorni ekološki osjećaj. Tamo gdje su sezonski požari svjesno usmjeravani kako bi se izbjegle najveće štete, napravljena su bogata predgrađa, močvare nastale djelovanjem potresa pretvorene su u luksuzne marine, a na naplavnim, isušenim poljima gradila su se industrijska postrojenja s novim naseljima. Ogromni radovi bez mjere i plana, te osjećaja odgovornosti koji je povezan i sa osjećajem opasnosti zamijenili su regionalno planiranje i odgovornu etiku prema zemlji. Kako bi sakrili ove uzroke ili posljedice, investitori se koriste pseudonaukama. On zavrću, uvrću i iskrivljuju percepciju regije i njenog prostora. Na ovaj način stvaraju krizu identiteta iz koje nije lako izaći niti je dokazati.
Davisovi mrtvi gradovi su, iako ovu sintagmu korisiti prije svega za opisivanje New Yorka nakon napada na blizance, gradovi čiji početak razvoja nije utemeljen na razvoju sa prirodom već sa njenim pokoravanjem. U brojnim referencama nalaze se one na poznate književnike i njihovu negativnu fascinaciju razvojem – pisci poput H.G. Wellsa, Garcije Lorce, Dos Passosa, filozofi Bloch i Benjamin, imali su žestoku negativnu reakciju na megalomaniju koja je sipala mrak i na njihove utopije. Ovdje bi svakako, preko Benjamina, trebalo pridodati jednog Kafku i njegove navodno mračne vizije budućih odnosa u gradovima destrukcije.
U svijetu je broj urbane populacije premašio ruralnu. Svijet se urbanizira prebrzo. Svjetski prostor počeo se sužavati. Mnogi gradovi su se u sedamdeset godina uvećali četrdesetak puta. Posebna je pojava razvoj brojnih megagradova, konurbacija koje iznose preko osam miliona stanovnika i supergradova sa dvadesetak i više miliona ljudi. Gradovi doslovce eksplodiraju, šireći nove urbane mreže, koridore i, naravno, u njima nove hijerarhije odnosa. Ovo su zapravo post-urbane strukture, posljedica agresivnog urbanog planiranja i razvoja, fizička i demografska kulminacija urbanog razvoja. Ovo je novi urbani red koji ima svoju cijenu. Prije svega se radi o rastućoj nejednakosti među gradovima ili čak među dijelovima gradova. Svijet postaje planet slumova.
