Roman J.G. Ballarda “Potopljeni svijet” pruža maštovite i spekulativne alate za viziju budućnosti Sredozemnog mora nakon procesa tropikalizacije koji je započeo otvaranjem Sueskog kanala 1869. godine i ubrzao klimatske promjene.
17. novembra 1869. godine Sueski kanal je otvoren za plovidbu, povezujući tropski indopacifički okean sa umjerenim Sredozemnim morem, po prvi put od oligocena. Osim što je unaprijedilo globalnu logistiku, ovih 190 kilometara kanala pokrenulo je masovnu migraciju neizvornih oblika života koji dolaze iz indopacifičkog oceana, omogućavajući Sredozemnom moru da bude naseljeno tropskim vrstama. Ovaj proces “tropikalizacije”, ubrzan porastom temperature vode zbog klimatskih promjena, brzo zamjenjuje ekosistem Sredozemlja novim. Pored toga, predviđeno podizanje nivoa mora, uzrokovano klimatskim promjenama, također će znatno utjecati na teritorije uz Sredozemno more, dramatično mijenjajući geografiju otoka i obalnih regija. Ove klimatske i geomorfne mutacije dodatno se prepliću sa političkom nestabilnošću zemalja Sredozemlja i pojačavaju postojeće geopolitičke tenzije područja, rezultirajući sve većom vojnom mobilizacijom na moru. Drugim riječima, proces koji je započeo 1869. godine ne uključuje samo preokretanje ekosistema, već i potpunu transformaciju Sredozemlja, što zahtijeva radikalne kulturne, političke i čak antropološke paradigme.
Godine 1962., britanski pisac J.G. Ballard objavio je roman pod nazivom “Potopljeni svijet” u kojem je prikazan proces koji sada zahvaća regiju Sredozemlja. Zamišljajući nagli porast globalne temperature, sa posljedičnim rastom nivoa mora i tropikalizacijom nekadašnjih umjerenih područja, ovaj roman pruža korisne maštovite i spekulativne alate za viziju budućnosti Sredozemnog mora. Osim toga, razvija teorijske okvire za provedbu potrebnih paradigmatskih promjena kako bismo se suočili s mutacijama koje se odvijaju u ovom području. “Potopljeni svijet” predstavlja halucinacijski prikaz grada Londona koji je potonuo pod ogromnim poplavnim vodama nakon topljenja polarnih ledenih ploča izazvanih naglim globalnim zatopljenjem koje je rezultiralo naglim povećanjem solarnog zračenja. U romanu se London opisuje kao grad koji je doslovno preplavljen tropskom florom i faunom, domaćin “kolonija vukova-paukova”, “divovskih iguana” i “stabala paprati koja izbijaju iz [krovova uredskih zgrada]”. “Veći dio grada već davno nestao je” – piše u romanu – “i samo su zgrade u središnjem komercijalnom i financijskom području, podržane čelikom, preživjele nadolazeće poplave. Opečne kuće i tvornice s jednim spratom predgrađa potpuno su nestale ispod letećih plimnih talasa mulja. Tamo gdje su izbili, divovske šume podigle su se u goruće, tupozeleno nebo, gušeći nekadašnja polja pšenice umjerene Europe i Sjeverne Amerike. Neprohodni Mato Grossi, ponekad i do 90 metara visoki, postali su svjetovi noćnih mora takmičenja organskih oblika koji se rapidno vraćaju svojoj paleozojskoj prošlosti.”
Glavni junak romana, Robert Kerans, biolog zaposlen u Ujedinjenim narodima, radi istraživanje u nekadašnjem gradu Londonu, koji je sada postao tropska laguna nastanjena primordijalnim oblicima života. Sa brzim porastom temperature i vlage, Kerans doživljava vlastitu psihičku transformaciju i naposljetku prihvata svoje novo okruženje, odlučujući se krenuti prema jugu, ka sigurnoj smrti. Keransovo unutarnje putovanje tako se prožima s procesom transformacije okoline do te mjere da odluči da odvede stvari do krajnjih konsekvenci. Ipak, govoreći o liku svog romana, u intervjuu s Jamesom Goddardom i Davidom Pringleom 1975. godine, Ballard tvrdi da je Kerans “jedini koji čini nešto značajno. Njegova odluka da ostane, da se suoči s promjenama koje se odvijaju u njemu, da shvati logiku svoje veze s promjenjivim biološkim kraljevstvom i konačno, odluka da krene prema jugu i pozdravi sunce, potpuno je značajan smjer djelovanja.”
Iako Ballardov stav može zvučati kao provokativna ili čak u temelju nelogična izjava, sličan pristup sada predlažu teoretičari i istraživači kao jedini mogući način nošenja s trajnom promjenom u globalnoj klimi. Pedeset godina nakon objavljivanja “Potopljenog svijeta”, opis okoline sadržan u ovom romanu čini se da je prešao u najnovije izvještaje IPCC-a (Međuvladinog panela za klimatske promjene). Prema izvještaju iz 2023. godine, ako se misije CO2 ne smanje drastično, globalna temperatura će nastaviti rasti, prelazeći do 2100. godine 3 stepena Celzijusa iznad preindustrijskih temperatura; nivoi mora će se podići do jednog metra (još više u nekim područjima); okeani će se zagrijavati i postajati kiseli; turbulencije u atmosferi će se pojačati, što će dovesti do sve ekstremnijih vremenskih nepogoda. Međutim, kako je primijetio umjetnik i teoretičar Paul Dobraszczyk u svom članku “Potopljeni gradovi”, iako se ove promjene već dešavaju i utječu na ekosisteme i život ljudskih zajednica širom svijeta, političkim diskursima o klimatskim promjenama i dalje dominiraju predviđanja budućnosti, odgađajući radikalne promjene koje je potrebno učiniti kako bi se suočili s novim klimatskim poretkom. Ovaj budućnosti orijentirani okvir možda je glavni razlog zašto je i dalje tako teško postići zajednički dogovor među vladama o tome kako djelovati u suočavanju s tako neizvjesnom budućnosti. Osim toga, takav način pristupanja ovakvim krizama rezultira time da međunarodne i nacionalne zajednice pri donošenju politika pokušavaju ublažiti posljedice klimatskih promjena umjesto da pronađu načine da se prilagode, čak iako se posljedice klimatskih promjena već manifestiraju na svojoj premoćnoj skali. Ono što Dobraszczyk predlaže je ponovna procjena pozicije ljudi u prirodnom okruženju, kako bi se zamislilo nove oblike kolektivnog života sposobne adekvatno odgovoriti na novi scenarij koji proizlazi iz dramatične mutacije uzrokovane klimatskim promjenama.
Epistemološka promjena u suočavanju s ekološkim katastrofama prikazana je u najradikalnijim terminima u Ballardovom romanu: ljudski život i njegov ekosistem su tako temeljito povezani da radikalna ekološka mutacija zahtijeva jednako radikalnu antropološku transformaciju. Ovaj osnovni, zacementirani odnos očituje se u njegovom romanu kroz figuru potapanja, koja roman čini, ne samo reprezentativnim narativnim iskustvom, već i vrstu unutarnje logike koja objašnjava isprepletenost ljudskog i neljudskog na materijalnoj razini. Ipak, u “Potopljenom svijetu” također jasno dolazi do izražaja i tragični i bolni učinak ove transformacije, čija racionalnost izmiče tradicionalnim kategorijama instrumentalne logike. Kerans oklijeva u ideji odlaska. Neuspješno pokušava pronaći “adekvatan razlog” za svoj odlazak, muče ga “neodlučnost” i “stanje mučne neizvjesnosti”. No, istovremeno ga drži zastrašujući osjećaj nostalgije za “arheopsihičkom prošlošću”. “Možda me ove potopljene lagune jednostavno podsjećaju na potopljeni svijet djetinjstva u maternici” – kaže Kerans svojoj partnerici Beatrice. Zatim zaključuje: “ako je tako, najbolje je da odmah odem.” Ono što pokreće Keransove odluke i postupke je praiskonska želja da se vrati u predsubjektivnu prošlost, što ne korespondira samo s pukim uništenjem njegove subjektivnosti, već i namjerom da dosegne nivo neodređenosti na kojem postaje moguće “potpuno reorijentirati svoju ličnost”. U snovima, vode lagune postaju “produžetak njegovih sopstvenih krvotoka”, jer osjeća “kako se rastapaju barijere koje su dijelile njegove ćelije od okolnog medija”. Kako se priča odvija, postaje sve jasnije da je, da bi se izvršila rekonfiguracija oblika subjektivnosti adekvatnog za novu okolinu, potrebno razmontirati prethodne subjektivne strukture i momentalno se rastopiti u čisti imanentni nivo kosmičkog multipliciteta anonimnih materijala. To nije smrt, već ponovno spajanje s beskrajnim kozmičkim životom, neophodno za rekomponovanje forme subjektivnosti na drugačijim osnovama i u skladu s novom situacijom.
Povlačenjem direktne veze između ovog putovanja i psihoanalize, Keransov kolega Alan Bodkin izlaže osnovnu tezu romana: “Svaki korak koji smo napravili u našoj evoluciji je prijelomna tačka upisana s organskim sjećanjima […], svaka je zapis hiljada odluka donesenih pred naglim fizičko-kemijskim krizama. Kako psihoanaliza rekonstruira izvornu traumatičnu situaciju da bi oslobodila potisnuti materijal, tako se sada vraćamo u arheopsihološku prošlost, otkrivajući drevne tabue i porive koji su bili uspavani epohama. Kratko trajanje pojedinačnog života vodi nas na pogrešan trag. Svako od nas je star koliko i cijelo biološko kraljevstvo, a naši krvotoci su pritoke velikog mora njegovog ukupnog pamćenja”. Ovaj latentni atavizam u Keransovoj psihi postupno se pojavljuje i rasvjetljava arhaično ljudsko nesvjesno, što pokazuje da ljudsko nikada nije ni bilo odvojeno od ekoloških okolnosti. Ballard ovu pretpostavku objašnjava koristeći hidrološku simboliku koja povezuje ljudsku istoriju i geološke sisteme putem zajedničkih procesa potapanja i poplave. Na taj način ističe konstitutivnu nemogućnost subjekta da se povuče iz ovog osnovnog stanja. Kako Bodkin kaže, “unutarnji mehanizmi oslobađanja, usađeni u tvoju citoplazmu milijunima godina unazad, su se probudili, širenje sunca i porast temperature vode te nazad niz kičmene nivoe, u potopljena mora, uronjena pod najniže slojeve tvoje podsvijesti, u potpuno novu zonu neuroničke psihe”. Ono što Bodkin predlaže je infiltracija izvanjskih i anteriornih okruženja u samo tijelo, okruženja koja polažu svoje materijalne tragove unutar ljudske fiziologije putem krvotoka i kičme. Ova pojava materijalnih sila, koja se dešava čak i na psihološkom nivou, ističe konstitutivni odnos između ljudske subjektivnosti i neljudskog okruženja. Stoga, umjesto što samo opisuje scenarije uništenja i izumiranja, Ballardov roman aludira na novi tip hibridne subjektivnosti u kojoj su ljudsko i neljudsko isprepleteni. Na vrstu subjektivnosti koja razotkriva samodovoljni liberalni humanistički subjekt kao iluzoran te pokazuje kako je on ionako uvijek fizički i psihološki izmiješan sa neljudskim materijalnostima svog okruženja. Stoga je ekološka katastrofa opisana u knjizi istovremeno prikaz dezintegracije individualnog subjekta i stvaranja uvjeta za konstituciju novog subjekta.
U skladu s ovom interpretacijom “Potopljenog svijeta”, u svom članku “Ekološka katastrofa kao morfogeneza”, Moritz Ingwersen predlaže rekonceptualizaciju Ballardovih opisa klimatske katastrofe kao mjesta procesa subjektivne morfogeneze. Da bi to učinio, referira se na rad matematičara Renéa Thoma, nezaobilaznog autora u teoriji kompleksnosti, koji u svom djelu “Strukturna stabilnost i morfogeneza” opisuje “katastrofe”, ne kao kataklizmičko uništenje, već kao “lokalne nesreće morfogeneze”. U materijalnim uslovima u kojima nedostaje statičke ravnoteže, gdje su postojeći sistemi u konstantnoj kretnji te gdje su granice između unutarnjih i vanjskih okoliša propusne, polustabilni poredci se neprestano pojavljuju i nestaju. Kako Thom kaže, “karakteristike svih oblika, svih morfogeneza, jeste da se prikazuju kroz diskontinuitete okoliša”. Geološka transformacija u Ballardovom romanu može se interpretirati putem logike katastrofe, jer se okolina u kojoj Kerans djeluje čini dislocirana i opstaje u ograničenom, ali dinamičnom stanju, između haosa i povratka u ekvilibrij. U Ballardovom djelu se katastrofe pojavljuju zaista kao spacijalizacije granice između prelaznih svjetova koji niču iz haotične stvarnosti koja je u konstantnoj kretnji. Opisane su kao ‘tranzit zone’ ili ‘čekališta’ u kojima rasipanje trenutnih poredaka stvarnosti kreira uslov za nove morfološke procese.
Na taj način “Potopljeni svijet” nudi vrijedne elemente refleksije na trenutne klimatske i geomorfološke transformacije Mediterana, jer zamišlja scenarij u kojem novi klimatski poredak osporava sve aspekte ljudskog života, kao i elaborirane konceptualne okvire korisne za razmišljanje o promjenama, uzimajući u obzir sve njene radikalne posljedice. Baš kao glavni lik “Potopljenog svijeta” Kerans, nalazimo se i sami u situaciji u kojoj nemamo druge opcije nego da priznamo da se ovaj nepovratni proces radikalne transformacije našeg okoliša već dešava. Kao rezultat, osim pokušaja umanjivanja posljedica te transformacije, hitno je potrebno naći načine kako joj se prilagoditi, rekonfigurirajući naš odnos s okruženjem.
(Felice Moramarco, Nero Editions, s engleskog preveo Boris Filipić)