Sjede ljudi.
Preko sasušenih usana, iz dubine sagorjelih pluća, kulja i vuče se dim. Ide tromo, slaže se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrštene, misli dosadno nejasne kao polubijel dim što se povlači okolo. Lica se ne razaznaju, čalme i fesovi načas se čudno izduže, protegnu, dobiju fantastične izglede u pokojem novom valu dima, neko se iskašlje, a za „odžakom“ zazveči džezva.
– Rasime, jednu i dva!
Do Ešrefa je Suljaga. Razliše iz jedne džezve u dva fildžana po srču. Šute. Do njih je Ahmetaga. Dimi i šuti. Pa Mašo, Mušan, Mešan, Ibro. Puše i šute. Klupe su poredane unaokolo. Sredina kafane, sva puna sivog, gostog i teškog dima, podsjeća na baru. Ponekada tek kogod uzdahne, val jurne u sredinu, ustalasa naslage dima, pa se postepeno sve smiri.
Suljaga šuti. U Mešana na lijevom koljenu fildžan s kahvom, a na desnom savija cigaretu „tančicu“. Šute ljudi naslonjeni na zidove.
Šuti i dim.
Cigare i čibuci, lule, ispružene ruke što su zaboravljene stale u pokretu, sve je to zabodeno u mehak, bolesno-prljav vazduh, i miruje. Poslije otegnute, plačne škripe vrata, ču se Muhamedbegov selam. Beg sjede na klupu. Vazduh topao pokrenu se.
– E, merhaba ti, beže!
– Merhaba!
– Merhaba!…
Lijeni pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po dužnosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno šutanje.
Muholovka visi i klati se. Jedna uhvaćena muha dugo zuji.
Beskrajna dosada.
– Jah! – ču se kao slučajno. I odmah bezbroj odjeka:
– Jah!
– Jah! Jah!…
A onda opet jumiranje u šutanju.
– Beže, rekoh li ja tebi merhaba?
– Rele, jakako, br'te, Mašo.
Pola sata. Sat. Dva.
Zatim se Ibro prisjeća:
– Ama, viđe li ti, Mušane, onog Muzbašinog? Kažu da je izbio.
– Viđoh jah. Pa gologlav, ko vlaše. A njakav durbil – kako li – obješen o vratu.
– A što li će mu ono, jarabi?
I Mašo, kao da uopće ne očekuje odgovor, sasvim ravnodušno zašutje, pošto je pitanje bacio negdje u dim. Niko se ne trudi da progovori. Zujanje, dim i sporost.
Minut, dva, pet.
Džemil efendija će:
– Ma, ono se kaže durbin, a nosi se u planine. Kažu da se kroz njega vidi sa Matorca skakavac na Šćitu.
Govor se valja lijeno, dugo, riječi padaju teško kao od usta otkinute, glas je usamljen, čudno usamljen, kao da ostaje napušten, neshvaćen, ravnodušan svima.
– Pa mi kaziva jednom, baš čini mi se Edhem efendija – jok, slagaću, nije on.. ama opet… ček… jest baš on, jest!… Edhem efendija mi je kazivao kako je on na jedan – tu Džemil efendija potegne duboko iz čibuka, uzdahne i izdahne, pa polahko nastavi – kako je on gled'o s Matorca i vidio toćno skakavca na Šćitu.
– Aaaaa! I baš vidio? Pa baš vidio?
– Aaaaa!
– Jes’, baš vidio. I to, kaže, miče desnim brkom.
– Ih, pobogu brate, pa što li to?
Šutnja.
– Haj’ ti sad znaj zašto on baš desnim brkom mrda?
– Iiiii!… E, baš mu je čudo!
Šutnja.
– Hikjmet Božiji, moj br'te!
Nevjerovatnosti u dimu dobivaju jednako dosadnu boju kao i ono „jah“. I najzad – sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima prepliću se i slažu, ljudi se ravnodušno čude, pa onda šute, poneko opet vikne bezrazložno „jah“, kafana se rastače u neshvatljivu miru, a negdje daleko napolju hukti fantastičan životni tempo.
Suljaga i Ešref se iskašljaše. Na dnu fildžana ostao je mutljag. Popili su „jednu u dvoje“.
I opet šutnja. Opet mir. Opet dim.
Uvijek tako.
Vrijeme stoji.