Ko je imao sreću upoznati Partizanski spomenik u njegovom izvornom obliku i stanju, sigurno može posvjedočiti odgojnoj snazi njegove zagonetnosti. Skladno spušten na mali mostarski brijeg, kao jedna od prvih građevina u novom dijelu grada, prenosio je direktnu vezu sa Starim mostom i sa vodama Neretve koje su tekle njegovim fontanama i ispunjavale donje jezero. Protomajstor Bogdan Bogdanović, njegov idejni začetnik i autor, nikada nije volio pretjerano jake opomene u svojim spomenicima. Tako je i zločin Jasenovca pokušavao izliječiti velikim Kamenim Cvijetom Dobra. Prema vlastitom zapisanom priznanju, rad u Mostaru za njega je bio okrepljujući. Bogdanović je volio Mostar, prije svega jer je to za njega bio jedan od rijetkih primjera suvremenog grada kojeg nije uhvatila bolest konurbacije. Mostar je sa neke od lokalnih uzvisina ili brijega moguće obuhvatiti pogledom, što je bila jedna od klasičnih filozofsko-graditeljskih formula priznanja grada. Njega je ovdje dočekala i pažljiva znatiželja građana koji su preživjeli Drugi svjetski rat i kojima je obećao posebno obilježje za njihove mrtve sugrađane, a i sam je bio sudionik Narodnooslobodilačke borbe iz koje je tešku ranu nosio još dugo nakon završetka sukoba. Partizanski spomenik ima duboko intimnu crtu i u izvedbi i u dojmu kojeg proizvodi. Nije napravljen za neki sustav koji na određen način nešto slavi, već kao mjesto mirnih snova poginulih boraca protiv fašizma koje je i sam autor nazivao „svojim prijateljima“. Ti borci protiv fašizma, fatalnog izvitoperenja ljudske prirode koje propagira masovni strah, rasizam, nasilje i uništenje, zapravo su borci za slobodu. Kroz metaforu Grada mrtvih koji gleda na Grad živih upravo se provlači ideja slobode i njoj je spomenik ustvari i posvećen. Građen je solidarno, pažljivo, s dosta filigranskih lijepih radova. Nekoliko godina ova je gradnja i sama pružala izvor materijala za okupljanje građana koje se nastavilo i nakon što je spomenik dovršen. Novi Mostar koji se tih godina razvijao nešto dalje od samog smjera Neretve, u ovom je spomeniku dobio trajnu inspiraciju za svoja promišljanja i djelovanja. Većina onih koji se spominju na groblju bili su praktički mladi, skoro djeca. Stavljanjem njihovog neprestanog i tihog prisustva u jezgru novog grada, autor zagovara njihov posmrtni smisao, a simbolima nebeskih tijela stvara mapu idealizma njihovih pohoda. Nadrealistička kompozicija spomenika koji se na jedan način doživljava pogledom, a na drugi samim pokretom tijela, postavljena je u više slojeva koji neprekidno traže tumačenje. Tako ovaj lebdeći grad, protoantičko ratno groblje bez vojnih simbola, akro-nekropola postaje samim svojim sadržajem mjesto učenja i napretka. U njega je utkana neuništiva formula ogledala Grada živih koji se ogleda u Gradu mrtvih. Stavljen je cvijet obnove srušenog i povezivanja pokidano, kao znak veće civilizacije koji se pojavljuje pored puta kad god nam prijeti lutanje.
Ronald Panza ispred OKC Abrašević