Ronald Panza: Već smo se navikli I Karantinske kronike

Ono što će mi najviše nedostajati iz policijskog sata je tišina. Izašao bih u dvorište i sakrio se ispod srebrne jele koja je posivjela od tko zna kakvog zračenja, ali ta bijela nit koja je puzala po iglicama bila je sasvim izjednačena s odsjajem mjeseca u napuštenim lokvama nakon dezinfekcije ulice. Posljednji automobili brzo bi ustuknuli pred policijom, nakon čega bi nastupalo uporno osluškivanje koje je u sebi krilo nešto od prave nevjerice; očekivanje da će opet nešto prekinuti nadolazeći mir u zraku smirivalo bi se samo od sebe. Vjetar koji je stigao uslijed kalendarskog proljeća puhao je već dva mjeseca, ne pokazujući nikakvu namjeru da prestane sa svojim varijacijama; sa svojim bi zavlačenjem krenuo čim ljudi više ne bi bili dostupni. Mladi šišmiš koji se uvijek pojavljivao iza šest kao da se svakim danom ponovno sastavljao i rastavljao, učio je letjeti pokazujući sve varijante vlastite slobode.

Skoro sam, namjerno ili ne, zaboravio kako je zvučao prethodni Mostar. Bilo je u njemu aviona koji probijaju zvučni zid, svakodnevnih sirena koje su upozoravale na miniranje u vanjskom kopu nakon čega bi uslijedio jak i odlučan zvuk eksplozije, zvuk vlaka koji je prevozio pšenicu u silose, mljevenje pšenice u tornjevima silosa, rafalne vojničke paljbe iz Sjevernog logora, a po gradu, na Musali kroz otvorene prozore dopiralo je večernje vježbanje starijih godina klavira pomiješano sa zvukovima orkestra srednje škole. Na trenutak bih sve to čuo u upornoj tišini, a tomu sjećanju pridruživali  bi se zvukovi noćnog teretnog vlaka, usamljeni povik zbunjenog noćnog psa i udarci vjetra kroz oluke i slabe prozore. Oslobođen prometnih zvukova koji su u ovom sadašnjem gradu prekrivali svaki oblik intime, baš kao i slabih novogradnji koje se postavljaju na metar slobodnog prostora, u tomu prostoru počeo je izranjati čudesni reverb rijeke koji je dolazio negdje iz dubine. Zvuk je bio hipnotički, smiren i prijeteći čist, toliko da ste mogli sasvim ozbiljno stojeći zaspati sve dok vas iz maštanja ne bi prenula cigareta dogorjela do kože prstiju.

Ostalih bih dana s tugom promatrao kako gori Ruište. Ovoga puta nisam mogao poći gore i pomagati u gašenju, bilo bi to neodgovorno prema mojim ostarjelim roditeljima, koji po svojim dijagnozama ispunjavaju kritične uvjete za virus. Svakih par godina netko se vraćao na naš prevoj i palio ono što još nije gorilo. Čak i sada kada se ispituju i razvijaju neke nove veze i kada se poziva na solidarnost i odgovornost, taj isti koristi priliku za isticanje sadizma i okrutnosti prema prirodi. Jednako kao i oni koji su baš sada požurili gurati male lijepe i nenadoknadive rijeke u cijevi ili kao oni koji proširuju lokalnu deponiju smeća koja više nema dozvolu za rad. I dalje se obrću se vrijednosti svijeta koji gubi svoje institucionalno organiziranje pred egomanijačkom vatrom. Transferi znanja ovdje odavno ne reagiraju, prigušeni fatalnošću tragikomičnog jastva bez ja. Ono što mi sad preostaje je putovanje preostalim mostovima Hercegovine, zamišljajući i iznova otkrivajući jezik krasa i poruke raznolikosti koje izgledno je još nisu dovoljno jasno odgonetnute. Djeluje mi nemoguće da je jedan kulturni krajolik pun rijeka koje nestaju i ponovno se pojavljuju, koja nose različita imena, svijet podzemnog života, nepresušnih oblika kamena i skrivenih ptica izrodio tako škrte i tvrdoglave, često okrutne ljude koji ne mare nizašto osim za vlastitu volju i kažnjavanje prepreka tako urođenih življenju.

Preselili smo se u zumovanje.

Na Zoomu se ujutro pozdravljamo, popodne prije predavanja svađamo, zatim padamo osušenih usta nakon predavanja; pozdravljamo se, čini se satima. Ispitujemo nove dosege blizine, razdvojenost tijela i upliv glasa i intonacije. Priče postaju složenije, bliskije, pretvarajući se u novi oblik urbanih ispovijesti. Tako se i dogodilo da jedne večeri napustim sastanak vezan za ostvarivanje projekata iz kulture. Umoran od cjelodnevnih razgovora, prijedloga i prepirki, ugasio sam kameru, ali se nisam odjavio. U san sam padao postupno sve dok ostali nisu zaboravili na mene, nitko me više nije spominjao kad se kraj razgovora približavao. Usred noći ponovno me je probudio jedan glas. Jedan od sudionika sastanka, osoba koju sam tek upoznao, govorila je u mraku ekrana. Glas je u svojoj jednoličnosti bio na rubu monotonije, ali odavala ga je prikrivena, a ipak prisutna emotivnost. Spora bujica riječi izlazila je iz grla i kada sam malo više došao k sebi, pazivši da se ne odam iako je kamera bila isključena, nastavio sam slušati. Glas je govorio o nedostajanju. Nedostaju mu supruga i dijete koji su ostali u drugom gradu. Usamljen je iako je s roditeljima. On je posjetio stare roditelje i ostao uz njih jer nikoga drugog nemaju. Oboje su plućni bolesnici i praktički su na listi za odstrel ako virus prijeđe na njih. Ne brine se on za sebe, iako ni sam nije najzdraviji. Zbog toga se i on malo kretao, odlazio bi u nabavku samo kada je trebalo, nakon toga bi se panično prao satima, i sebe i stvari koje je nosio napolju. Stidio se samoga sebe jer se iznenada našao u situaciji da ih promatra u njihovim možda posljednjim danima, doživljavajući ih skoro kao osuđenike na smrt koji se smiješe jedno drugom i njemu, ne shvaćajući da nitko drugi neće imati obzira prema njima ako se bude moralo birati u bolnicama. Slušao sam ga, nije prestajao do jutra, a njegov monolog pretvorio se u roj zvukova koji su mi se naselili u uši. Nisam ni pokušao zaspati.

Bio je u pravu. Na to se ne možemo navići.

A ipak smo se navikli.