Odlika zbiljske istine jest da njezina suprotnost nisu ni zabluda, ni opsjena i mišljenje, nijedna o kojoj prezirno govori osobna istinosnost, već namjerna obmana i laž. Zabluda je, naravno, moguća, pa čak opća, s obzirom na zbiljsku istinu, a u tom slučaju ova vrsta istine ni na koji način nije drukčija od znanstvene ili racionalne istine. No, bit je u tome da, s obzirom na činjenice, postoji još neka mogućnost, a ta mogućnost, namjerna obmana, ne pripada istoj vrsti kao iskazi da, bilo ispravno bilo pogrešno, smjera ništa više nego da kaže što jest, ili kako se nešto što jest meni pojavljuje. Zbiljski stav — Njemačka je napala Belgiju u kolovozu 1914. — stječe političke implikacije samo ako se stavi u kontekst tumačenja. Ali suprotnom iskazu, koji je Clemeceau, još ne poznajući umjetnost prerađivanja povijesti, smatrao apsurdnim, nije trebao kontekst da bude od političkog značenja. To je, očito, pokušaj da se izmijeni sjećanje, a kao takvo, on je oblik djelovanja. Jednako je i istina, kada lažov, zbog nedostatka snage da ustraje na pravoj istini svojeg stajališta, već tvrdi da je to njegovo »mišljenje«, za koje zahtijeva svoje ustavno pravo. Ovo neprekidno čine prevratničke skupine, a u politički nezreloj javnosti, rezultirajuća zbunjenost može biti veoma velika. Zamagljivanje razdvojne crte između zbiljske istine i mišljenja spada među mnoge oblike koje laganje može poprimiti, od kojih su svi oblici djelovanja.

Dok je lažov čovjek od akcije, istinozborac, bilo da govori racionalnu ili zbiljsku istinu, to, izrazito, nije. Ako onaj koji kazuje zbiljsku istinu želi odigrati političku ulogu, te stoga biti uvjerljiv, on će, češće nego što neće, ići do neslućenih razmjera da objasni zašto njegova posebna istina služi najboljim interesima neke skupine. A upravo kao što je filozof osvojio Pirovu pobjedu kada je njegova istina postala dominantno mišljenje onima-koji-drže-do-mišljenja, pripovjedač zbiljske istine, kada stupi u političko područje i izjednači se s nekim posebnim interesom i obličjem moći, pogađa se o jedinoj kvaliteti koja bi pojavljivanje njegove istine mogla učiniti uvjerljivim, naime, o njegovoj osobnoj istinosnosti koju jamče njegova nepristranost, integritet i neovisnost.

Teško da postoji politička figura koja će vjerojatnije pobuditi opravdanu sumnju, od profesionalnog istinozborca koji je otkrio neku sretnu podudarnost između istine i interesa. Lažovu, suprotno, ne treba takva sumnjiva susretljivost da se pojavi na političkoj sceni; on ima veliku prednost da je uvijek, tako reći, već u njenom središtu. On je glumac po prirodi; on govori ono što nije, jer želi da stvari budu drukčije no što jesu, to jest on želi izmijeniti svijet. On izvlači korist iz neprijeporne sklonosti naše sposobnosti za djelovanje, on mijenja zbilju, uz taj naš tajanstveni dar koji nas osposobljava da kažemo: »sunce šija« kada kiša lije kao iz kabla. Da smo tako savršeno valjani u svojemu ponašanju kao što su to željeli neki filozofi, nikada ne bismo bili u stanju izvesti ovo malo čudo. Drugim riječima, naša sposobnost da lažemo — ali ne nužno i naša sposobnost da govorimo istinu — spada među nekoliko očiglednih dokazivih podataka koji potvrđuju ljudsku slobodu. Mi možemo potpuno izmijeniti okolnosti u kojima živimo, jer smo relativno slobodni od njih, a upravo je ta sloboda zloupotrebljavana i izvrtana lažima. Ako je profesionalnim povjesničarima vrlo blisko neodoljivo iskušenje da zapadnu u zamku nužnosti, i implicitno poriču slobodu djelovanja, tako je gotovo jednako neodoljivo iskušenje profesionalnih političara da precijene mogućnosti ove slobode i implicitno praštaju poricanje laži ili izvrtanje činjenica.

Budimo sigurni, toliko dugo koliko je u pitanju djelovanje, organizirano je laganje marginalna pojava, ali poteškoća je što njegova suprotnost, puko iznošenje činjenica, ne vodi nikakvom djelovanju; ono čak teži, u normalnim okolnostima, prihvaćanju stvari onakvih kakve jesu. (Ovim se, naravno, ne poriče tvrdnja da bi se otkrivanjem činjenica mogle legitimno poslužiti političke organizacije i da će, u određenim okolnostima, zbiljska pitanja, predana pažnji javnosti, znatno potaknuti i potkrijepiti zahtjeve etničkih i društvenih skupina.) Istinosnost nikada nije bila ubrajana među političke vrline, jer ona, zaista, ima malo toga da pridonese izmjeni svijeta i okolnosti, koja je među najlegitimnijim političkim aktivnostima. Jedino tamo gdje se društvo upustilo u organizirano laganje, iz principa, a ne samo uz poštivanje osobitosti, može istinosnost kao takva, nepodržana od izopačenih snaga moći i interesa, postati politički čimbenik prvoga reda. Tamo gdje svatko laže o svemu važnome, istinozborac, znao on to ili ne, počinje djelovati; on je, također, sudjelovao u političkim poslovima, jer je, u nevjerojatnom slučaju da je opstao, započeo mijenjati svijet.

U ovoj situaciji, međutim, on će se uskoro ponovno naći u mučnom gubitku. Spomenula sam prije slučajni karakter činjenica, koje bi uvijek mogle biti drukčije i koje, stoga, same po sebi ne posjeduju ni traga od samoočevidnosti i uvjerljivosti za ljudski um. Budući da je lažov slobodan da oblikuje »činjenice« da bi pribavio dobit i zadovoljstvo, ili čak puko iščekivanje svoje publike, sve su šanse da će on biti uvjerljiviji nego istinozborac. I zaista, on će uvijek uza se imati vjerodostojnost; njegovo izlaganje zvučat će logičnije, kao takvo, otkako je element neočekivanosti — jedne od glavnih značajki svih događaja — sretno iščeznuo. Nije samo racionalna istina ta koja, Hegelovim riječima, postavlja zdrav razum na glavu; zbilja vrlo često pozljeđuje pouzdanost zdravorazumskog rasuđivanja, ne manje no što pozljeđuju dobit i zadovoljstvo.

Sada moramo našu pažnju upraviti relativno novoj pojavi masovne manipulacije činjenicom i mišljenjem, kakva se počela očitovati u preradbi povijesti, u pravljenju imidža suvremenoj politici vlasti. Tradicionalna politička laž, tako istaknuta u povijesti diplomacije i državništva, obično se ticala i pravih tajni — podatak koji nikada nije publiciran — ili intencije, koje svakako ne posjeduju isti stupanj pouzdanosti kao potpuno izvedene činjenice; kao i sve što se odvija samo unutar nas samih, intencije su samo skrivene mogućnosti. I ono što je namjeravalo biti laž, uvijek se može preokrenuti, da na kraju bude istina. Nasuprot tome, moderne se političke laži djelotvorno bave stvarima koje uopće nisu tajne, već su, praktično, svima poznate. Ovo je očito u slučaju preradbe suvremene povijesti pred očima onih koji su joj svjedoci, ali je jednako točno u pravljenju imidža bilo koje vrste, u kojemu se ponovno svaka poznata i utemeljena činjenica može opovrgnuti ili zanemariti ako, vjerojatno, bude štetila imidžu; jer od imidža se, za razliku od staromodnog portreta, ne očekuje da se ulaguje zbilji, već da ponudi potpunu zamjenu za nju. A ova je zamjena, zbog modernih tehnika i mas-medija, mnogo više pred očima javnosti nego što je to ikada bio original. Mi se, naposljetku, suočavamo s visokopoštovanim državnicima koji su, kao de Gaulle i Adenauer, bili u stanju izgraditi svoje osnovne politike tako očitim ne-činjenicama kao: da Francuska pripada pobjednicima prošloga rata, te da je, dakle, jedna od velikih sila, i da je »barbarizam nacionalsocijalizma pogodio samo relativno mali postotak države«.21 Sve ove laži, bez obzira na to znaju li to njihovi autori ili ne, skrivaju element nasilja; organizirano laganje uvijek smjera da uništi što god je odlučilo negirati, premda su samo totalitarne vlade svjesno usvojile laganje kao prvi korak do ubojstva. Kada je Trocki saznao da nikada nije odigrao nikakvu ulogu u ruskoj revoluciji, on je morao znati da je njegova smrtna predsuda potpisana. Naravno, lakše je ukloniti javnu ličnost iz sjećanja povijesti ako se istodobno ona može ukloniti iz svijeta živih. Drugim riječima, razlika između tradicionalne laži i moderne laži češće hoće nego što neće biti jednaka razlici između skrivanja i uništavanja.

Štoviše, tradicionalna se laž tiče samo osobitosti, i nikada nije htjela prevariti doslovno svakoga; ona je bila upućena neprijatelju i namjeravala prevariti samo njega. Ova dva ograničenja štetu nanesenu istini svode do toga stupnja da bi se nama, u retrospektivi, ona mogla činiti gotovo bezazlenom. Budući da se činjenice uvijek pojavljuju povezane, pojedinačna laž — to jest obmana koja ne pokušava izmijeniti cjelokupni kontekst — kida, kao takva, procijep u tkivu zbilje. Kao što svaki povjesničar zna, laž se može opaziti uočavanjem nepodudarnosti, rupa, ili spojeva zakrpanih mjesta. Sve dotle dok struktura u cijelosti ostaje netaknuta, laž će se moći konačno razotkriti kao od svoje vlastite volje. Drugo ograničenje tiče se onih koji su uključeni u posao obmane. Oni su obično pripadali suženom krugu državnika, koji su među sobom još znali i mogli sačuvati istinu. Oni vjerojatno nisu postali žrtve vlastitih obmana; oni su mogli prevariti druge a da ne prevare sebe. Obje ove olakšavajuće okolnosti stare umjetnosti laganja primjetno su odsutne iz manipulacije činjenicama, s kojom se danas suočavamo.

Koje je onda značenje ovih ograničenja i zašto ih opravdavamo nazivajući ih olakšavajućim okolnostima? Zašto je samoobmana postala prijeko potrebno oruđe u poslu stvaranja imidža, i zašto bi trebalo biti gore, za svijet jednako kao i za lažova, ako je on obmanut vlastitim lažima, nego da samo obmanjuje ostale? Koji je bolji moralni izgovor lažov mogao ponuditi, osim da je njegova nesklonost za laganje bila tolika da je morao uvjeriti sam sebe, prije negoli je mogao lagati ostalima, i da je, kao Antonio u »Oluji«, morao svoje sjećanje učiniti grešnim »da povjeruje u svoju vlastitu laž«? I, napokon, što možda najviše uznemiruje, ako su moderne političke laži toliko velike da zahtijevaju potpuno preuređenje čitave strukture zbilje — pravljenje neke druge zbilje, kao takve, kojoj će se prilagoditi bez šava, pukotine ili rascjepa, upravo kao da su se činjenice uklopile u njihov originalni kontekst — što ove nove priče, imidže i ne-činjenice štiti od toga da postanu odgovarajuća zamjena za stvarnost i zbilju?

Srednjovjekovna anegdota objašnjava kako može biti teško lagati drugima a da se ne laže sebi. To je priča o onome što se dogodilo jedne noći u gradu na čijem je promatračkom tornju stražar bio zadužen da danju i noću upozorava narod o dolasku neprijatelja. Stražar je bio sklon neslanim šalama, pa je te noći oglasio uzbunu samo da bi malo preplašio stanovnike grada. Njegov uspjeh bio je golem: svi su pojurili na zidove, a posljednji je pojurio i sam stražar. Priča pokazuje do kojeg je stupnja naše poimanje zbilje ovisno o tome što dijelimo svijet sa svojim bližnjima, i kakva je snaga karaktera potrebna da se ustraje u čemu, istini ili laži, koji su nerazdvojni. Drugim riječima, što je lažov uspješniji, vjerojatnije je da će postati plijenom vlastitih izmišljotina. I dalje, samoobmanut šaljivdžija, koji pokušava biti u istom čamcu kao i njegove žrtve, pokazat će se beskrajno nadmoćan u pouzdanosti od hladnokrvnog lažova koji u svojoj obijesti uživa izvana. Jedino je samoobmana kadra oblikovati privid istinitosti, a u raspravi o činjenicama, jedini uvjerljiv čimbenik koji katkad ima šansu prevagnuti protiv zadovoljstva, straha i dobiti, jest osobni udjel.

Suvremene moderne predrasude sklone su biti poprilično oštre u odnosu na hladnokrvno laganje, dok je često visokorazvijena umjetnost samoobmane, obično nagrađena velikom tolerancijom i popustljivošću. Među nekoliko primjera u književnosti koji se mogu citirati protiv modernog prosuđivanja jest glasoviti prizor u manastiru na početku Braće Karamazovih. Otac, nepopravljivi lažov, pita starca: »I što moram učiniti da dobijem oproštenje?«, a starac odgovara: »Iznad svega, nikada ne laži sebi!« Dostojevski nije dodao nikakvo objašnjenje, ni razradu. Argumenti u prilog stajalištu »Bolje je lagati drugima nego obmanjivati sebe« morali bi istaknuti da hladnokrvni lažov ostaje svjestan razlike između istine i prijevare, a istina koju on skriva od drugih još nije u cijelosti odstranjena iz svijeta. Ona je svoje posljednje utočište našla u njemu. Nepravda učinjena zbilji nije ni dovršena, ni konačna, a tome u prilog, ni nepravda učinjena samom lažovu također nije ni dovršena ni konačna. On je slagao, ali još nije lažov. Ni on ni svijet koji je obmanuo nisu izvan »oproštenja« — govoreno jezikom starca.

Takva dovršenost i moguća konačnost, koji su bili nepoznati prošlim vremenima, opasnost su koja izvire iz suvremene manipulacije činjenicama. Čak i u slobodnome svijetu, gdje vlast nije monopolizirala moć odlučivanja, i zapravo govori ono što jest ili nije, goleme interesne organizacije uvele su jednu vrstu raison d’etat raspoloženja kakva je nekoć bila ograničena na vođenje vanjskih poslova i, u svojim najgorim krajnostima, na situacije očite i prisutne opasnosti. Nacionalna propaganda na razini vlade naučila je više od nekolicine trikova od poslovne prakse i metoda Madison Avenue. Imidži načinjeni za domaću potrošnju, za razliku od laži usmjerenih vanjskom neprijatelju, mogu postati stvarnost za svakoga, a prije svega za same stvaratelje imidža, koji su, još dok su bili u procesu pripremanja svojih »proizvoda«, svladani pukom mišlju o broju svojih potencijalnih žrtava. Nema sumnje, začetnici imidža laganja koji su »nadahnuli« skrivene uvjeravatelje, još znaju da žele obmanuti neprijatelja na društvenoj i nacionalnoj razini, ali rezultat je da bi se čitava grupa ljudi, i čak čitava nacija mogle orijentirati prema spletu obmana kojima njihove vođe žele podvrgnuti svoje protivnike.

Osnovni napor i obmanute grupe i samih obmanjivača vjerojatno je usmjeren prema tome da se imidž propagande očuva netaknut. A ovaj imidž manje ugrožava neprijatelj i stvarni neprijateljski interesi, nego oni unutar same grupe koji omogućuju da nestane njegov čar i ustrajavaju u priči o činjenicama i događajima koji ne odgovaraju imidžu. Suvremena povijest puna je primjera u kojima su se oni koji govore zbiljsku istinu očitovali kao opasniji i više neprijateljski od stvarnih protivnika. Ove argumente protiv samoobmane ne smiju zbuniti protesti »idealista«, kolika god da je njihova zasluga, protiv laganja kao načelno lošeg, protiv starinske umjetnosti obmanjivanja neprijatelja. Politički gledano, bit je da moderna umjetnost samoobmane vjerojatno mijenja vanjski predmet u unutrašnju stvar, tako da se međunacionalni i međugrupni sukob okreće protiv sebe na pozornici domaće politike. Samoobmanjivača koji su djelovali na objema stranama u razdoblju hladnog rata suviše je da bi se prebrojavali, ali se očito radi o njima. Konzervativne kritike demokracije često su isticale opasnost da ovaj oblik vladavine dovodi do međunarodnih sukoba — premda bez spominjanja opasnosti svojstvenih monarhijama ili oligarhijama. Snaga njihovih argumenata počiva na neopozivoj činjenici da je u uvjetima pune demokracije obmana bez samoobmane gotovo nemoguća.

Pod našim sadašnjim sistemom rasprostranjene komunikacije, koja pokriva veliki broj neovisnih nacija, nijedna postojeća sila nije ni blizu toliko velika da svoj »imidž« učini razumljivim. Stoga imidži imaju relativno kratak životni vijek; oni će se vjerojatno rasprsnuti, ne samo kada se dosegne kritična točka, a zbilja se ponovno javno pojavi, već i prije toga, jer djelići činjenica neprekidno ometaju i izbacuju iz pogona propagandni rat između sukobljenih imidža. Međutim, to nije jedini način, niti čak najznačajniji način, na koji se zbilja osvećuje onima koji su joj se usudili prkositi. Životni izgled imidža teško da bi mogao znatno porasti čak ni pod svjetskom vlašću, ili nekom drugom verzijom »pax Romana«. Ovo najbolje oslikavaju relativno zatvoreni sistemi totalitarnih vlada i jednopartijskih diktatura, koji su, naravno, kudikamo najučinkovitija sredstva za zaštitu ideologija i imidža od utjecaja zbilje i istine. (Takvo očitovanje sjećanja nikada nije ugodno. Čitamo u bilješci iz god. 1935, nađenoj u arhivu Smolenska, o nebrojenim poteškoćama koje su neprestano mučile ovu vrstu pothvata. Što bi se, na primjer, trebalo učiniti sa govorima Zinovjeva, Kamenjeva, Rukova, Buharina, i dr., na partijskim kongresima, plenumima Centralnog komiteta, u Kominterni, Kongresu sovjeta itd.? Što s antologijama o marksizmu koje su zajedno pisali ili objavili Lenjin, Zinovjev... i drugi? Što s Lenjinovim spisima koje je objavio Kamenjev?... Što bi se trebalo učiniti u slučajevima gdje je Trocki napisao članak u izdanju Komunističke internacionale? Da li bi cijeli broj morao biti zaplijenjen?22 Zaista zbunjujuća pitanja na koja u arhivu nema odgovora.) Njihova je nevolja u tome što neprekidno moraju mijenjati prijevare koje nude kao zamjenu za pravu priču; okolnosti koje se mijenjaju zahtijevaju zamjenu jedne povijesne knjige za drugu, premještanje stranica u enciklopedijama i priručnicima, nestanak nekih imena u prilog drugima, nepoznatim ili malo poznatim otprije. A budući da ova neprekidna nestabilnost ne pruža nikakve indikacije o tome što bi istina mogla biti, ona je sama indikacija, i to snažna, lažljivog karaktera svih javnih iskaza koji se tiču stvarnoga svijeta. Često je zapaženo da je najpouzdaniji dugotrajni rezultat ispiranja mozga, posebna vrsta cinizma — apsolutno odbijanje vjere u istinu ičega, bez obzira na to koliko dobro ta istina bila utemeljena. Drugim riječima, rezultat dosljedne i potpune zamjene laži za zbiljsku istinu, nije taj da će laži sada biti prihvaćene kao istina, a istina biti oklevetana kao laži, već da je duh s kojim se snalazimo u stvarnome svijetu — a kategorija istine versus prijevare je među psihičkim sredstvima za ovaj cilj — uništen.

A za ovu nevolju nema lijeka. To je tek jedna strana uznemirujuće nepredvidivosti stvarne zbilje. Budući da bi sve što se zapravo dogodilo u području ljudskih stvari moglo jednako tako biti drukčije, mogućnosti su za laganje neograničene, a ta neograničenost pridonosi samorazaranju. Samo će povremeni lažov smatrati da je moguće ustrajati u određenoj prijevari s nepokolebljivom upornošću; oni koji imidže i priče prilagođavaju okolnostima koje se uvijek mijenjaju naći će se kako plutaju na široku horizontu mogućnosti, tjerani od jedne mogućnosti do sljedeće, nesposobni da se zadrže ni na kojoj od svojih vlastitih tvorevina. Daleko od dosezanja odgovarajuće zamjene za stvarnost i zbilju, oni su preinačili činjenice i događaje nazad u moguće, iz kojeg su se, izvorno, one i pojavile. Najsigurniji znak zbiljnosti činjenica i događaja upravo je ta tvrdoglava onostranost čija se njoj svojstvena možebitnost konačno odupire svim pokušajima uvjerljivog objašnjenja. Imidži se, nasuprot tome, uvijek mogu objasniti i učiniti vjerodostojnima — to im daje trenutnu nadmoć nad zbiljskom istinom — ali se s njima nikada ne mogu natjecati u postojanosti, jednostavno zbog toga što se događa tako, a ne drukčije. To je razlog što nam dosljedno laganje, metaforično govoreći, izmiče tlo pod nogama, a ne osigurava nikakvo drugo tlo da se stane na njega. (Montaigneovim riječima: »Ako varka, kao istina, ima samo jedno lice, trebali bismo bolje znati gdje smo, jer bismo morali izvjesnim smatrati suprotno od onoga što nam govori lažov. Ali naličje istine ima tisuću oblika i neograničeno polje«.) Iskustvo drhtavog, kolebljivog kretanja svega u što se pouzdajemo za naš pojam usmjerenja i stvarnosti među najopćijim je i naživljim iskustvima čovjeka pod totalitarnom vladavinom.

Dakle, neporeciva sklonost laganju u djelovanju, u izmjeni svijeta — ukratko, u politici — ograničena je samom prirodom stvari koje su izložene čovjekovoj moći djelovanja. Uvjereni je graditelj imidža u zabludi kada vjeruje da može predvidjeti promjene lažući o zbiljskim stvarima, koje svi žele bilo kako odstraniti. Podizanje Potemkinovih sela, tako drago političarima i propagandistima nerazvijenih zemalja, nikada ne vodi utemeljenju prave stvari, već samo umnožavanju i usavršavanju pretvaranja. Nije prošlost — a sva zbiljska istina tiče se, naravno, prošlosti — ni sadašnjost, toliko koliko je posljedica prošlosti, već je budućnost otvorena za djelovanje. Ako se prošlost i sadašnjost smatraju dijelovima budućnosti — to jest prelazeći nazad u njihovo prijašnje stanje mogućeg — područje političkoga lišeno je ne samo osnovne stabilizirajuće snage već i početne točke iz koje se mijenja, počinje nešto novo. Tada počinje neprekidno mijenjanje i kolebanje u unutrašnjoj sterilnosti, što je značajka mnogih novih naroda koji su bili loše sreće da se rode u doba propagande.

Očito je da činjenice nisu sigurne u rukama moći, ali ovdje je bit u tome da moć, po samoj svojoj prirodi, nikada ne može proizvesti zamjenu za pouzdanu postojanost zbiljske stvarnosti, koja je, zbog toga što je prošlost, izrasla do dimenzija izvan našeg domašaja. Činjenice se same brane svojom tvrdoglavošću, a njihova krhkost neobično je povezana s velikom elastičnošću — ista neizmjerljivost koja je oznaka svakoga ljudskog djelovanja. U svojoj tvrdoglavosti, činjenice imaju premoć nad moći; manje su prolazne od formacije moći što se očituje kada se ljudi udružuju zbog neke svrhe, ali iščezava čim je svrha ili postignuta ili izgubljena. Ovaj karakter prolaznosti čini moć krajnje nepouzdanim instrumentom za ostvarivanje bilo koje vrste trajnosti, te, stoga, nisu u njezinim rukama nesigurni samo istina i činjenice već jednako i neistina i nečinjenice. Stav politike spram činjenica zaista mora krčiti vrlo usku stazu između opasnosti od njihova poricanja i pokušaja da se izmanipuliraju izvan svijeta.

Prijevod Tatjana Sekulić

(AbrašRadio)