Pod crkvu svetoga Antoneta ima, od kada znam za sebe, jedna zidovima kultivirana padina. Na prvu taracu je particela od Petra Deklecijana. Na drugu je od moje pokojne babe Itale Lozičinke. Dalje ne znam šta je. Gledaju na sjever na kojem se vidi najistočniji krak Sela – lastovskoga centra. Najmagičnijeg naselja koje postoji na sjevernoj hemisferi. Nje neka pozicija za sadnju, ali je zgodno jer je s ruke. Tu su mi i baba, i Petar Deklecijan sadili glavatega kupusa, i patati, i pomadori, i tikvic i svegačesa. Za bit pošten, Deklecijan je vredan, on još uvijek sadi. Meni je baba umrla tako da se taraca zapustila.
Ima, bit će, 7 godišć da sam uprla sa Steficom Medini raskrčit od drače i ubost štogod za zimnicu. I lijepo smo se uhutile jednu subotu. U dvojicu smo sve zgazile. Bilo je ostalo još jedno stablo koje je izreslo, za čiju sudbinu se imao pobrinuti Roni s motornom pilom. Stefica je uzela sjemena. Njeko vreme se činilo da samo čekamo Ronija s pilom neka dokrajči to stabla. Marin Raše nam je pokloni sjetveni kalendar u tri primjerka – jedan meni doma, jedan njoj i jedan ako izgubimo ova dva. Tako da znamo kad što ide. Da je bi dvanaesti mjesec znam jer sam zaokružila zimsku salatu. Ona ide prin Božića. Kalendar mi još visi vrh trpeze.
Onda je mene tri setemene zakuča posal u Split. Sjeme proklijalo, drača se vratila… I mi tako odustale. Posje mi je na Fejsbuk rekla Petrova kćer Lucija koja žive u Australiju, tamo udala za njekega Irca, da je rekao Petar da bi nam bi da vode za zalijevati.
Evo me doma u Split, kupila sam avokada u butigu. Koja sam ja budala!
