Na podu tržnih centara ili na pločniku ispred njih možemo vidjeti žute ili bijele tragova na razmacima cca 1.50-2.00 m koji predstavljaju smjernice korisnicima da mogu poštovati propisanu socijalnu distancu. Javni zatvoreni prostori su sada područja u kojima je ograničeno kretanje ili je potpuno zabranjeno, zavisno od namjene prostora, pa su ljudi pohrlili u otvorene javne prostore kao što su parkovi i plaže. Javni parkovi, naslijeđe pokreta iz 19. stoljeća, imali su cilj da poboljšaju kvalitetu života ljudi u prenapučenim industrijskim gradovima, a danas predstavljaju utočište stanovnicima gradova, inače zatvorenim u vlastitim domovima. Alarmantno širenje novog koronavirusa brzo je reorganiziralo naša tijela u prostoru, privremeno ograničavajući naše kretanje. Trenutno su prekidi kretanja i društvene interakcije kritični za zadržavanje koronavirusa pod kontrolom.
Gradovi i zgrade oduvijek su bili oblikovani bolešću. Primjerice, kolera je utjecala na mrežu ulica, jer su epidemije u 19. stoljeću potaknule uvođenje kanalizacijskog sustava koji je zahtijevao da ceste iznad njih budu šire i ravne, zajedno s novim zakonima o zoniranju kako bi se spriječila prenapučenost. Kuga je promijenila dizajn svega – od odvodnih cijevi do pragova vrata i gradnje temelja. Otkriće uzročnika tuberkuloze 1882. godine potaknulo je sanatorijski pokret u Europi i Sjedinjenim Državama. Ova klinička okruženja nadahnula su novu modernu arhitekturu. Dizajnirane za smještaj, liječenje i izoliranje pacijenata, ove ustanove isticale su strogu higijenu i dovoljno izlaganje suncu i zraku. Kao što je švicarski arhitekt Le Corbusier izjavio: “Kuća je useljiva samo kad je puna svjetla i zraka.”
Arhitektonski modernizam od 1920-ih do 1970-ih, kao dominatan stil, često se svodi na skup načela koja potvrđuju čistoću forme, stroge geometrije, moderne materijale i odbacivanje ukrasa. Ta su načela odgovor na pustoš rata i bolesti koji su definirali prvu polovicu 20. stoljeća. Poput sanatorija za tuberkulozu, čiste i glatke površine arhitekture ovoga doba nudile su anestetik bolestima i traumama.
Modernistički arhitekti od Adolfa Loosa do Alvara Aalta dizajnirali su ta ljekovita okruženja očišćena (fizički i simbolično) od bolesti i zagađenja. Looshaus, zgrada s prozorima bez „obrve“ ili ukrasa, utjelovljavala je Loosovu minimalističku ideologiju.
Le Corbusier je pozvao ljude da uklanjaju tepihe i težak namještaj, te održavaju podove i zidove čistima. 1925. zamislio je spartanski grad u kojem je svaki dom izbijeljen i bez prljavih, tamnih uglova. Sve je prikazano onako kako jest. “Tada dolazi do unutarnje čistoće.” Njegova ultramodernistička Villa Savoye utjelovljuje tu estetiku. Oslikani bijelom bojom, životni prostori su na stupovima iznad zagađene zemlje ispod.
Te težnje su se održavale i u modernističkom namještaju. Minimalistički dizajni zamijenili su rezbareno drvo i presvlake, gdje bi se prašina koja sadrži bacile mogla zadržati i postati nositeljem bolesti. Umjesto toga, dizajneri su koristili lagane materijale koji se mogu prati u pojednostavljenim oblicima. Terase, balkoni i ravni krovovi uobičajeni su elementi u modernističkoj arhitekturi, čak i u klimama koje nisu pogodne za takvo nešto. Osim estetske privlačnosti, ove značajke utjelovljuju modernističke preokupacije ljekovitim učincima svjetla, zraka i prirode. Utjecajni kalifornijski modernist Richard Neutra, čiji je otac umro od gripe 1920. godine, bio je opsjednut pružanjem sunčeve svjetlosti i prirodne ventilacije dostupne u svakoj prostoriji. U svojoj školi Corona u Los Angelesu, izgrađenoj 1935. godine, Neutra je pomoću teleskopskih staklenih zidova fluidno povezao svaku učionicu s vrtovima izvana.
Le Corbusier je, pišući u gradu sutra, rekao: “Higijena i zdravlje ovise o tlocrtu grada. Bez higijene i zdravlja, socijalna ćelija postaje atrofirana.” U našoj trenutnoj zdravstvenoj krizi, istinitost ove izjave je bolna. Bez ranih mjera ublažavanja, neki gusto naseljeni gradovi pokazali su se posebno plodnim za širenje virusa.
Ako ulazimo u doba pandemija, postavlja se pitanje kakve će posljedice koronavirus i nadolazeće pandemije imati na urbanizam i arhitekturu? Jesu li veliki gradovi inkubatori za bolest? Mnogi su već strah od javnih prostora u velikim metropolama razvili i ranije, zbog učestalih terorističkih napada. Hoćemo li se javnih prostora bojati još i više? Hoće li život u manjim mjestima biti poželjniji? Je li život u neboderima stvar prošlosti, kao i trend da u stanu bude što manje prostorija?
Nagovještaje kako će sutrašnji gradovi otporni na pandemiju izgledati možemo vidjeti na način na koji se urbani prostori sada preuređuju. Primjerice, neki gradovi zatvaraju ulice kako bi ljudima dali više prostora. Oakland je zatvorio 74 milje gradskih ulica u korist šetača i biciklista. U budućim gradovima planiranje možda će ići i korak dalje, izgradnjom mnogo širih kolovoza za pješake. Pristup zelenilu je važan za mentalno i fizičko zdravlje stanovnika gradskih sredina tijekom pandemije. Tako su u Velikoj Britaniji otvorene privatne zelene površine za širu javnost, a u Portlandu, umjesto da zatvore svoje parkove, zatvorili su promet kako bi dali više prostora pješacima.
Također bismo trebali promijeniti način na koji gradimo i naša zatvorena okruženja. U zajedničkim zgradama bi trebalo biti više liftova I komunalnih stubišta, jer bi se tako izbjegle „pinch točke“. Visoke zgrade će postati skuplje za izgradnju i manje učinkovite. Mnogi dizajneri i arhitekti predviđaju široku primjenu automatiziranih tehnologija bez dodira – poput dizala koja se aktiviraju glasom, ručnih prekidača za svjetlo i ulaza u hotelsku sobu pod kontrolom mobitela – kako bi se ublažilo širenje zaraze. Poput modernista koji su odbacili ukras u službi higijene, suvremeni dizajneri vjerojatno će koristiti antibakterijske materijale u oblicima koje se lako mogu sanirati.
Ako bi pandemije trebale biti redoviti dio naših života, naši će gradovi morati biti prilagodljiviji, što bi značilo stvaranje privremenog smještaja i zdravstvenih domova čija bi gradnja bila fleksibilnija. Jedan od primjera je bolnica s 1000 kreveta u Wuhanu u Kini, koja je izgrađena od temelja za samo 10 dana pomoću 3D tehnologije.
No, jedna od najvećih promjena u našim gradovima neće biti tako vidljiva poput otmjene nove zgrade ili velikog novog parka. Gradovi budućnosti morat će se oblikovati tako da se bave posve nevidljivim tokovima, to su mjesta za preslikavanje podataka. Grad sagrađen za pandemiju vjerojatno će biti ispunjen skrivenim senzorima koji bi pomogli pratiti širenje bolesti. Drugi važan aspekt u izgradnji grada otpornog na pandemije je razmišljanje o tome kako osigurati hranu.
U našem globaliziranom svijetu resursi iz svih krajeva svijeta mogu završiti u srcu naših urbanih središta u roku od nekoliko sati ili dana, zajedno s virusom. U budućnosti, za smanjenje rizika, možda trebamo postati lokaliziraniji i samodovoljniji. Govorimo li o gradu koji bi se mogao sam prehraniti, to ne znači da svako mjesto postaje otok, već da postoji neka vrsta ravnoteže i održivosti unutar svakog naselja. Grad budućnosti treba biti lokaliziraniji i u svakodnevnim sadržajima. Možda bi u megagradovima trebalo stvoriti male cjeline, entitete koji su sami sebi dovoljni. Jedan od primjera toga je 20-minutni grad u Melbourneu u Australiji. U 20-minutnom gradu nalazi se gotovo sve što građaninu treba, od kupovine do zdravstvene zaštite, a sve unutar 20 minuta hoda ili vožnje biciklom. Mali dućani pokazali su se kvalitetniji i sigurniji od velikih trgovina, a to je samo mali dio promjena.
Koronavirus je na različite načine razotkrio učinke turizma na gradove širom svijeta. Sada kada je turizam stao i kad su apartmani prazni, lokalni stanovnici su otkrili da nemaju susjede. Ne postoji susjedstvo. Ne postoji grad. Ako nema turista, nema ničega. To je upozorenje na turizam kao ekonomiju kratkotrajnih honorarnih poslova i devastacije javnih usluga. Također, uviđa se važnost i apsolutna nužnost javne zdravstvene službe i pravog sustava socijalne skrbi. To stvara vrlo jasnu sliku onoga što je dobro.
Mnoge najdublje revizije arhitekture svakodnevnog života ne događaju se samo na javnim trgovima, nego i u načinu na koji zauzimamo interijere. Naši će se domovi morati promijeniti. U nastojanju da ih učinimo energetski učinkovitijima i toplijima, mnogi radni prostori, stanovi i stambeni blokovi nemaju operativne prozore. Ako ćemo više vremena provoditi u zatvorenom prostoru, naše će se kuće morati bolje prozračiti i ponuditi više svjetla. Treba spriječiti pojavu „sindroma bolesne zgrade“ koja se javlja kada su zgrade u potpunosti zatvorene i počinju recirkulirati patogene kroz svoje sustave. Možda će se naši domovi čak i graditi tako da imaju “dekontaminacijske zračne otvore kao u marsovskom okruženju”.
U novije je vrijeme u arhitekturi interijera dominirao trend povezivanja prostorija u stanovima. Nestajalo je tradicionalnih podjela na hodnik, dnevnu sobu, blagovaonicu, kuhinju. To će se morati promijeniti, tj. prostorije će se morati razdvajati. Recimo, postoji mogućnost da će odvojen prostor na ulazu postati nužnost. Možda će sastavni dio tlocrta biti i posebne sobe za dezinfekciju gostiju.
Soba je proizvod specifičnih povijesnih okolnosti koje su povezane s jednim od najkontroverznijih i najproblematičnijih pitanja ljudske povijesti – pripitomljavanjem društva s jedne strane i mogućnosti zdravijeg života s druge. Uostalom, to nije samo arhitektonska, već i politička ideja koja se formirala kroz pritisak društvenih procesa. Suvremena privatna soba ima svoje korijene u samostanskoj ćeliji, koja nam omogućuje privatnost. Ne smijemo zaboraviti da je živjeti zajedno moguće samo ako uvijek postoji mogućnost da budemo sami. Trend povezivanja soba može se gledati kao jedna društvena psihopatologija hiperpovezanosti, koja se razvila pod utjecajem socijalnih medija. To nije dio nekog arhitektonskog trenda, nego je također proizvod pritiska društvenih procesa.
U posljednje vrijeme jedna od glavnih tema je naravno i rad od kuće, što se dodatno inteziviralo u doba koronavirusa. U studiji jednog proizvođača kreveta 80% mladih profesionalaca iz New Yorka redovito radi iz kreveta, što ukazuje da se već poništava razlika između životnog prostora i mjesta rada koja je zapravo formirana relativno nedavno.
No, prije nego što zamislimo neke drastične promjene i tlocrte novih, sjajnijih gradova ako se ispravno pripremimo za pandemiju, naši bi gradovi mogli izgledati kao danas – samo s malo manje gužvi, s više lokalnog otvorenog prostora i s više resursa koji su im potrebni da bi se održali.
