Najveća pohvala koju prevod može zaslužiti je da nakon tog teškog posla izgleda da je autor napisao djelo na jeziku na koji je preveden. A ovaj prevod Tanje Miletić Oručević je baš takav, prirodan i lako čitljiv.
Kratki roman „Trans-Atlantik“ Witolda Gombrowicza knjiga je o domovini Poljskoj, nastala namjerno daleko od Poljske, bez lijepih riječi za domovinu, lišena patriotizma. U njoj nema zamki nostalgije i nužne suze u oku samo na spomen imena domovinskog ili pogleda na dvobojnu zastavu koja mora uvijek lepršati pred očima.
Da li je satira ili nije nećemo se složiti ni mi ni ozbiljniji teoretičari. Niti se moguće složiti, niti se moguće ne složiti. Groteska ili ne. Tumačenja su uvijek kriva. Sve je istina i sve bježi od istine. Jedino što je sigurno da roman „Trans-Atlantik“ od prve do zadnje rečenice odzvanja gromoglasnim smijehom, i napetim i oslobađajućim.
Problem ove knjige nije samo odnos „Poljaka prema Poljskoj“, ili ovog dobrovoljnog izgnanika prema, od istinskih rodoljuba, žuđenoj i svetoj domovini nego, prije svega ostalog, odnos mislećeg čovjeka prema vlastitoj naciji. Nadmoćna većina smatra obavezom da stvaralac, ma gdje bio, uvijek mora crpiti svoje inspiracije iz kulture i tradicije iz kojih dolazi. Ovaj Stvaralac na taj kliše ne pristaje. On je dobrovoljni protivteg toj masi zažagrenih očiju, važna mu je „priča, a ne tema“, forma mu je glavna tema pisanja i smatra da se „čovjek i stvaralac ostvaruje u sudaru sa vanjskom stvarnošću“. „Stvaralac je forme, a ne njen rob“, odriče se tradicije, književne i svake druge. Smatrali su i smatraju ga „ekscentričnim“, „neozbiljnim“, „iznenađujućim“… Tumači se duh njegovog pisanja kao anarhistički i samouništavajući, čak i rušilački. Sam piše predgovore za svoje knjige, neobične autopoetičke tekstove, te poučne priče u kojima, zalutao u druge krajeve, ne libeći se, tvrdi da govno života valja zagristi i pojesti. Na koji način, pitanje je izbora i ličnog ukusa, kao što je pitanje za umjetnika i treba li uopće pravdati taj čin.
Jezik Gombrowiczev je fragmentiran i fermentiran, i mlad i star istovremeno. Mi koji smo pisali vani, daleko od svog jezika, znamo kako jezik stari u nama. Počinjemo ga se, već nakon par godina, prisjećati, a onda kao da ga iznova stvaramo, po sjećanju, za nas već umrlog, bez one matice u kojoj se uvijek iznova podmlađuje, bez svoga vremena i svoga prirodnog toka. Zato je jezik pisaca u egzilu neobičan i lijep, vanvremenski, istraživački i buntovan. Naslonjen na tradiciju i protivan tradiciji, jezik kojeg nigdje drugdje nema. S tim jezikom se Gombrowicz igra i pušta jeziku da ga vodi i odvlači od priče kojoj se, preko tog jezika, opet vraća.
Tanja Miletić Oručević je morala izmisliti novi dijalekt da bi prevodila Gombrowicza. Trebao joj je neki melanž, mišung nama bliskih dijalekata, hercegovački, bosanski, dalmatinski, crnogorski… Za svako prevođenje, da bi bilo uistinu kreativni čin, nužno je ne samo znanje dvaju jezika, nego i ljubav za oba, familijarnost i golema simpatija. Moja generacija odrastala je na prevodima poljske proze i poezije sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Prevodilac Petar Vujičić otvarao je naše prozore kako bismo se zagledali u poljsku književnost. Kasnije su mlađi prevodioci i vjerovatno bolji stručnjaci govorili da je prevodio preslobodno i ponekad netačno. Nama je i takav bio dobar i dragocjen. Najveća pohvala koju prevod može zaslužiti je da nakon tog teškog posla izgleda da je autor napisao djelo na jeziku na koji je preveden. A ovaj prevod Tanje Miletić Oručević je baš takav, prirodan i lako čitljiv. Jezik ovog prevoda podsjeća me, u mnogo čemu, na Kišovo prevođenje francuske erotske poezije sakupljene u zbirci „Bordel muza“. Mislim da bi poljski prevodilac, koliko god dobar bio, imao veoma težak zadatak da ovaj prevod jednako maštovito sada prevede na poljski jezik.
Gombrowicz, novelista i pripovjedač u vremenu između dva rata, u dobrovoljnom je egzilu u Argentini od 1939., nekoliko dana prije početka najgoreg rata u historiji, pa sve do 1963. godine, kada se vraća u Evropu. U emigrantskom časopisu „Kultura“ u Parizu od 1953. počinje objavljivati svoj „Dnevnik“. Iste godine objavljuje i „Trans-Atlantik“. U oštroj je polemici sa marksizmom, egzistencijalizmom i katolicizmom. Modernista i postmodernista. Egzistencijalista i protivnik egzistencijalizma. Nije želio biti filozof, samo umjetnik. Teatarski je pisac, mnogo izvođen, priznat. Imao je jak uticaj na teatar, posebno na Kantora. Tek pred kraj života, šezdesetih godina prošlog vijeka, stiče međunarodnu popularnost. Umire u Francuskoj, 1969. godine. Nikada nije posjetio rodnu Poljsku.
Ova njegova kratka biografija je istovremeno i presudna i potpuno beznačajna za njegovo djelo.
Satirični roman „Trans-Atlantik“, kad ga već moramo negdje uvrstiti, ogledalo je njegove duše, ogledalo njegove egzistencije i „može se svrstati u bilo koju književnu vrstu“. U njemu se, po prvi put, književno tretira homoseksualnost, „ismijava zaostalost ljudi iz vlastite zemlje porijekla“ i, u crnohumornoj formi, destruiraju poljski nacionalni mitovi. U knjizi blistaju muške usne „koje su karminom ženskim krvarile“. To je Gonzalo, Puto, koji na ulici traži mušku ljubav i plaća je sa nekoliko pezosa, s kojim je pripovjedač „hodio, kao u neki par zauvijek uparen!“, koji je jedini pripovjedaču „pružio nekakvu pomoć i da ne bi bio sam protiv sviju“, „jedini Drug.“
Knjiga je to čija priča počinje kao pripovijedanje u društvu prijatelja, negdje uz kamin ili svijeće seoske kuće u Poljskoj, na način namjerno arhaičan i dijalektalan, kao kad umorni vojnici poslije rata prepričavaju suseljanima svoje nevjerovatne avanture, negdje daleko doživljene. Otprilike, neka smiješna provincijska Odiseja koju, uz mezu i rakiju, priča sam Odisej, naš Witold Gombrowicz.
Najvećom izdajom, izdajom domovine, počinje „Trans-Atlantik“. S broda „Hrobry“ na tlo Buenos Airesa silazi izdajnik, otpadnik, neko ko ne pripada tamo gdje svi pripadati žele. Sav taj poljski prtljag kojeg sobom nosi, samo mu je teret kojeg bi se volio čim prije riješiti. Ne želi se nipošto vratiti u Evropu, gdje oružje zvecka i krv ključa. Velika su slova gdje im mjesto nije, velike su teme koje se autora ne tiču. Svaka odluka našeg junaka je i dobra i loša, svako opredjeljivanje je jednako pogrešno. Izdvojena država je Ambasada, izdvojeni državljanin je Gombrowicz.
Svi ljudi koje susreće su mu najčudniji koje je ikada sreo i baš tu se vidi autorova vezanost za teatar jer svakog od ovih likova možemo lako zamisliti na pozorišnim daskama, sa jačom šminkom, pod reflektorima. Svi su teatarski zahvalni, kao izlozi vlastite osobnosti, kao ljudi i karakteri koji ne bi mogli nigdje postojati, ali postoje. Na primjer, Baron, Pištalo i Ćapćalo kao da su likovi iz Ionescovih antidrama, suludi, ali bolno stvarni. Ili su to, možda, likovi iz Carrollove „Alise u zemlji čuda“. A tek „Kolžicki Tomaš, nekadašnji Major, sada Penzioner…“, oboružan patriotizmom i voljom da svog Sina Ignaca položi na oltar domovine.
Rat je u „Trans-Atlantiku“ daleko, na drugom kontinentu, ali rat je svuda. Patriotizam se hrani daljinom. Mitske tačke za opiranje uronjene su u krv nacije. Kopernik, Chopin, Mickiewicz… Niko nema što mi imamo! Gombrowicz sve to sije kroz fino sito postmodernizma, pa se isprepliću fakti i fikcija i traje stalna igra istine i umjetničke slobodne interpretacije. Samoironičan je, ruga se i sebi i svojoj književnosti, i svom narodu, i najuzoritijima u svom narodu, i ministrima i ambasadorima… Sukobljava se tako i sa stvarnošću života, turobnom stvarnošću koja ga okružuje i zarobljava. Pronalazi tako nekakav birokratski posao, činovništvo, kao najniži stepen preživljavanja u podjeli moći. Sve je to nezaustavljivi „dance macabre“ buržoaskog društva, oslonjen na nepomičnu tradiciju, uljuljkan u lagodnoj udobnosti hijerarhije i statusnih oznaka. Svi su delikatni, ekscentrični, uljudni i spremni na svaku surovost i laž. Pojedinac je utopljen u masi grotesknih likova, u nijemoj burleski koja ga zarobljava svojom apsurdnošću.
Da li je sve pijana halucinacija, delirium tremens patriotskog zanosa i izgubljenosti u maglama emigrantskog ludila. „Čast je budalaština!“ „Zemljaci su budale!“ Gonzalo pripovjedača pita: „Nije ti se zgadila tvoja Poljskost?“ Pitanje je svih pitanja: Treba li nam Otadžbina ili Sinovina? Zemlja zasnovana na nepomičnim idejama i tradiciji očeva ili nepredvidljivoj i neizvjesnoj budućnosti sinova?
Melodramatski dvoboj Gonzala i Tomaša jedan je od pripovjedačkih vrhunaca ove knjige. Sav taj poljski ponos i uštogljena etikecija. Mrtvački protokol koji se mora ispoštovati. Viteštvo očajnika. Junaštvo već poraženih. Mitologizacija ničega. Konjički juriš na zeca. Dok u domovini fijuču pravi meci, dok se čeka najveći poraz, a konjica poljska juriša mačem na tenkove, u egzilu farsa od dvoboja. Bez metaka, samo barut dimi, na ceremonijalnoj tradiciji poljske šljahte. Gombrowicz, susprežući podsmijeh, piše: „Poljak je Bogu i Prirodi mio zbog vrlina svojijeh, a najviše radi Viteštva svoga, zarad Hrabrosti svoje, Plemenitosti svoje, zarad Pobožnosti i Vjere svoje!“ Ako prepoznajete u ovim svetim i glupim riječima svoju naciju ili sve nacije – dobro ste prepoznali. Ta lažna slika o samima sebi stvara plodnu podlogu za odbranu od uvreda koje „samo krv sprati može“ i pogoduje žarkoj želji da sirova osveta posluži vlastitoj istini.
U jasnoj suprotnosti sa poljskom ceremonijalnošću je luksuz Gonzalove kuće, dvorca, bordela, legla svakog poroka, u kojoj gazda, kao vrhunac dobrohotnosti, unajmljuje čitaoce da čitaju knjige iz njegove biblioteke da ne bi ostale nepročitane. Kuća je to prepuna pasa koje se pare sa mačkama, kuja vučijaka sa Hrčkom iz podruma, pa joj okot ima uši kao Hrčak. U svemu tome, penzionisani major Tomaš odlučuje da, kao jedini spas od sramote, poput Abraham koji je bio spreman da žrtvuje Izaka, žrtvuje sina Ignaca. Istovremeno se sprema i ubistvo samog Tomaša. Sinoubistvo ili oceobistvo, jedino je pitanje u ludoj farsi.
Kao metafora poljskog otpora zlu i parodija uzaludnih odbrambenih napora u domovini, u egzilu se osniva i tajno društvo zasnovano na zavičajnim vrijednostima. Ovo asasinsko udruženje okuplja članove koji jedni druge ubadaju mamuzama i osvećuju se tako za sve nanesene uvrede i nacionalna poniženja. Protive se tako Prokletoj sudbini tužne zemlje svoje i tako stvaraju „Puk Nepobjedivi Konjice Najstrašnije“!!!
U svom tom nacionalnom zanosu i ludilu naš junak vapi: „A žudnja duše moje bila je ova: neka se nešto Dogodi. O, nek se desi šta hoće, samo da se pomakne s mjesta… jer već mi je omrzlo!“
Na kraju, svi ti operetni likovi, svi Pukovnici, Predsjednici, Ministri, Profesori, Savjetnici, Svećenici, Advokati, Gospođe i Gospođice… u vili, dvorcu, bordelu… plešu folklorne plesove uz domovinske poskočice, sve brže i brže, sve luđe i luđe. Svi na kraju, od silnog i nezaustavljivog smijeha, u grand finalu sa žrtvama bez krivaca, naprosto puknu. Nepovratno puknu.
Gombrowicza treba čitati. Pohvale izdavaču Connectumu. Hvala Tanji Miletić Oručević na ovom vrijednom prevodu.