Nedavno završeni prvi muzički ciklus proslave dvadesetog rođendana Omladinskog kulturnog centra Abrašević, donio nam je tri jedinstvena koncerta, kojih će dugo ostati u našim ušima, ako ih uopće budemo zaboravili.
Tri formom različita, a opet u jednoj magičnoj, skoro solističkoj strasti iskazivanja podrške i još više, poštovanja Abraševiću, kojeg su i sami pomogli zidati u njegovim počecima prije dva desetljeća. Svakako da smo očekivali odlične nastupe od Svetlane Spajić, Damira Avdića te Jelene Milušić sa Merimom Ključo, ali ono što su nam isporučili bilo je više od običnog nastupa – bili su to esencijalni izljevi dubokih fizičkih i duševnih otkrivanja.
Prva je nastupila Svetlana Spajić, koja je upravo svojim nastupom ucrtala smjer i atmosferu i narednim nastupima. Opuštena i smirena, naslonjena na jednu barsku stolicu, provela nas je u kombinaciji pjevanja i pripovijedanja cijelim našim karstom, od žegarskog krša, preko bosanskih brda, sve do melankolije istoka Srbije. U pauzama leta nad našim krajolikom, odlazili smo u posjetu slovačkoj, makedonskoj, ladino i romskoj pjesmi. Nezahvalno je definirati glas koji lebdi i zabija se u tijela slušatelja, glas koji nije ni varijacija soprana, ni alt niti sve što školovan glas može ponuditi. Ovaj je glas sve to i puno više i šire i dublje od toga, to je i glas istorije, glas svih žena savijen u jedno, glas koji priziva i pozdravlja, zaziva, tuguje i voli. Između pjesama nastupa priča u kojoj se glas smiruje i postaje dar kao od nekog starog i skoro zaboravljenog člana familije, koji tako raspuhuje svaku „tamu po Mostaru“. Da, ima nešto od pjevanja majstorice Svetlane, u našoj čistoj buri, istoj onoj u kojoj se doista pokazuje smisao našeg grada.
Prvi od dva Damira koji će nastupiti na rođendanu Abraševića, bio je Damir Avdić. Diplomatz je održao čak tri koncerta unutar neprekidnih sat i po sviranja, plus je nestajao u mraku dvorane, negdje u dubinu, kao i uvijek hrabro suočen s različitom publikom. Na pozornici su bila raspoređena tri mikrofona. Kada je jednom podigao zid feedbacka na svom Les Paulu stalno ga je održavao pokretima tijela koje se ritmično prebacivalo s mikrofona na mikrofon, što je stalno mijenjalo perspektivu praćenja. Feedback se mijenjao kroz eho kako je prelazio sa stalka prema stalku, i nije se ugasio niti jednom sve do kraja koncerta. I ovaj je koncert odzvanjao kao napregnuto, ali elegantno muzičko putovanje, puno post punk poezije uma i tijela, van podsvijesti. Damir je sjajno iskoristio svoje sad već dugo iskustvo rada na teatarskim predstavama i suradnje sa teatarskim umjetnicima. Njegov bijesni alter ego koji je istovremeno izgubljen u rodnoj Bosni, a shvaća stvari globalnim umom, stvarao je cijelo vrijeme vješti v-efekt postbrechtijanskog kabarea koji se kretao od bijesnih komentara, dostojanstveno tužne poezije sve do pauza u kojima nas je zasipao mračnim, ali nasmijanim storytellingom.
Treće je muzičko putovanje bilo i najnježnije. Odvijalo se u svijetu razmjene između kontraalta Jelene Milušić i sugestivne klasične harmonike Merime Ključo. Jelenin glas je funkcionirao kao prirodni nastavak ruže vjetrova koja je izlazila iz razigrane harmonike. Zvuk je ispunio pozornicu poput orgulja, što je atmosferi pojačalo osjećaj sugestivnosti različitih prostora. Jelena je poslije svake pjesme pune lumine (svjetlosti) produživala osjećaj pripovijedanja koji je nas je vodio mobilnim kabareom od skrivenih bašti Mostara 19 vijeka, putem romske tuge i ladino lutanja, prema kraju istarskog kamenjara. Barokni karakter sevdaha kojeg je Ključo otkrila i od kojega se ne odvaja sve ove godine svoje odrasle karijere pokazao nam je kako se jedan Couperin mogao lagano svirati i na obalama Neretve, te kako se skrivao i u dostojanstvenoj pjesmi naroda.
Tako je prošao prvi karavan naših zidara, koji su nam ostavili zvukove u nastupima za dugo pamćenje. Pozornica Abraševića sada čeka na nove izazove – suvremeni svježi sevdah Damira Imamovića, mirise hercegovačke nježnosti Sanela Marića Mare, mlade osjećaje grupe Zerdelija, sjetno izgnanstvo Vladimira te zvukova ostalih zidara i zvukoputnika koji će nam svratiti. Kroz ove koncerte vodili smo računa da oni i budu posvete nekadašnjim sekcijama RKUD Abrašević, pa se u njima ujedinilo sviranje harmonike, pjevanje sevdaha i zbora sa električnom gitarom i raznim vrstama poetičnosti i poezije. Povezivali su sjetni i urbani folkor sa performativnim scenskim nastupima. Oni su, zajedno sa predstavom Zlatka Pakovića ‘Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo’ u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, s kojom smo otvorili proljetnu rođendansku proslavu, podsjetili na najveće uspjehe Amaterskog pozorišta Abrašević.
Proljetni dio programa #20godinaOKCAbrašević zaključili smo promocijom novih maršruta na našoj Mapi nevidljivih mostova, otvaranjem biblioteke i promocijom knjige Bogdanović vokabular autora Ronalda Panze, čime smo naznačili povratak radu na afirmaciji knjige, kao i početak knjiškog izdavaštva u našem centru.
Nema sumnje da ćemo i u nastavku osjećati isti emotivni vjetar. Iz vjetrovitog grada prema sunčanim danima, nastavljamo.
