Na Međunarodni dan rada, odnosno Prvog maja, odaje se počast svjetskom radničkom pokretu. Na ovaj dan se obično postavljaju razni društveni i radni zahtjevi u korist radničke klase. Međunarodni praznik rada obilježava se 1. maja u znak sjećanja na nemire u Haymarketu.
Piše: Stefano Cherubini
Industrijska revolucija je bila proces ekonomskih, socijalnih i tehnoloških promjena. Dogodila se tokom 18. stoljeća, najprije u Velikoj Britaniji, a zatim i u drugim državama s razvijenom ekonomijom. Taj proces imao je izravan utjecaj na živote ljudi, jer je zauvijek promijenio način proizvodnje i ekonomske odnose unutar društva.
Preseljenjem iz ruralnih područja u gradove, i fokusiranjem na industriju, a ne na poljoprivredu, gospodarstvo se drastično promijenilo. To je uzrokovalo velike migracije iz ruralnih područja u gradove kako bi novi radnici mogli raditi u tvornicama. To je rezultiralo stvaranjem urbane radničke klase – proletarijata.
Radnici su bili podvrgnuti nehumanim uvjetima rada. Primjerice, prvi zakon koji je regulirao rad u tvornicama donesen je u Engleskoj, 1802. godine. Između ostalog, u tom zakonu bilo je navedeno radno vrijeme od 16 sati dnevno, djeca su počinjala raditi u dobi od 8 godina, radnici su mogli dobiti otkaz bez obrazloženja, a bile su predviđene i novčane kazne za napuštanje radnog mjesta.
Te promjene dovele su do eksploatacije radnika. Čitave obitelji živjele su u tvornicama kako bi zaradili za preživljavanje. Uvjeti stanovanja unutar tvornica bili su užasni, a naravno, vremena za obrazovanje djece bilo je jako malo, jer je sve bilo podređeno proizvodnji.
Upravo su se zbog toga dogodili nemiri u Haymarketu. Krajem 19. stoljeća Chicago je bio drugi najveći grad u Sjedinjenim Američkim Državama. Što se tiče radnih uvjeta, radni dan mogao je trajati i do 18 sati. Međutim, čak i u slučajevima kada bi radnici bez posebnog razloga morali raditi više od 18 sati, novčana kazna koju je poslodavac trebao platiti bila je samo 25 dolara.
Godine 1886., usvojen je zakon kojim je maksimalni broj sati u toku jednog radnog dana ograničen na 8 sati, ali nisu sve države poštovale ovaj zakon. Neke su dozvoljavale 10 sati rada dnevno, a stvarnosti je bili da su radnici morali raditi čak i duže.
Svi mediji bili su protiv radničkih zahtjeva, jer su smatrali kako je osmosatni radni dan besmislica, i kako će to zaustaviti brzi ekonomski napredak zemlje, te će se svako tko stupi u štrajk smatrati osobom bez patriotskih osjećaja. Međutim, ova propaganda nije spriječila radnike da se bore za bolje radne uvjete i dostojanstven život.
Više od 200.000 radnika započelo je pobunu 1. maja 1886. godine. Za dio radnika, poput radnika iz Chicaga, borbe su trajale danima, a kako bi njihovi zahtjevi bili ispunjeni, morala se proliti krv.
U Chicagu su pobune trajale četiri dana tokom kojih je policija nasilno napadala radnike. Mnogi radnici su teško ozlijeđeni, a četvero ih je poginulo. Oni koji su zarobljeni izvedeni su pred sud, ali tokom suđenja nisu poštovane zakonsku proceduru i prava.
Pravni postupak protiv trideset i jednog radnika pokrenut je 21. lipnja 1886. godine, ali je taj broj kasnije smanjen na osam radnika. Unatoč činjenici kako je suđenje bilo farsa i kako je održano bez poštovanja procesnih pravila, tisak je proglašavao optužene krivima i prije presude. Iako nije bilo nikakvih dokaza, ‘čikaška osmorica’ proglašena su krivima, osuđeni su kao neprijatelji društva i države. Kazna je bila drakonska, petorica radnika osuđena su na smrt vješanjem, a trojica na kaznu zatvora.
Krajem svibnja 1886. godine, poslodavci iz raznih sektora složili su se kako će odobriti osmosatno radno vrijeme za nekoliko stotina tisuća radnika u Chicagu, i u drugim državama. Uspjeh je bio takav da je Savez esnafa i organiziranih sindikata izrazio zadovoljstvo ovim riječima: „Nikada u povijesti ove zemlje nije došlo do tako općeg ustanka među industrijskim masama. Želja za kraćim radnim danom potaknula je milijune radnika da se pridruže postojećim organizacijama, iako su prije toga bili ravnodušni prema sindikatima.”
Te društvene pobjede radnika imale su odjeka u cijelom svijetu, a posebno u industrijaliziranoj Europi, koja je imala slične uvjete eksploatacije kao i Sjedinjene Američke Države. Finska je osmosatno radno vrijeme prvi put uvela 1908. godine. Poljska i Njemačka 10 godina kasnije, 1918. godine, a Francuska, Portugal i Španjolska 1919. godine. Velika Britanija je zanimljiv slučaj, jer trenutno radno vrijeme u Velikoj Britaniji nije ograničeno dnevno, već po tjednima. Odredbama o radnom vremenu iz 1998. godine, prvi put je uvedeno ograničenje od 40 sati tjedno za radnike mlađe od 18 godina, a 48 sati tjedno za starije od 18 godina. Prije ove odredbe nije postojalo zakonsko ograničenje.
Ti su anarhosindikalisti pogubljeni u Sjedinjenim Američkim Državama zbog sudjelovanja u borbama za postizanje osmosatnog radnog dana, koje su počele štrajkom 1. svibnja 1886. godine. Vrhunac se dogodio tri dana kasnije, točnije 4. svibnja, pobunom u Haymarket. Od tada, Prvi maj je postao dan kada radnici izlaze sa svojim zahtjevima za poboljšanje prava radnika. Ovaj dan obilježava se širom svijeta. Prvi maj je dan radničke klase, dan kada se odaje počast svima koji su žrtvovali svoje živote za poboljšanje radnih uvjeta, od štrajka u Chicagu do današnje borbe koju vode radnici širom svijeta. Sam praznik je uspostavljen odlukom Drugog međunarodnog socijalističkog kongresa radnika održanog u Parizu 1889. godine.
(romi.hr)