Spiro Kostof je bio arhitekta, profesor i historičar arhitekture. Njegove teorije o formi bile su vrlo jezgrovite i temeljite, s detaljnim istraživanjem povijesti samih gradova. Gradovi su jedna posebna pojava koja se ne može podvesti pod jedan nazivnik. Oblikuju se zajedno i prema vremenu u kojem nastaju ili se razvijaju.
Ronald Panza, Urbs blog
Kostof se bavio historijom arhitekture s posebnom namjerom približavanja univerzalnom jeziku gradnje gradova. Za njega je urbanizam proces. Taj proces je višestruko raznolik, fleksibilan, mudro se razvija u skladu sa okolnostima, ali im nikada ne robuje. Forma urbaniteta nije samostalna u odnosu na društveni život. Kako Kostof sam kaže – ona je matrica prema kojoj se organizira svakodnevni život. Zato je bilo važno istraživati i upoznati elemente i uzorke urbane forme i procesa. On se neprekidno vraća na socijalne implikacije urbane forme. Važno je uvijek znati da li određeni planovi gradnje društvenu integraciju potiču ili je sputavaju. Kako bi odgovorili na cijeli niz pitanja zašto neki grad izgleda tako kako izgleda, formu moramo doživjeti kao nositeljicu značenja. Značenje arhitekture uvijek je izvučeno iz historije, iz kulturnih značenja. Međutim, forma nudi malo brzih objašnjenja, posebno kada su namjere u pitanju. Formu možemo kvalitetno pročitati samo onoliko dobro koliko čitamo njen kulturni kontekst. Ulice, gradovi i svaki oblik slične urbane ekspersije su legitimna sredstva umjetničkog izražavanja. Što više znamo o kulturama kroz istoriju, kao i njihovim društvenim okolnostima, više znamo o njihovim građevinama i arhitekturi. Stanje prava i ekonomije dovoljno određuje razvoj samog grada. Isto tako, nisu samo dizajneri i arhitekti oni koji mu daju oblik. Na njega utječu i militaristički inžinjeri, kolonizatori i njihovi službenici, feudalni gospodari, vjerski redovi i misionari, industrijalci i željezničari, na kraju kraljevi i carevi.
Gradovi su mjesta sa masom ili gomilom ljudi koji su na specijalan način energizirani ili dinamizirani, statično ili u pokretu. Ovdje se radi o gustoći naselja. Gradovi su uvijek ulančani, nikad se ne radi o samo jednom dijelu grada. Oni često imaju i materijalna i simbolička ograničenja za one koji ne pripadaju urbanom redu. Postoji i razlikovanje u poslovima koje onda stvara i socijalnu nejednakost, a urbana populacija sadrži i različite etničke grupe koje se moraju skladno organizirati.
Vrijeme je važan saveznik u ovom putovanju. Naime, nema niti jednog manjeg ili većeg grada ili konglomeracije koji je jednom zauvijek dovršen. Forma nikada zapravo nije dovršena, ona je neprestano podložna promjenama. Kostofa zanima upravo proces u kojem ogromne površine i stambene zone antičkog, starog grada nestaju, a da bi se na njihovom mjestu pojavile nove. Gradovi su smjesa ljudi i zgrada. Naseljeni su dnevnim „ritualima“, posebnima ili običnima, slučajnostima i namjerama koji iz načina kako su napravljeni dobijaju na vrijednosti. Grad je umjetna tvorevina, artefakt u kojem su sadržane mijene vremena i prostora. Uzorak jednog grada će nestati ako se njime ne bave sami ljudi. Jedino ga oni svojim djelovanjem mogu spasiti. Ljudi ga mogu i trebaju oblikovati na samoodrživ način.