Fenomen gravitacijske leće pojavljuje se u promatranjima svemira, kada se određeni svemirski objekt nalazi dovoljno daleko od Zemlje, a između te dvije točke nađe se drugi, veliki i masivni objekt. Gravitacija tog masivnog objekta, obično galaksije, savija svjetlost na putu prema Zemlji, pa ona do nas dolazi značajno distorzirana, ali i u različito vrijeme, piše bug.hr.

Efekt gravitacijske leće ponekad dovodi do vrlo lijepih “prstenova”, poznatih kao Einsteinov prsten, a ponekad nam pruža mogućnost vidjeti isti objekt istovremeno, ali u tri različite faze života – kao što je slučaj s novom snimkom koje je nedavno objavila Europska svemirska agencija.

Za ovu fotografiju zaslužna je kamera bliskog infracrvenog spektra (NirCAM) svemirskog teleskopa James Webb, kojom je zabilježen zanimljiv trostruki prizor. Pritom je kao gravitacijska leća poslužio veliki galaksijski klaster RX J2129, u zviježđu Vodenjaka, udaljen oko 3,2 milijarde svjetlosnih godina od nas.

Prizor je prvo zabilježen svemirskim teleskopom Hubble, na temelju čijih podataka je došlo do sumnje da je zabilježena još jedna supernova tipa Ia. Potom je prema istom području usmjeren novi teleskop Webb, a slika je do njega u tri dijela, “razbacana” na tri različita područja promatranja.. Ono što je dodatno zanimljivo, jest da se u jednoj od snimljenih udaljenih galaksija zaista može vidjeti i aktivna supernova, i to u tri vremenska razdoblja: u trenucima eksplozije, potom 320 dana nakon nje, pa još jednom, oko 1.000 dana kasnije.

Gravitacijska leća, naime, savinula je svjetlost toliko da je došlo do ovako velikog “kašnjenja slike”, što je omogućilo astronomima zaista jedinstven pogled na isti objekt, u različitim fazama njegovog razvoja. Takav će pogled pomoći znanstvenicima pri dodatnom razumijevanju procesa nastanka, i potom gašenja, supernove. Senzori teleskopa Webb prikupili su i spektrogramske podatke, koji će poslužiti za usporedbu ove supernove sa sličnima, bližima nama.

Supernove tipa Ia astronomima su vrlo korisne, jer su uvijek gotovo jednakog svjetlosnog intenziteta na izvoru, pa je mjerenjem njihovog sjaja moguće doznati njihovu udaljenost od Zemlje, i udaljenosti galaksija općenito – pa su, dakle, najčešće korištene kao “standardne svijeće” u astronomiji.