Nedavni sastanak G20 u Osaki i njegovi popratni događaji daju tužan uvid u novi svjetski poredak u nastajanju: Trump izmjenjuje ljubavne poruke s Kim Jong-unom i poziva ga u Bijelu kuću, Putin žovijalno plješće rukama s pricom Mohammedom bin Salmanom i tako dalje, dok su Merkel i Tusk, dva glasa starog europskog razuma, marginalizirali i uglavnom ignorirani.
Ovaj Novi svjetski poredak je veoma tolerantan: svi se uzajamo poštuju, niko nikom ne nameće imperijalističke eurocentrične ideje poput prava žena. Novi duh najbolje je sažet u intervjuu koji je Putin dao za Financial Times uoči samita u Osaki, u kojem je očekivano korio ‘liberalnu ideju’, tvrdeći da je ‘nadživjela svoju svrhu’. Nastavljajući se na talas poimanja kako se ‘javnost okrenula protiv imigracije, otvorenih granica i multikulturalizma’, Putinovo korenje liberalizma u sličnom je tonu anti-establišment vođa poput Donalda Trumpa, mađarskog Viktora Orbana, Mattea Salvinija u Italiji, te s Brexit pobunjenicima u Velikoj Britaniji.
‘Liberali ne mogu tek tako diktirati bilo čemu i bilo kome kao što su nastojali raditi tokom proteklih decenija’, rekao je. Putin je odluku Angele Merkel o puštanju preko milijun izbjeglica u Njemačku, pretežito iz ratom uništene Sirije, brendirao kao ‘kardinalnu pogrešku’. Pak je pohvalio Donalda Trump i njegove pokušaje da zaustavi tok migranata i droge iz Meksika. ‘Liberalna ideja pretpostavlja da ništa ne mora biti urađeno. Migranti mogu ubijati, pljačkati i silovati nekažnjeno jer njihova prava kao migranata moraju biti zaštićena.’ Dodao je: ‘Svaki zločin mora biti kažnjen. Liberalna ideja je postala zastarjela. Došla je u konflikt s interesima velike većine populacije’.
Ovo nije iznenađenje, a isto stoji i za to kako je Donald Tusk, predsjednik Europskog Vijeća reagirao na Putina: ‘Ono što stvarno smatram zastarjelim su autoritarizam, kultovi ličnosti i vladavina oligarha’ – bezuba tvrdnja praznih principa koji izbjegavaju korijene krize. Liberalni optimisti očajno se drže ohrabrujućih znakova tu i tamo: snažan lijevi zaokret mlađe američke generacije; činjenicu da je Trump dobio 3 milijuna glasova manje nego Clintonova i da je njegova pobjeda bila više rezultat manipulacije elektoralnim distriktima; ponovna pojava europske liberalne ljevice u zemljama poput Slovačke. Ipak, ovi izolirani događaji nisu dovoljno snažni da bi utjecali na globalni trend.
Jedini interesantan dio Putinovog interjvua, tačka u kojoj je moguće osjetiti kako stvarno govori iz srca, odvija se kad svečano deklarira svoju netoleranciju za špijune koji izdaju svoju zemlju: ‘Izdaja je najgori zločin moguć i izdajnici moraju biti kažnjeni’. Jasno je iz ovog izljeva kako Putin ne gaji nikakve osobne simpatije za Snowdena ili Assangea: pomaže im samo da bi isprovocirao svoje neprijatelje, lako je zamisliti sudbinu eventualnog ruskog Snowdena ili Assagea. Može se samo čuditi nekim zapadnjačkim ljevičarima koji nastavljaju sa svojom tvrdnjom kako unatoč njegovim društvenokonzervativnim stavovima, Putin i dalje predstavlja prepreku američkoj dominaciji svijetom, te kako je to razlog zbog kojeg bi ga trebalo gledati sa simpatijama.
Svaki pravi ljevičar bi se ljuto trebao suprotstavljati tvrdnjama da je izdaja (svoje vlastite nacije-države) najveći mogući zločin: no, postoje okolnosti u kojima je takva izdaja najveći čin etike i lojalnosti. Danas je takva jedna izdaja personificirana u imenima poput Assange, Manning i Snowden.
Razlog je današnji globalni problem sa svoje tri glavne apokaliptične prijetnje (ekologija, digitalna kontrola, migracije).
U trenutku u kojem u potpunosti prihvaćamo da živimo na Svemirskom brodu Zemlji, zadatak koji se nameće je civiliziranje civilizacije sebe same, uspostavljanje univerzalne solidarnosti i suradnja među svim zajednicama ljudi, zadatak učinjen još težim nastavljajućim rastom sektarijanskog religijskog i etničkog ‘herojskog’ nasilja i spremnosti na žrtvovanje sebe (i svijeta) za neku određenu stvar.
Razum nam nalaže da se ovdje posvetimo izdaji: izdati ‘našu stvar’, odbiti učestovati u vječitim ratnim igrama. Ako nam je zbilja stalo do sudbine ljudi koji sačinavanju naše nacije, naš moto treba biti: Amerika posljednja, Kina posljednja, Rusija posljednja. Je li Putinov napad na liberalizam slučaj patološke mržnje? Nažalost ne, on izražava novu normalnost. Ako pod tim mislimo na nezdravu devijaciju koja prijeti našim životima, ‘X prva’ politika je jedina istinska patologija danas.
Izvor: spectator.us, 9. 7. 2019.