Skoro je otvoren 75. po redu Frankfurtski sajam knjige, na kojem je počasni gost ove godine Republika Slovenija. Sajam je otvorila predsjednica Nataša Pirc-Musar, koja je govorila o značaju knjige za Sloveniju danas, a potom je pljeskom pozdravljen Slavoj Žižek, slovenski filozof i psihoanalitičar, koji je do kraja svog nastupa razbjesnio mnoge. Prenosimo prevod cijelog govora:
Čekajte s aplauzom. Na kraju nećete pljeskati. Ponosan sam što sam ovdje na Sajmu knjiga, jer su knjige, kako smo danas čuli, potrebne više nego ikad prije. Bez njih nema rješenja za strašni rat u Gazi. Bezuvjetno osuđujem Hamasov napad na Izraelce blizu granice Gaze – bez “ali” i “ako”. Priznajem Izraelu pravo da se brani i suzbija prijetnju.
No, primjećujem nešto neobično. Čim neko spomene da treba analizirati složenu pozadinu situacije, obično, kao po pravilu, bude optužen da podržava ili opravdava terorizam Hamasa. Jesmo li svjesni koliko je čudna ta zabrana analize kako bi se vidjela kompleksnost? Kakvom društvu pripada takva zabrana? Ovdje je moja prva provokacija: društvu strukturiranom kao pčelinje saće (aludira na slogan sajma, nap. prev.). Kakva je budala to odabrala? Znate li kako pčele žive? To je najtotalitarnije društvo koje možete zamisliti. Više od 80 posto su ženke koje su suštinski kastrirane, ne smiju se razvijati spolno, samo rade. Zatim imate kraljicu koja jednom spava s desetoricom muškaraca u životu i čim završe, proguta im penise. Ne, hvala. Ne želim živjeti u takvom društvu.
Hajde da pređemo na moju temu. Naslov nedavne rasprave o antisemitizmu i pokretu BDS (Bojkot, dezinvesticije i sankcije) u časopisu Der Spiegel bio je, na njemačkom: “Wer Antisemit ist, bestimmt der Jude und nicht der potenzielle Antisemit“. Prevodim: Ko je antisemit, određuje Jevrej, a ne potencijalni antisemit. U redu, zvuči logično. Žrtva bi trebala sama odlučiti je li stvarno žrtva. Ali zar to ne vrijedi i za Palestince, koji bi trebali sami određivati ko im otima zemlju i uskraćuje osnovna prava? Danas vas želim upozoriti na divnu pojedinost. Mislim da je to bila zadnja riječ govora slovenske predsjednice (Nataša Pirc-Musar je govorila odmah prije dr. Slavoja Žižeka, nap. prev.). Ispravite me ako griješim. To se dogodilo na kraju njenog govora, i to je bilo prvi put da je spomenuta riječ “Palestinci” ovdje. Prije toga je bilo samo Hamas protiv Izraela. Ispričavam se, ali u ovu situaciju morate uključiti i milijune Palestinaca.
Dalje. Analizom pozadine ne mislim na potpune gluposti koje se lažno predstavljaju kao duboka mudrost. Sigurno znate izreku da je neprijatelj onaj čiju priču još niste čuli. Ispričavam se, pročitao sam Hitlerov Mein Kampf. Jer sam “čuo” njegovu priču, još sam više protiv nacizma, ne manje.
Imamo dvije glavne priče o Izraelu danas. Ismail Haniyeh, lider Hamasa, koji naravno ugodno živi u luksuznom hotelu s pet zvjezdica u Dubaiju, na dan napada je rekao: ‘Židovi, moramo vam samo reći da napustite našu zemlju. Udaljite se iz našeg vida. Ova zemlja je naša. Al-Quds (Jeruzalem) je naš. Sve ovdje je naše. Za vas ovdje nema mjesta niti sigurnosti.‘ Jasno i odvratno. Ali nije li izraelska vlada rekla nešto slično, iako, naravno, na znatno civiliziraniji način? Citiram prvi službeni osnovni princip sadašnje izraelske vlade: ‘Jevrejski narod ima isključivo i neotuđivo pravo na sve dijelove izraelske zemlje. Vlada će poticati i razvijati naseljavanje svih dijelova izraelske zemlje u Galileji, Negevu, Golanu te Judeji i Samariji.’ Ili, kao što je rekao Benjamin Netanyahu: ‘Izrael nije država svih svojih građana. To je država jevrejskog naroda i samo njega.’
Zar to načelo ne isključuje ozbiljne pregovore? Palestince se isključivo tretira samo kao problem. Država Izrael im ne pruža nikakvu nadu da će povoljno definirati njihovu ulogu u državi u kojoj žive. Iza svih političkih polemika o tome ko je veći terorist, krije se teški tamni oblak, bolje rečeno močvara. Već desetljećima veliki broj palestinskih Arapa živi u neizvjesnosti, svakodnevno su izloženi maltretiranju doseljenika i izraelske države – ko su ti ljudi? U kojoj zemlji žive? Je li to okupirano područje: Zapadna obala, Judeja, Samarija ili država Palestina, koju trenutno priznaje 139 od 193 države članice Ujedinjenih naroda?
Prvu generaciju izraelskih vođa – od Ben-Guriona do Mosheja Dayana – moram pohvaliti. Govorili su potpuno drugačijim, iskrenim jezikom. Otvoreno su priznavali da se njihov zahtjev za palestinskom zemljom ne može temeljiti na nekoj univerzalnoj pravdi. Dajem vam primjer: 29. aprila 1966. došlo je do incidenta u Gazi. Grupa Palestinaca iz Gaze prešla je granicu kako bi opljačkala usjev na poljima kibuca Nahal Oz. Tada je Roj, mladi jevrejski član kibuca koji je patrolirao poljima, galopirao na konju prema njima kako bi ih otjerao. Palestinci su ga uhvatili, a kada je UN vratio njegovo tijelo, oči su mu bile iskopane. Ovo je bila reakcija Moshe Dayana, njegova eulogija na pogrebu ubijenog Jevreja: ‘Danas ne prebacujmo krivicu na ubojice. Kakvo pravo imamo govoriti o njihovoj smrtonosnoj mržnji prema nama? Već osam godina žive u izbjegličkim logorima u Gazi, dok smo pred njihovim očima zemlju i sela, gdje su nekad živjeli oni i njihovi preci, pretvorili u našu baštinu.’
Možete li i zamisliti sličnu iskrenu izjavu danas? Koliko smo daleko od situacije, kompleksne čak i nekoliko desetljeća unazad, kada smo govorili o dogovoru “zemlja za mir”, o rješenju dviju država ili kada su čak i, danas najvatreniji zagovornici Izraela, vršili pritisak da se ne grade naselja na Zapadnoj obali. 1994. godine Izrael je izgradio zid koji odvaja Zapadnu obalu od izraelskih granica iz 1967. godine, priznajući konačno Zapadnu obalu kao poseban entitet. Sve to je sada nestalo.
Simbol sadašnje izraelske vlade je Itamar Ben-Gvir. U politiku je ušao pridruživanjem omladinskom pokretu stranke Kach i Kahane Chai, koju je sama izraelska vlada proglasila terorističkom organizacijom i zabranila. Kad je Ben-Gvir postao punoljetan i mogao bi biti pozvan u izraelske obrambene snage, zbog svog ekstremno desnog političkog stava mu je bilo zabranjeno služenje. Takva osoba, koju je sam Izrael označio kao rasistu i teroristu je sada – pogodite šta? Izraelski ministar za nacionalnu sigurnost, koji bi trebao štititi vladavinu zakona.
Sjetite se velikog sukoba koji je posljednjih mjeseci podijelio Izrael. Juval Harari brutalno je komentirao mjere koje je predložila vlada Benjamina Netanyahua: “Ovo je definitivno državni udar. Izrael je na putu da postane diktatura.” Izrael se podijelio između nacionalističkih fundamentalista koji pokušavaju ukinuti ključne karakteristike vladavine prava i članova civilnog društva koji su svjesni te prijetnje. Napadom Hamasa, i to je prema mom mišljenju prava tragedija, kriza je završila, duh nacionalnog jedinstva brzo je prevladao. To je uvijek tragičan trenutak – kad se unutarnji rascjep prevaziđe zbog vanjskog neprijatelja. Možda najprije moramo jasno prepoznati ogromni očaj i konfuziju iz kojih mogu proizaći zli činovi.
Ukratko, mira na Bliskom istoku neće biti bez rješenja palestinskog pitanja. Čitao sam ovo posljednjih dana i u izraelskim novinama. Ni na koji način ne opravdavam, to je kriminalna stvar. Da, Izrael ima potpuno pravo za otpor, ali ne zaboravite ovu mračnu, opskurnu pozadinu – Palestince.
Druga stvar je da rješenje nije kompromis u prljavom smislu srednjeg puta između dvije krajnosti. To je ono što mnogi moji prijatelji govore. Kažu da s jedne strane, da, Palestinci imaju pravo biti pomalo antisemiti. Pogledajte šta im Izrael čini. Ili s druge strane da Izraelci također imaju pravo biti pomalo nasilni. Pogledajte šta smo im mi učinili u holokaustu. Mislim da nema ničega što tu treba razumjeti. Da biste branili prava Palestinaca i borili se protiv antisemitizma, treba ići do kraja u oba pravca.
(Prekid iz publike: Ne možemo uspoređivati užase Hamasa s onim što radi izraelska strana. Oprostite.)
Ne uspoređujem! Ne, ovo nije relativizacija. To je mnogo više: i upravo ste sada pokazali šta u praksi znači slušati različitosti, šta bi trebalo značiti uključivanje. Takav zahvat, ovim riječima – to je logika isključivanja. Za ovaj ‘naš način različitosti’, naravno, neki ljudi prvo moraju biti isključeni. Ja govorim o desecima Palestinaca koje osobno poznajem. Oprostite ako sada malo burno reagiram. Ako ima neko u ovoj dvorani ko je učinio više od mene za mirnu suradnju između Palestinaca i Izraelaca, tada ću se pokloniti. No, takvog nema. Možete li učiniti više od toga? Organizirao sam u Ramali s prijateljima veliki skup u čast Waltera Benjamina – Jevreja. Nije bilo problema u debatiranju. U Ramali sam zajedno s jevrejskim profesorom organizirao filmsku školu. I tako dalje i tako dalje. Naravno, to se ne može uspoređivati s nasilnim postupcima. Hamasov napad je iznimno nemilosrdan, brutalan. Mogu ići tako nisko prema vlastitim mjerilima da citiram Anthonyja Blinkena, američkog državnog tajnika, s kojim se slažem u ovom slučaju, koji je rekao: ‘Da, Izrael ima pravo uzvratiti udarac, ali način na koji će to učiniti stvar je svih nas.’ Nije samo Izrael protiv Hamasa. Ponovo: u trenutku kad prihvatite da se ne može boriti za obje strane istovremeno, izgubili ste dušu. Pogotovo danas kad imamo nešto što ne mogu drugačije nazvati nego antisemitski cionizam.
Znate li zašto europska desnica voli podržavati Izrael? Hajde da idemo na početak. Pogledajte moju zadnju knjigu, tamo ćete naći cijeli citat. Znate li ko je autor tog citata? Da, Reinhard Heydrich. Godine 1936. Heydrich je napisao pismo, izjavu u kojoj kaže da su ‘Židovi divan narod. Spremni smo surađivati s njima, ali ne ovdje u Njemačkoj. Trebali bi ići tamo‘. Sjećate li se norveškog ludaka Breivika? U Norveškoj je imao potpuno antisemitske stavove, ali istovremeno je podržavao postupanje Izraela. Neću dalje nabrajati.
(Ponovo prosvjed iz publike: To je sramota na dan kada su ljudi pobijeni.)
Gdje su ubijeni? I u Gazi?
(Prosvjed iz publike: Ovo je relativizacija onoga što se dogodilo.)
Nisam ništa relativizirao. Hamasov napad bio je strašan zločin. Nikako ga ne relativiziram. Samo tvrdim da ako govorite kao što ste sada govorili, postavljate milijune Palestinaca u nemoguć položaj, što može dovesti do porasta antisemitizma.
Dopustite mi da ipak završim. Arthur Koestler iznio je gorku istinu: ‘Ako moć korumpira, vrijedi i obrnuto. Progon kvari žrtve, možda suptilnije i tragičnije.’ To vrijedi za obe strane u tekućem ratu. Moj apsolutni junak 20. stoljeća je Marek Edelman, poljski Jevrej koji je to jasno shvatio. Edelman je sudjelovao u ustanku u varšavskom getu 1943. i također u ustanku u cijeloj Varšavi 1944. godine. Nakon rata, kada su mu žena i djeca, zbog sve jače antisemitske atmosfere u Poljskoj, 1968. godine emigrirali, odlučio je ostati sam. Uspoređujući se sa pričama srušenih zgrada na mjestu Auschwitza, rekao je: ‘Neko mora ostati sa svima onima koji su ovdje umrli.‘ Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao član Solidarnosti surađivao je s Radničkim obrambenim odborom i sjedio za pregovaračkim stolom. Krajem života, Edelman je javno podržavao palestinski otpor i tvrdio da je jevrejska samoobrana protiv koje se borio, na pragu prelaska granice kada počinje tlačenje. Diskreditirati Edelmana kao antijevrejskog Jevreja po mom mišljenju krajnje je opsceno.
Zašto ovo govorim ovdje, u Frankfurtu, na sajmu knjiga? Jer samo čitanjem knjiga možemo – ovdje se slažem sa svojim prethodnicima – postati svjesni situacije. Književnost je privilegirani medij pomoću kojeg možemo stvarno prikazati duboku dvosmislenost i složenost našeg stanja. Ne mistificiram poeziju. S druge strane, moja teza je – da vas ponovno šokiram – da bez poezije nema etničkog čišćenja. Razmislite o Ruandi. Tamo je iza tih masakara stajao važan lokalni pjesnik. Razmislite o ratu u bivšoj Jugoslaviji. Radovan Karadžić je prije rata bio prilično cijenjen pjesnik. Da ne spominjem Mao Cetunga. Zato sam bio šokiran kad sam saznao da je odgođena dodjela nagrade Adaniji Shibli. Smatram tu odluku skandaloznom. Da, terorizam protiv Izraela protivan je svim vrijednostima Frankfurtskog sajma knjige. Da, kao i kolektivna kazna milijuna ljudi u Gazi i otkazivanje nagrade Adaniji Shibli. Približavamo se paradoksima kulture isključivanja. Službeno govorimo ‘uključivanje i raznolikost’, a zatim kultura isključivanja ništa ne čini osim što isključuje one koji se ne uklapaju u predodžbu o uključivanju i raznolikosti. Ne samo da sam ponosan što sam ovdje, nego me i malo sram.
Pokušajte zamisliti šta bi Marek Edelman rekao da je danas još uvijek živ. Još jednom ponavljam, tu je kraj. Ne, nikako se ne slažem s onim što je Hamas učinio i to ne relativiziram. Bilo je to neoprostivo, brutalno ubijanje. Ne radi se samo o ograničavanju Izraela, radi se o uništenju države. Međutim, okolnosti koje sam opisao nikako ne relativiziraju taj zločin. Samo nam omogućavaju uvid u pozadinu događaja iz kojih takvi zločini mogu proizaći – i to ih nikako ne opravdava. Ako ne uzmemo u obzir što se događa na Zapadnoj obali, nećemo moći razumjeti situaciju.
Apsolutno priznajem pravo države Izrael na postojanje. Također sam apsolutno kritičan prema palestinskim vlastima. Na primjer, smatram da je Arafat opravdano označen kao osoba koja nikad ne propusti priliku da propusti priliku. Bio je izuzetno glup kad je odbio dogovor koji je pripremio Clinton s Ehudom Barakom. Ne hvalim Palestince. Samo kažem, pogledajte njihovu situaciju na Zapadnoj obali. Nalaze se u slijepoj ulici. To je tragedija.
(Prosvjed iz publike.)
Da, da ste to rekli i drugim govornicima prije mene, bilo bi lijepo. Vidite, istog momenta kada kažem da nije jednostavno, odmah uspoređujem neusporedivo. Ne, mislim da trebamo usporediti. Hvala.