Veliki grčki arhitekt i urbanist, obnovitelj srušene zemlje nakon Drugog svjetskog rata, glavni planer i arhitekta Islamabada i jedan od viđenijih aplikanata za plan obnove Skopja nakon razornog potresa, kovač je dva vrlo važna pojma u istoriji urbanizma i arhitekture – ekistika i entopija. Doksiadis je ekistiku razvijao kao znanost o ljudskim nastambama, dok se koncept entopije, kao nešto suprotno od u-topije (koja nema mjesto), realizira u mogućnostima i udobnostima koje nudi grad.
Piše: Ronald Panza
Ekistika već u svom imenu skriva početak – početak gradnje kuće, zajednice, grada. Uključuje brojne arheološke i povjesničarske tehnike jer želi promatrati čak i prastare tehničke planove. Tako je moguće zamisliti prerastanje svih megalopolisa u jedan kontinuirani obrazac bez centra, a koji bi se mogao nazvati Ekumenopolisom. Glavna motivacija za pokušaj razvoja ovakve znanosti je konurbacija, tj. nekontrolirano širenje i bujanje gradova – za što je Doksiadis mislio da se može kontrolirati. Kako bi se lakše kretali kroz istoriju, Doksiadis razvija klasifikaciju prema pet modela koji se pojavljuju u ljudskim nastambama. To su:
1. PRIRODA (zemlja,materijal, čovjek-anthropos)
2. DRUŠTVO (organizirani čovjek),
3. STRUKTURE (zgrade, nastambe),
4. MREŽE (putevi) i
5. KULTURA.
Analogija je donekle biološka, jer Doksiadis smatra da su naša naselja – čovjek. I ne bilo kakav, već biološka individua složenog višeg reda koja se kasnije spaja sa svojim socijalnim životom. Namjera ekistike je skupljanje znanja o formi, sadržaju i materijalu svake namjere planiranja naselja, kako bi se ona ukomponirala u više znanje, korisno budućim generacijama. Za Doksiadisa je svojevrsna prastruktura podloge koja izaziva najviše efekta ona heksagonalna. Ovaj patern skraćuje vrijeme između centalne zone naselja i njegovih rubova, a svojim oblikom otvara mogućnost boljeg povezivanja i, sukladno tome, smanjuje čekanja. To je izvorna struktura koja je stoljećima, različitim gradnjama, mjerenjima i teškom tehnologijom, ukucavana u zemlju i naposljetku zaboravljena.
Prostor treba biti tako oblikovan da ljude drži na dovoljnoj i najmanjoj udaljenosti. Ljudima treba obezbjediti privatnost koja se lako prelijeva u prostore zajedničkih tendencija i okupljanja. Ljudske potrebe su snage koje će, ako ne dobiju adekvatni odgovor u prostoru, taj prostor možda i ugrožavati. Zato uvijek treba obraćati pažnju na prostornu morfologiju. Brzi razvoj gradova zanemaruje, a prije svega opterećuje ove elementarne strukture. Doksiadis je shvaćao ovaj problem i kao jedno od rješenja učinio mu se koncept Ekumenopolisa, kojeg je ipak doživljavao više nužnim nego sretnim rješenjem. Bio je ekološli osvješten autor i može ga se bez puno oklijevanja i svrstati među pionira ekološke arhitekture.
Kao i ekistika, ekologija je znanost o odnosu živih organizama i njihovog okruženja. S vremenom i razvojem ljudi i njihovih potreba, počeo je sukob sa prirodom, a danas živimo u doba mnogih eksplozija kojima su prirodni odnosi dodatno narušeni. Svako malo dolazi do većeg napada na naše naseobine i okruženje. Zbog utvrđivanja globalnog ekološkog balansa, potrebno je da ekologija i ekistika međusobno surađuju, štoviše, one se trebaju prožimati.
Čovječanstvo danas uglavnom gradi loše gradove, slijedeći određenu distopiju, a sanjajući mjesto bez mjesta – utopiju. Umjesto toga treba graditi dobre gradove koji imaju svoje mjesto, dakle, doista postoje – taj proces je Doksiadis nazvao entopijom.
Distopije („bez razuma, bez sna“) su tamo gdje su „konstrukcije važnije od prostora, forma od sadržaja, struktura od čovjeka, a linije transporta važnije od ljudskih vrijednosti“. Takvo stanje stvara kaos od kojeg ljudi žele pobjeći. Bijegom stvaraju područje utopije („u snovima, bez razuma“), mjesta gdje se želi živjeti – imaginarna savršena mjesta. „Ostao je samo jedan put na kraju – sa razumom i snom – koji bi nas trebao povesti iz lošeg mjesta na dobro mjesto, koji nije izvan mjesta, već na mjestu – jedna entopija.“ Ona se nalazi na pola puta između utopijskih snova i planiranja, zadovoljava i planera i umjetnika te omogućava ostvarenje zajedničkih snova čovječanstva. Upravo zato treba naučiti ljude kako da planiraju, ostvaruju i realiziraju svoje potrebe iz snova.
