Ako je nečeg manjkalo u Abraševiću ovog oktobra, to nisu bili dobri koncerti. Svojevrsni highlight zasigurno je bio nastup kultnog sludge doom nomadskog dua Jucifer. U sklopu svoje opsežne turneje po Velikoj Britaniji i Europi, obišli su po prvi puta i Mostar. Porijeklom Amerikanci, Jucifer su na stalnoj turneji još od kasnih ’90-ih. Njihov zadnji album District of Dystopia iz 2015. još uvijek je svježe izdanje. Nakon bučnog i katarzičnog performansa na zatvorenoj sceni OKC Abrašević uspjeli smo ubrati par riječi s vokalisticom i gitaristicom Gazelle Amber Valentine. Pričali smo o nomadizmu, kulturi, politici i granicama.

Razgovarao: Boris Filipić, AbrašRadio

Već ste bili u Bosni i Hercegovini prije par godina. Ovo je vaš prvi nastup u Mostaru. Kako ide s aktualnom turnejom?

Sjajno! Uvijek smo na turneji, ove godine još od januara, ali smo u Europi od početka augusta. Sad smo u kasnijem dijelu turneje i sretni smo što smo ovdje. Volimo ove prostore, u stvari im se još od augusta i radujemo. Sad smo tu, vrijeme je krasno i zbilja uživamo! Kako zapravo stvari idu s vašim konstantnim nastupima, na turneji ste ustvari gotovo 25 godina… Da. Ne konstantnim, doduše. U početku smo i mi živjeli u gradu, u kući, kao normalni ljudi. 1999. godine smo počeli s konstantnom turnejom, cijele godine, ali prije toga smo počeli kao što svi bendovi počnu – povremeni vikend po okolici. Onda to bude nekoliko tjedana, a nama se to zatim pretvorilo u par mjeseci, pa onda četiri, pet, šest… I onda nemamo posla kad se vratimo. Morali smo ovome ili dati sve ili odustati.

Kako promatrate probleme u Americi, uzimajući u obzir nomadski način života koji vas pretežito vodi daleko van zemlje?

To je zbilja veliko pitanje! Pokušat ću dati dobar odgovor. Znaš, mi uvijek posmatramo mjesta na kojima se nalazimo, uključujući našu zemlju, na dva nivoa. Jedan je onaj na kojem smo upoznati s ljudima koje srećemo i situacijama na koje naiđemo. To je ono nešto u kulturi i u pojedincima iste, gdje uglavnom prevladava ono pozitivno. Ponekad se moraš baviti i užasnim ljudima. Ali tu je zatim i historija i trenutna politička situacija na svakom mjestu gdje odeš, a za nas kao za ljude koji žele da svijet bude dobro mjesto, mjesto gdje je svatko siguran bez obzira tko je, otkud je, u što vjeruje, i da ljudi ne bi trebali biti žrtve nasilja. Na svakom mjestu, uključujući i u našoj državi, vidimo nasilje koje je činjeno i koje se čini i o tome želimo govoriti kroz svoju muziku, na način koji informira, obrazuje ljude koji možda ne znaju o stvarima koje su se desile. Na primjer, album District of Dystopia – neke stvari koje smo napisali na njemu su odavno dobro poznate, neke stvari su one koje smo mi sami doznali tek mnogo kasnije, čak nedavno u životu. Ne uče te o tome u školi, jer se ne radi o nečemu pozitivnom, radi se o dijelu naše historije koja je je definitivno sramotna, možda jer jeste sramno. Mislim da je važno da ljudi ne zaborave stvari koje su učinjene i koje su bile pogrešne i da žrtve zaslužuju počasti. To je jedan od razloga pisanja albuma o ovim stvarima.

Mnogo ste okupirani historijskim temama. Koliko se upoznate s prostorima koja posjećujete? Kakva bi bila komparacija koncertnih aktivnosti, primjerice, turneja u Americi, u Rusiji i u Europi?

Zanimljiva stvar je, kad stvarno razmislim o tome, koncertna iskustva nikad nisu naročito drugačija. To je nešto predivno u muzici. Da je osjećamo na sličan način, a reakcije mogu biti vrlo slične bez obzira na to gdje si, na kojem jeziku ili u kojoj kulturi. Mislim da je muzika nešto što postoji u drugačijem emocionalnom registru koji ne iziskuje bilo kakvo drugo razumijevanje među ljudima. Tako da, što se tiče koncerata, prilično su isti gdje god da sviramo. I to nije uopće loša stvar, u stvari, je jako lijepo. Pokušavamo naučiti nešto svakoga dana i čak i na mjestima u kojima sviramo uvijek se raspitamo o starosti zgrade, šta se desilo na tom prostoru na kojem sviramo, to nam je mnogo značajno. Nažalost, ne možemo znati sve, jer nam um dozvoljava premalo i jer nemamo vremena uživati običnu turističku priču. Tu smo s misijom i imamo svoje vrijeme i svoj raspored, ne možemo si priuštiti istraživanje koliko bi netko tko samo putuje. Što češće posjećujemo neko mjesto koje vidimo, više se interesujemo o njegovoj historiji. Tako nagomilavam knjige koje nemam vremena iščitati, ali sanjam o tome, a one su o praktički svim mjestima na svijetu. Ako sam bila negdje neko vrijeme, nastavim učiti uvijek više o mjestu. Ako nisam bila, to slijedi. Stvarno želim svaki komad znanja koji mogu prikupiti. Postoji izvjesni filozofski, politički i umjetnički pristup temi granica. Obzirom da ih prelazite redovno, fizički, kulturno, a k tome još i vaš sami žanr ostaje neuhvatljiv u granice… Mislim da su granice način da se definiraš, i možda nekad to možda i može biti u redu, ali mislim da su uglavnom način lišavanja sebe svih velikih iskustava koja možeš imati, pogotovo u muzici. Mislim da za fana nije loše imati ograničenja, ako stvarno voliš isključivo jednu vrstu muzike, ali za umjetnika je to neshvatljivo. Kako se ograničiti na samo jedan stil, jednu vrstu pjesme. Neki bendovi to rade jako dobro i sve pjesme i albumi su im dobri i uvijek održavaju isti zvuk, ali po meni ima toliko stvari koje možeš uraditi. Osjećam isto i za naše prelaske granica i pokušavanja sviranja gdje god možemo. To je kao glad za stvaranjem na sve načine na koje možemo i vječitim nastojanjem stvaranjem nečeg što još nismo, izazivanje samih sebe da kažemo priču na nepredvidljiv način. Granice kao granice uzrokuju toliko problema i smiješno je kad o njima razmisliš, o tome što su i kako smo ih izmislili i kako ljudi umiru zbog toga, zbog stvari koje smo izmislili, odredili bez naročitog razloga. Uvijek ste na putu, svirate muziku koju volite i želite svirati, govorite o stvarima do kojih vam je stalo, imate čak i vlastito izdavaštvo.

Zvuči kao potpuna autonomija? Je li to ostvarenje sna? U stvari, nedavno me je netko upitao sličnu stvar, pa moram dati isti odgovor.

Nikad nije dovršeno. Uvijek želimo uraditi više. Kako sam maločas rekla – izazvati sebe na gradnju nečeg višeg i u umjetnosti i u životu. Imati kapacitet za više, za boljim nastupima, albumima, to nas zapravo vozi sve ove godine. Stoga san… Nažalost se nikad ne ostvaruje uz takvu motivaciju za konstantnom promjenom i napretkom. Uvijek ga pratiš i možda to jeste vrsta nagrade, jer kad odlučiš da si završio, završio si. Izgubiš strast za svoj rad i nevažno o kojem se poslu radi, o kojem snu. Ako odlučiš da si dostigao tačku zadovoljnosti koju ne možeš više premašiti, to je kao da ti je život gotov. Ok mi je ukoliko nam se san ne ostvari na taj način.

Možemo li očekivati neki novi materijal skoro, kojim konceptom se trenutno bavite?

Radimo već na novom albumu i ne mogu ti reći tačno kad će izaći. Teško nam je dovršavati albume jer smo toliko na putu, a to bi skrenulo fokus s turneje. Nije lako izlaziti na kraj s vremenskim planovima, za snimanje i ostalo, ali bit će novi album. O konceptu ti ne mogu reći još, ne volimo odavati ništa do pred izlazak albuma, jer na taj način, ukoliko bude odugovlačenja, pa onda odlučimo ne izbaciti taj album uopće, nego uraditi potpuno drugi, da ne bude razočarenja. Amber, hvala ti mnogo, ubojit nastup, iskreno prijatno iskustvo! Hvala ti! Bilo je zadovoljstvo svirati ovdje. Vaš prostor je sjajan, i svi su tako fini. Provod je bio super. Drago mi je da se i tebi svidjelo!