Historijat Pozorišta lutaka u Mostaru, Adnan Bratić (Mostovi Hercegovine 2.0)

Dugo je vremena prošlo i puno se lica izmijenilo u ansamblu, otkad je Đorđe Bovan, savremenik Šantića i Ćorovića, sa svojim sugrađanima i ostalim mladim glumcima osnovao na prostoru nekadašnje mostarske sinagoge u Brankovcu Gradsko pozorište lutaka. U idućih nekoliko desetljeća, pogotovo pod upravom Ante Karačića, pozorište je postalo istinski važan dio grada, sa izuzetno snažnim teatarskim potencijalom i ključan za umjetnički ambijent Mostara. Podloga je postavljena za enormne kritičke uspjehe sa nekim od najboljih predstava koje će odgledati ne samo Mostarci, nego i publika širom bivše Jugoslavije i Evrope, ali i šire.

Kroz dugotrajnu je historiju pozorišna umjetnost, kao realizacija dramskog književnog roda u krvi i mesu, gledaocima pružala nezamjenjiv osjećaj intimnosti sa dešavanjima na sceni. Pred publikom direktno se odvija priča, no ona samo posmatra. Scenski pokreti i dijalog namijenjeni su uvlačenju posmatrača u tok radnje postavljajući ga u ulogu sveprisutnog, ali nemoćnog naratora koji u sebi pripovijeda i otkriva simboliku iza svakog rekvizita, replike i zadataka likova na pozornici.

Sam se teatar znatno razvio od komedija i tragedija iz vremena antičke Grčke, kad su prvi glumci pod maskama igrali predstave u otvorenim amfiteatrima. U zadnja je dva milenija izvedbena umjetnost kročila van okvira estetske funkcije i razonode, onog u čemu bi publika trebala uživati, prilagodivši se raznim drugim svrhama – od obrazovanja i odgoja, preko religijskih obreda, do društvene satire – pritom se adaptirajući i raznim društvima i društvenim skupinama, dodatno se razvijajući u specifičnim kulturološkim kontekstima.

No, teatarsko umijeće nužno ne označava scenske pokrete čovjeka s maskom ili u kostimu. Još od antike, nerazdvojiv od pozorišta je i koncept lutkarstva – izigravanja sa neživom prirodom oblikovanom prema potrebi predstave. U lutkarskom teatru nešto što bi nominalno bilo rekvizit u prvom je planu i prva je stvar koju će gledtelj primijetiti, dok je pozorišni djelatnik – glumac – u tmini pozadine iz koje u neživo udiše život, daje mu glas i kontroliše pokrete ruku, nogu i glave. Lutkaru je lutka medij pomoću kojeg izvršava svoje zadatke, mogućnost da na različite inovativne načine ispuni i ukrasi scenski prostor i gledaocu dočara priču.

Postoji više tipova lutki kojima se djelatnici u ovom obliku teatra koriste. Najpoznatije su marionete – drvene lutke koje upravljač kontroliše s visine putem vezica između lutkarovih prstiju i lutkinih dijelova tijela. Također su zastupljene i štapne lutke ili “javajke”, kojima se manipuliše preko štapova koji pokreću udove lutke – gdje se za primjer može pomenuti kultna edukativna serija The Muppets – kao i ručne lutke ili ”zijevalice”, koje se kontrolišu rukama. Teatar sjenki često se svrstava među oblike lutkarstva i u njemu se koriste dvodimenzionalne lutke manipulisane na isti način kao i marionete – na posebnom platnu prikazuju se njihove sjene.

Lutkarska pozorišta od postanka su i nerazdvojivi dijelovi raznih kultura. Dio japanske tradicije, kao primjer, poznati je bunraku teatar, sofisticirana forma lutkarstva koja upotrebljava lutkare, pjevače i svirače žičanog instrumenta zvanog shamisen. Utjecala su i na druge teatarske forme: talijanska se commedia dell’arte razvila ponajviše iz oblika lutkarstva kojeg su lutkari izvodili u znak protesta protiv utjecaja Crkve i zabrane komedije u srednjem vijeku. Velika Britanija dala je svoj doprinos ovoj vrsti teatra tradicionalnom predstavom “Punch and Judy”.

U regionu, pogotovo Hercegovini, stanovništvo se sa teatarskom umjetnošću susreće u devetnaestom stoljeću preko putujućih izvođača, te jednog od prvih pozorišta koje je ostavilo značajan trag na području humske zemlje i Mostara – orijentalnog teatra sjenki ”Karađoz”. Od tada, kako piše Vojislav Vujanović, Mostar biva “opsjednut pozorištem”. Smještena u dolini rijeke Neretve i okružena sivim brdima, kao sjecište orijentalnih i zapadnjačkih kultura, hercegovačka prijestolnica pružila je prigodan ambijent za razvijanje pozorišne scene. Taj potencijal među prvima je primijetio Safet Ćišić, od kojeg su poticale sve inicijative za duhovno i umjetničko uzdizanje grada, posebno obrativši pažnju na gradska pozorišta.
Potencijal je iskoristio pozorišni zanesenjak Đorđe “Đoka” Bovan, medicinar po struci, no savremenik i jedno vrijeme kolega Alekse Šantića i Svetozara Ćorovića u Amaterskom pozorištu ”Abrašević”. Treba naglasiti i da je Bovan završio školovanje za lutkarstvo u Sloveniji 1938. godine, što ga je učinilo prvim profesionalnim lutkarom na području Hercegovine.

1949. godine, poslije Ćišićevog prijedloga za osnivanje Lutkarskog pozorišta u Mostaru i prihvaćanja te inicijative od strane Gradske uprave, Bovan postaje njegov prvi upravnik i okuplja mlade ljude u Mostaru kako bi ih naučio animiranju lutaka. S novim članovima ansambla – scenografima, muzičarima i kreatorima lutaka – počinje praviti dječije predstave. Pod njegovom upravom svoje djelovanje na mostarskoj teatarskoj sceni Pozorište lutaka započinje formalno sa premijerom, adaptacijom “Snježane i sedam patuljaka”, odigranom 15. novembra 1952. godine. Glavne uloge tumačili su Dobrila Hamović, Fadila Đelmo i Branko Hinković.

Ansambl, koji je u kratko vrijeme naučio manipulisati lutkama, našao je iste godine vječni dom u bivšoj mostarskoj sinagogi, oštećenoj za vrijeme Drugog svjetskog rata i od strane jevrejske zajednice, radi renovacije poklonjenoj Gradskoj upravi – u čijem su projektu obnove zgradi dodata još dva krila. No, zbog napomene pri ustupanju objekta lokalnoj vlasti da se smije koristiti samo za “vaspitanje mladeži”, Grad će biti primoran za 5,5 miliona dinara od jevrejske opštine otkupiti nekadašnju bogomolju 23. jula 1965. godine. Prostor će još jednom biti obnavljan 1996. godine, poslije zadnjeg rata.

U prvoj sezoni, 1952/1953. izvedene su četiri premijere: “Snježana i sedam patuljaka”, “Ivica i Marica”, “Čarobni lijek” i ”Aladin i čarobna lampa”, sa ukupno 92 igranja. Unatoč tome, počeci Pozorišta lutaka bili su teški i mukotrpni zbog malog ansambla i, kako Ivan Fogl piše, “tehničkog osoblja od samo jednog stolara”. Ponajviše je to zbog toga, kako Fogl bilježi u tekstu za list Omladinska riječ, što prosvjetni radnici i roditelji nisu utjecali dovoljno na djecu da posjećuju pozorište. U sezonama poslije, pogotovo u periodu od 1954-1956., pozorišni kritičari pišu analitički prodornije tekstove o izvedbama predstava kao što su “Zlatokosa”, ”Crvenkapica” i ”Srebrnozvjezdana”. Tehnika glumačkih izvedbi je na zavidnom nivou i dijalog je “obojen životom, iznijansiran do finih preliva u glasovima i kretanjima lutaka”, kako bilježi kritičar poznat kao B. P. u kritici “Srebrnozvjezdane” autora Željka Hella. Isticala se u tim kritikama, doduše, i pokoja zabilješka o Bovanovom stilu režije, pogotovo da su na sceni lutke “kao žive”.

U sezoni 1956/1957. možda je najznačajnija premijera “Mačka u čizmama” Charlesa Perraulta u obradi Nike Kureta, predstave koja je na repertoar za stalno vraćena 2001. godine pod adaptacijom Poljakinje Elzbiete Eysymont i koja je i dan danas na repertoaru Pozorišta. Te iste sezone objavljen je i panoramni zapis u listu Porodica i dijete pod naslovom “Pozorište u Brankovcu i njegova publika”. Autora Slavka Butinu zadivljuju način na koji djeca gledaoci prate predstavu, talent glumaca-amatera i ljubav s kojom publika “hrli” na izvedbu.

Značajan pomak Pozorište dobija šezdesetih godina, pogotovo u sezoni 1962/1963., kada na poziciju direktora dolazi Ante Karačić. Tada je i Gradsko pozorište lutaka službeno preimenovano u Pozorište lutaka u Mostaru. Iz te sezone zanimljiva je premijera “Lajke i mačka Kometa” Jovana Aleksića čiju režiju potpisuju Karačić i Risto Vujović, predstave o tematici svemirskog sukoba Dobrih i Zlih, u kojoj su i gledaoci-djeca učestvovali, te su raspravu o predstavi nastavili i nakon njenog završetka. U sljedećoj teatarskoj sezoni ansambl kreće na svoju prvu turneju, gostujući u Sarajevu i Splitu sa dvije predstave – “Čarobnom kaljačom” i ”Junacima moje ulice”. Karačićev period od značaja je, doduše, ponajviše zbog toga što je uspostavio novu dinamiku u stvaranju predstava. Osigurao je saradnju sa lutkarima iz Čehoslovačke (tada vodeće zemlje u Evropi po pitanju lutkarstva), pogotovo s Vaclavom Havlikom, uvodeći postepeno nove lutkarske tehnike, odstupajući od tradicionalnog poimanja marioneta i njihovog korištenja.

Kritičar Ante Vican za izvedbu jedne od predstava u sezoni 1964/1965., “Srećke među bubama” ističe režiserovo nastojanje na kolektivnoj igri ansambla i stvaranju široke fresko slike, što poredi sa “oživjelom slikom, obješenom na imaginarnoj plohi”. U tom periodu Pozorište dobija pozitivnu kritiku od raznih kritičara, koliko zbog tehničkih aspekata u formi lutaka i rekvizita, toliko i zbog glumaca i njihovih izvedbi.
Druga premijera sezone 1965/1966., “Začarana braća”, čiju režiju potpisuje Oskar Danijel Batjek, Pozorište lutaka će svrstati u šest najboljih lutkarskih teatara u bivšoj Jugoslaviji. Sa većinski čehoslovačkim osobljem, osim izvođača, ta će predstava zaintrigirati, pored mališana-redovnih gledaoca, i odrasle. Pozorište će uspjehe nizati sa prijelaza iz šezdesetih u sedamdesete, nastupajući redovno na festivalima kao što su Jugoslavenski festival djeteta u Šibeniku, obznanjujući svoju prisutnost na susretima bosanskohercegovačkih pozorišta lutaka sa “Vragovim mostom” 1970. godine na prvom skupu održanom u svom gradu i dvije godine poslije sa “Izgubljenim balonom” u Banjoj Luci.

Ako se prvo desetljeće postojanja Pozorišta lutaka pod upravom Đorđa Bovana može smatrati uvodom u njegovu dugotrajnu i uspješnu karijeru, druga decenija, pod vođstvom Karačića i Riste Vujovića, trebala bi biti nazvana periodom izučavanja lutkarstva i utjecaja kojeg su na mostarske lutkare imali oni iz istočnog bloka, ponajviše Čehoslovačke, Poljske i SSSR-a. Sljedeća će era, od 1972. do 1982. godine, Pozorištu lutaka donijeti slavu van granica bivše države – i pored toga lutkari, režiseri i scenografi mostarskih sokaka u svoj će se kraj početi vraćati sa znatnim priznanjima i nagradama.

Predstava “Baba Roga” po tekstu Ljubivoja Ršumovića i režijske postavke Duška Rodića, na Petom susretu pozorišta lutaka BiH našem teatru donijet će sedam nagrada: ”Zlatnu plaketu” susreta, nagradu grada domaćina, za tekst, režiju, nagradu za kompletnu animaciju lutke, za koju je zaslužna Dubravka Šunjić-Vujović, nagradu za djelimičnu animaciju – dodijeljenu Azri Ljubović, i nagradu za animaciju lutaka Groze i Strave, koje osvajaju Milesa Karačić, Mirjana Pezelj i Salko Šarić. Produkcija “Carevog paža”Josipa Palade odvest će mostarske lutkare na Šesti međunarodni festival lutkarstva u poljskom gradu Bielsko Biali. U Mostaru 1975. godine nastupa gostujući ansambl iz bugarskog Botevgrada.

U ovom će desetljeću Pozorište početi obrađivati znatna djela južnoslavenskih književnika na sceni. Taj proces, koji je počeo mnogo ranije sa adaptacijom Nazorovog “Velog Jože”, ovdje će doživjeti punu realizaciju sa ”Martinom Krpanom” Frana Levstika pod režijom slovenačkog režisera Edija Majarona. Na Sedmom susretu lutkarskih pozorišta BiH ta predstava mostarskim umjetnicima donosi, između ostalih, nagrade stručnog žirija i Udruženja dramskih umjetnika BiH, kao i nagradu grada domaćina. Ansambl će se s “Martinom Krpanom” proslaviti u mađarskom gradu Bekescabu, gdje ih organizator nagrađuje specijalnom diplomom, pored još tri lutkarska pozorišta iz Toronta, Praga i Švicarske. Time je Pozorište lutaka u Mostaru svrstano među najbolje svjetske ansamble lutkarskih teatara. Ranka Mutevelić u monografiji Lutkarskog pozorišta posvetit će više paragrafa toj predstavi, uzimajući pozitivnu kritiku Momčila Popadića i dopunjavajući je svojim komentarom da je predstava “kultna” i da “niko ne zna kada će biti prevaziđena”.

Poslije “sušne” sezone 1979/1980. godine. (zbog samo jedne premijere u godinu dana i manjeg broja izvedbi nego uobičajeno), u kojoj se na repertoar vraća “Čarobna kaljača”, Pozorište lutaka opet počinje nizati uspjehe van svoje regularne scene u Brankovcu. Jedna od mnogih predstava ključnih za period ranih osamdesetih za mostarske lutkare jeste “Snježna kraljica”, adaptacija bajke Hansa Christiana Andersena pod režijom dubrovačkog pjesnika Luke Paljetka, a čiju scenografiju potpisuje Branko Stojaković. U Bugojnu ansambl dobija Zlatnu plaketu za izvedbu te predstave, gdje u obrazloženju stoji da se izdvaja ”visokim dometima u svim elementima pozorišnog izraza”, noseći ”izrazito humanu poruku i snažnu poetsku ekspresiju”. Pozitivnu će kritiku će dati i splitski pisac Jakša Fiamengo, koji predstavu zove toliko čistom i jednostavnom da joj je u našem savremenom lutkarstvu teško naći para. Ovaj će pozorišni komad Ranka Mutevelić postaviti u monografiji Lutkarskog pozorišta, pored ”Martina Krpana”, kao još jednu kultnu predstavu mostarskog lutkarskog ansambla. “Kraljevska jeka” Vlaste Pospišilove, pod režijom Edija Majarona, dobija također svoja priznanja. Režiser je osvojio nagradu nagradu za izbor muzike, a Dubravka Šunjić-Vujović nagradu za tumačenje uloge Bjanke. Ljubica Cica Ostojić u svojoj kritici naglašava muzičku podlogu te predstave kao ključnu za uspostavljanje ritma, dinamike i atmosferu. Za Ibrahima Kajana ansambl dostiže ”visoku razinu svojega kreativnog dosega”, a u osvrtu na glumačku postavu, u kojoj se ističu Dubravka Šunjić-Vujović. Salko Šarić i Ulfeta Skičić, ”da pred sobom imamo najotvoreniji i najzanimljiviji kolektiv recentnog lutkarstva u Jugoslaviji”. Ovim djelom obilježava se trideseta godišnjica Pozorišta lutaka u Mostaru.

U sljedećem desetljeću, koje počinje “jubilarnom” sezonom 1982/1983., ansambl će naići na poteškoće zbog kojih će mu zamah kritičkog uspjeha, a i produktivnosti, djelomično opasti. No, uz sve muke u formi negativnih kritika i finansijskih poteškoća Pozorište će kročiti u međunarodne vode sa nekim od svojih najpoznatijih i najboljih predstava.

Četvrta decenija funkcionisanja Pozorišta lutaka počinje izvedbom igrokaza Stevana Pešića, “Plava ptica”, kojeg režira Miroslav Ujević. Te sezone također se ostvaruje još jedna sinteza Andersenove bajke i režije Luke Paljetka, “Palčica”, s kojom mostarski lutkari nastupaju na Trećem bijenalu jugoslavenskog lutkarstva. Ona će poslužiti i kao obilježavanje tridesete godišnjice lutkarskog rada Milese Karačić, dugotrajne članice ansambla još od njegovih početnih dana i Đorđa Bovana.

Suprotnost je vidljiva između ove, “jubilarne”, i iduće sezone – u drugoj, zbog manjka finansija premijera nema, a izvode se stare, skoro pa zaboravljene predstave od kojih su sačuvane maske i scenografija. Doduše, uspješni su u gostovanjima – sa “Martinom Krpanom” nastupaju u austrijskom Mistelbachu na Šestom festivalu asocijacije UNIMA.

Za tri premijere sezone 1984/1985. – ”Laž i paž” Dragana Lukića i ”Udarna s Carine” Refika Hamzića, obje u režiji Miroslava Ujevića, te ”Ako je vjerovati mojoj baki” Desanke Maksimović, režisera Edija Majarona – ocjene kritičara su većinom negativne, ili ih ocjenjuju osrednjim. U svojoj kritici djela “Ako je vjerovati mojoj baki” Nada Rakić zabilježila je neartikulisanost dijaloga i tekstualnog dijela predstave, u kontrastu sa “briljantnim ostvarenjem muzičkog prostora”. Sa druge strane, pored izbora muzike, angažman glumaca Salke Šarića i Ulfete Skikić bit će pohvaljen.

U idućoj sezoni Pozorište lutaka ponovno se uspinje sa “Zlatorogom” Zdravka Ostojića, čiju režiju potpisuje Majaron. Na Trinaestom susretu bosanskohercegovačkih lutkara u Bugojnu s tom će predstavom, pored Plakete i Diplome susreta, nagrade osvojiti i glumci Salko Šarić, Silvana Vučić i Dubravka Šunjić-Vujović, režiser Majaron dobit će nagradu za režiju, a Milivoje Bokić za kreaciju lutaka. I na državnom nivou, na Petom bijenalu jugoslavenskog lutkarstva u Bugojnu izvedba će biti proglašena najboljom. Za nju Ljubica Ostojić piše o “istinskoj harmonizaciji” elemenata predstave, koja se lutkarskim bićem bavi na “veoma zanimljiv i artistički izuzetno uspješan način”. Ansamblu se u toj predstavi priključuju dva nova lica – Damir Pudar i Vanja Hrvić.
U sezoni 1987/1988. premijerno je izvedena “Priča o Čvrljugi, patuljcima i siročetu Marici” poljskog režisera Wojciecha Wieczokierwicza. Kako analitički bilježi pjesnik Nedžad Maksumić, Wieczokierwiczeva se režija temelji na priklanjanju novim scenskim vizuelnim i animatorskim rješenjima, te korištenjem “živog i nasmijanog pjevanja i govorenja”. Način na koji je iskorištena scena, gdje je oživljen drugi plan projekcijom siluete na platno zavjese, zove modifikovanim pozorištem sjenki, “s kojim se na našim prostorima isuviše rijetko susrećemo”. Od glumaca hvali Salku Šarića i Silvanu Vučić, no ističe i performanse Ede Ljubovića, Riste Vujovića i Darka Ostojića.

Todor Ristić, lutkar koji se školovao na Praškoj lutkarskoj akademiji, za Pozorište lutaka režira dvije predstave u sezoni 1988/1989. – “Ginjol u Parizu” Lea Mojščinskog i Jana Wilkowskog, i “Asagao” Tokusa Chikamatsua. Za “Asagao” koristi se japanskom tehnikom bunraku teatra, i za taj se pozorišni komad ističe snažni emotivni naboj i pristup glumaca i režisera sa ”ritualnom pobožnošću”. Upravo će s ovom predstavom, kao i “Zlatorogom”, ići na Prvi svjetski festival lutkarskih teatara za odrasle, u bugarski Pleven. Mario Vrankić piše da “Asagao” razbija dogmu lutkarske umjetnosti kao namijenjene isključivo djeci, te mostarski ansambl naziva jednom od tri najbolja lutkarska pozorišta u bivšoj državi.

Pored raznih pohvala, prvo od Slobodana Stojanovića u Oslobođenju pa onda Ljubice Ostojić u reviji Odjek, kritičar Momčilo Popadić pred izvedbu predstave u Šibeniku govori kako je “Mostarce godinama očekivao s nadom i, valja priznati, s ljubavlju”, i mostarske lutkare zove “godinama, dapače i desetljećima vitalnim i vještim, dobro vođenim radosnim ansamblom koji se stalno i pomlađuje”, oduvijek otvorenim “kako prema novim kretanjima tako i prema svim iole značajnim ili tek obećavajućim suradnicima”.
Za iduću sezonu važna je premijera predstave “Vjetar uvijek nešto nosi” baletskog umjetnika Antuna Marinića, priče o čovjekovoj životnoj niti, za koju Željko Bojović piše da režiser dječijoj svijesti pokušava pojasniti koncepte prostora i trajanja, redukujući filozofske aspekte predstave na nivo gledaoca-djece. Doduše, ističe s kakvom ozbiljnošću Marinićeva režija tretira gledalačku duhovnost, te da joj vrijednost nije umanjena tim poduhvatima. Početak devedesetih Pozorište će obilježiti zadnjom premijernom izvedbom njegovog četvrtog desetljeća funkcionisanja, “Strijele vremena”, čiju režiju potpisuju režiser Saša Jovanović i scenografkinja i kostimografinja Aikaterina Antonakaki, oboje s francuske akademije Charleville.

Planovi za obilježavanje četvrte decenije postojanja Pozorišta, nažalost, propali su početkom rata u Mostaru. Izvedba koja je planirana za 15. novembar 1992. godine, na četrdesetu godišnjicu “Snježane i sedam patuljaka”, nije se ostvarila. Repertoar Pozorišta na njegovoj izvornoj sceni ostaje prazan pod težinom metaka i granata nepune četiri godine.

Prvog jula 1995. godine repertoar Scene mladih Amaterskog pozorišta “Abrašević” dodaje lutkarsku predstavu “Patkica Blatkica”, pod režijom Nuri-Džihana Kezmana (koji će kasnije postati prvi poslijeratni direktor Pozorišta, dok ga 1. 5. 1996. ne zamijeni Muhamed Hamica Nametak), a igraju učenici Šeste osnovne škole iz Mostara: Sanel Čolić, Nada Hodžić, Adi Velagić, Maja Vejzović, Goran Tiro, Edo Kurt, Inga Kotlo, Selma Čolić, Adis Peco, Goran Zagorčić i Adnan Kapić.

Poslije rata, organizovat će članovi Sarajevskog ratnog teatra “SARTR” i Pozorišta lutaka – poimenično Muhamed Hamica Nadimak, Ljubica Ostojić, Dubravka Zrnčić-Kulenović i Safet Plakalo – novi projekt imena “Škola lutkarstva”. Poduhvat su podržale svjetska asocijacija lutkara UNIMA i Internacionalni institut lutkarstva. Započeo je s aktivnostima u februaru 1997. godine. Dok se stara pozorišna sala obnavljala nakon ratnih oštećenja, osoblje za dva i po mjeseca već je isplaniralo i realizovalo tri programa, uključujući i performans teatra Minor iz Praga predstave “Mišo Kuglica” na bosanskom jeziku.

1997. godinu obilježiti će aktivnosti Škole lutkarstva, iz kojih su proizašle premijere scensko-poetskog kolaža “Igraonica” i “Javnog časa Škole” – oboje pod Nametkovom režijom – te obilježavanje 45. jubileja 6. novembra adaptacijom Andersenovog “Olovnog vojnika”, do tada već četiri puta izvođenom na gostovanjima u Španiji. Premijerno će u Jablanici biti izvedena i predstava “U svijetu dječijih prava”.
Već pri kraju 1997. godine premijerno će biti izveden i “Snjeguljac”, u kojem scenarij i režiju potpisuje, i glavnu ulogu tumači Nedžad Maksumić. Pored njega na predstavi rade Diana Ondelj-Maksumić u – valja napomenuti, debitantskoj – trostrukoj glumačkoj ulozi, saradnji na scenariju i odabiru kostima, kao i Nermina Denjo i Sergio Radoš. Salko Šarić, nekadašnji član ansambla, pisao je o predstavi govoreći kako je režiser i scenarist Maksumić napisao “originalno literarno djelo, bazirano na poetskoj maštovitosti, primjerenoj dječjim receptorskim mogućnostima”, a od glumačkih performansa ističe igru Diane Ondelj-Maksumić.

I iduće godine će repertoar biti bogat. Pozorište će gostovati na Sarajevskoj zimi 98 i u Italiji, gdje pored “Olovnog vojnika” predstavlja i “Legendu o rijeci Neretvi”. Antun Marinić javnosti predstavlja projekt “Zaplešimo” 18. 4. 1998. godine, u kojem plešu članovi ansambla, a u maju se vraćaju u Italiju sa adaptacijom Beckettove drame “Čekajući Godota”, preimenovanom u “Ne ide pa ne ide” – gdje surađuju s mladim glumcima iz Škole lutkarstva, Mostarskog teatra mladih i ostalih omladinaca okupljenih oko tog projekta. Za ovaj su poduhvat zaduženi talijanski režiser Stefano Gabrini, a za prijevod predstave i organizaciju proba i glumaca Nedžad Maksumić. 1999. su godinu mostarski lutkari započeli gostovanjem u Italiji, a završili 26. decembra, pod režijom Hamice Nametka izvedbom “Mece Medića”, autora Jana Wilkowskog.

Novi milenij Pozorište će početi sa novom upraviteljicom Rankom Mutevelić, koja na poziciji mijenja Nametka. Ona će biti zaslužna za to što će, nalik Anti Karačiću u šezdesetima prošlog vijeka, uspostavljati veze sa lutkarima iz vodećih evropskih država, u ovom slučaju Bugarske. U 2000. godini priređena je izložba poljskih pozorišnih lutaka iz perioda Hladnog rata, kada je istočna Evropa dominirala lutkarskim teatrom u Evropi. U martu iduće godine vraća se nakratko u pozorišnu salu estetika njene bivše funkcije sinagoge, priredbom “Večeri klezmer muzike”, muzike srednjoevropskih Jevreja, koju je izvodila Klezmerska grupa Sejnenskog teatra iz Poljske.

Igrokaz “Ukradena priča”Milivoja Mrkića premijerno je izveden 2000. godine u režiji Novosađanina Voje Soldatovića. Kostimograf, kreator lutaka i scenograf bio je Imre Kočiš, lutke je izradio Đula Hajnal a rekvizite Mirsad Bijedić. Predstavu je vodio Amer Ćatić, a Dianu Ondelj-Maksumić – za koju kritičar Vojislav Vujanović govori da je “igrala svim sredstvima”, uključujući i glasom “sa jasnom dikcijom ali puno umiljatosti i topline” – prate Nedžad Maksumić, Sergio Radoš i Nermana Denjo.

Već pomenuti “Mačak u čizmama” Charlesa Perraulta vratio se na scenu 2001. godine, pod novom režijom, sa obnovljenom kostimografijom, muzikom, scenografijom i lutkama koje su uradili bugarski lutkari. Ansambl iz “Ukradene priče” aktivan je u ovoj predstavi. Ići će na Osmi međunarodni dječiji festival u Suboticu, polako se počevši vraćati na onaj nivo kritičkog uspjeha kakvog su imali u sedamdesetim i osamdesetim. Vratit će se s nagradom koju dobija Diana Ondelj-Maksumić.

Iduća godina, jubilarna, obilježit će pedeset godina otkad je Đorđe Bovan okupio mostarske, sebi nalik, teatarske zanesenjake u mahali u Brankovcu. U pola vijeka Mostar će postati središte lutkarstva u Hercegovini, jedan od najvećih pozorišnih gradova u čitavoj bivšoj Jugoslaviji – i epitom ratnog razaranja i etničkih podjela koje će pokušati (i djelomično uspjeti) sa sobom u provaliju odnijeti i kulturu. No, nakon trauma rata, ponovno u Pozorište dolaze, ne dijeleći ga na “naše i njihovo”, prosti ljubitelji teatra i lutaka i najčistije duše – djeca.

Repertoar je uključio još jedan projekt bugarskih teatarskih djelatnika sa ansamblom Pozorišta lutaka, “Dvije princeze”, na početku te jubilarne godine. Ali, za obilježavanje pedesete godišnjice osnivanja Pozorišta, prve izvedbe “Snježane i sedam patuljaka” u davnoj 1952. godini, osoblje se angažovalo za pravljenje jubilarne predstave koju će izvesti na sceni 29. novembra 2002. godine. Taj će pozorišni komad biti igrokaz “Zaljubljeni oblak”, osmišljen po motivima iz pripovijetke turskog pisca Nazima Hikmeta.
Predstavu će režirati jedan od bivših saradnika Pozorišta, Poljak Wojciech Wieczorkiwicz (režiser “Priče o Čvrljugi, patuljcima i siročetu Marici” iz davne 1987. godine.). Priču će scenski obraditi scenografkinja Vanja Popović, također zadužena za kostime i kreaciju lutaka – što realizuje Ivica Bilek, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih kreatora lutaka. Ovo se djelo bavi konfliktom duhovne ljepote, utjelovljene u liku Ajše, i nasilja – u formi zlog i pohlepnog Kara Sejfija. Između njih dvoje stoji lik-narator Derviš, kojeg tumači Sergio Radoš. Tekst funkcioniše i kao hommage jednom od najvećih sufijskih pjesnika u historiji civilizacije i književnosti Dželaludinu Rumiju. Tom su izvedbom dosegli onaj nivo umjetničke izvrsnosti kakvog su vidjeli nešto više od desetljeća ranije, sa “Asagaom”.

U prvih pedeset godina ovi su zanesenjaci za teatar i lutke odigrali 144 premijerne izvedbe sa više od sedam hiljada repriza. Gostovali su u 253 mjesta, dvadeset im je predstava snimljeno za televiziju, a više od milion i sedam stotina hiljada gledaoca ih je vidjelo uživo. No, priča o mostarskim lutkarima neće još zadugo završiti. U zadnja dva desetljeća Pozorište je nastavilo sa svojim projektima, premijerama i konstantno punim repertoarima, slaveći jubilarne godine i održavajući razne programe. Uspjesi se još uvijek nižu, gledaoci još uvijek dolaze, a ideja ima na pretek. U 2022. godini će Pozorište proslaviti sedamdesetu godišnjicu osnivanja.

Dugo je vremena prošlo i puno se lica izmijenilo u ansamblu, otkad je Đorđe Bovan, savremenik Šantića i Ćorovića, sa svojim sugrađanima i ostalim mladim glumcima osnovao na prostoru nekadašnje mostarske sinagoge u Brankovcu Gradsko pozorište lutaka. U idućih nekoliko desetljeća, pogotovo pod upravom Ante Karačića, pozorište je postalo istinski važan dio grada, sa izuzetno snažnim teatarskim potencijalom i ključan za umjetnički ambijent Mostara. Podloga je postavljena za enormne kritičke uspjehe sa nekim od najboljih predstava koje će odgledati ne samo Mostarci, nego i publika širom bivše Jugoslavije i Evrope, ali i šire.

Ali, ako ima jedna stvar koja se nije promijenila u tih sedam desetljeća konstantne aktivnosti i rada, to bi bila odanost ansambla jednoj – važno je napomenuti – vrlo zahtjevnoj teatarskoj formi sa kojom se, doista, na ovim prostorima isuviše rijetko susrećemo. U ovom su se pozorištu ostvarili neki od najlegendarnijih bosanskohercegovačkih scenskih djelatnika: Salko Šarić, Ulfija Skikić i Diana Ondelj-Maksumić. Režirat će za njih režiseri kao Risto Vujović, Todor Ristić, Edi Majaron i Luko Paljetak. Predstave kao što su “Mačak u čizmama”, “Asagao”, ”Zlatorog” i ”Martin Krpan” svrstat će se među kultne. O samom će Pozorištu pisati ne samo mostarski, nego i novinari i kritičari širom bivše države.

Naravno, životnom dostignuću našeg Pozorišta lutaka možemo dodati i demantovanje stereotipa o lutkarskim teatrima kao “namijenjenim samo za djecu” – kao što je davno zapisao Mario Vrankić o “Asagau” – da razbija normu lutkarstva isključivo kao dječije umjetnosti. No svojim angažmanom i interesom za tu profesiju mostarski su lutkari dokazali, i još uvijek dokazuju, da se za sve njihove predstave može reći isto.

Lutkarska pozorišta tu su da u djeci probude kritički um, natjeraju ih na razmišljanje, razlikovanje između dobra i zla, da ih poduče svijetu i životu. S druge strane, kod odraslih će ponovno aktivirati emocionalnu komponentu, pomoći će i njima da dožive katarzu i duševno čišćenje, i nauče životnu lekciju. Upravo kroz animaciju lutaka, onog što bi mnogi smatrali rekvizitom i predmetom, te se poruke najbolje manifestuju – glumac rukama i glasom oživljava neživo i prenosi svoju ideju gledaocima koji će najbolje razumijeti simboliku svakog pokreta, replike, kostima, boje. Kako je davno zapisao Jože Pengov: ”Lutkarsko pozorište je najčistiji teatar, ono je apsolutno pozorište”.

Na hiljade je Mostaraca u djetinjstvu uživalo u lutkarskim predstavama, pritom učeći važne životne lekcije, postavljajući si pitanja o životu i svijetu. Kao stariji vraćat će se i na isti način, pronalaziti se u fabulama tih poučnih priča. Teatar je pripovijetka koja se pred nama odvija uživo, koja govori o nama, i u kojoj sami – pruži li nam se prilika – možemo sudjelovati. Mostar je oduvijek grad teatarskog potencijala, dokazujući se iznova kao takav. A u ovoj crtici o historiji pozorišta u hercegovačkoj prijestolnici, Pozorište lutaka zasluženo i s razlogom zauzima jedan, ali ogroman dio te priče.

Literatura:
50 godina Pozorišta lutaka u Mostaru, 1952-2002, priredila Ranka Mutevelić, Pozorište lutaka Mostar, Mostar, 2003.