I u drugom tromjesečju 2025. u OKC Abrašević se na programu mogao naći broj živih događaja, koncerata, performansa, slušaona i čitaona, radionica kao i filmskih projekcija, po sadržaju rijetkih u ostatku lokalnog javnog prostora. Koristimo kratku stanku da se osvrnemo na dešavanja u kvartalu iza nas i podsjećamo na najzanimljivije:
Aprilski program otvorili smo Ciklusom španske kinematografije. U saradnji sa Ambasadom Španije u Bosni i Hercegovini u Abraševiću se moglo vidjeti pet savremenih dugometražnih filmova: Maslina (El Olivo) režiserke Icíar Bollaín, Žalosne priče (Historias lamentables) Javiera Fessera, Prasica (Cerdita) Carlote Perede, Pokradi lopova (Cien años de perdón) Daniela Calparsora te Svi znaju (Todos lo saben) Asghara Farhadia.
Kvartal je bio i u znaku “jednoplanetarnosti”, posebno na Dan planete Zemlje s programom Zelenog Koste kada smo priredili dan ozelenjavanja u Abrašu uz praktičnu i kreativnu radionicu sa osnovcima, srednjoškolcima, ali i svim znatiželjnim početnicima i entuzijastima urbanog vrtlarstva. Radionicu je vodio Muhamed Garib (Ekodizajn, NEŠTO VIŠE), a uslijedio je i eko kviz s nagradama te druženje uz sok, stolni tenis, muziku i stripove.
U dva posljednja izdanja programa Radio dvorište govorili smo o temama zelene energije, odrasta, ekonomskog đevreka, zajedničkim dobrima i drugim pojmovima kojima se voditelj programa Ronald Panza bavi posljednjih mjeseci i u sklopu svog radijskog bloga Malo polje, a koji se može čuti svakog zadnjeg petka u mjesecu na BHR1 u sklopu programa 2. ime za slobodu AbrašRadija.
U sklopu Večeri kritičke ekologije Radio dvorišta promišljamo teorije nove paradigme koja uključuje ekološku održivost i društvenu pravdu. Vodili smo se literaturom Biblioteke OKC Abrašević, kao i preporukama voditelja programa, prije svega knjigom Odrast: Pojmovnik za novu eru koju su uredili Giacomoa D’Alise, Federica Demarie i Giorgosa Kallisa. Prisjetili smo se i aktualnih događaja i borbi za očuvanje rijeka, s posebnim naglaskom na stanje oko projekta Gornji horizonti kojeg struka često spominje, ali bez adekvatnog društvenog odgovora. Puštali smo inserte i edukativne video materijale aktivista, teoretičara i eksperata iz Bosne i Hercegovine i regiona, a pogledali smo i kanadski dokumentarni film Antropocen: Ljudska epoha, autorice Jennifer Baichwal, te Nicholasa de Penciera i Edwarda Burtynskog iz 2018. godine.
Izbor iz Biblioteke OKC Abrašević
U aprilu je počeo i novi ciklus AbrašRadionice, neformalne edukativne platforme posvećene medijskoj pismenosti i radijskom novinarstvu. Kroz radionice učesnici imaju priliku slušati o osnovama medijske navigacije i elementima radijskog novinarstva, te se u nastavku bave snimanjem, montažom i produkcijom vlastitih priča. OKC Abrašević i AbrašRadio ovaj radioničarski ciklus realizuju u saradnji sa Vijećem mladih Grada Mostara (kojem se imamo zahvaliti i za donaciju novog i boljeg stola za stolni tenis koji je već obradovao mnoge). Svi zainteresirani za novinarstvo, učenje medijskih vještina i alata za obradu zvuka dobrodošli su nam se pridružiti u radu neovisno o ciklusu susreta. To možete učiniti putem maila abrasradiomostar@gmail.com
Treba spomenuti i čitav niz studijskih, grupnih i individualnih posjeta organizaciji i prostoru Abraševića, kao i šetnji-predavanja na koje često vodimo naše goste, koristeći se Mapom nevidljivih mostova, ali i tematskih posjeta Partizanskom spomen-groblju koje, do danas jednako zapušteno, pokušavamo koristiti kao prostor za dijalog i učionicu na otvorenom.
Abrašević je o ovom očaravajućem remek-djelu, simbolici i filozofiji koju je u njega utkao Graditelj Bogdan Bogdanović, imao priliku više reći publici okupljenoj oko njemačke organizacije AK Yutopia u Conneisland centru u Leipzigu. Motivirani šetnjama-predavanjima na kojima su članovi grupe učestvovali u prethodnim godinama, drugari iz Leipziga prikupili su za trajanja predavanja solidarnu donaciju za Abrašević, na čemu im se ovim putem još jednom zahvaljujemo, radujući se nastavku saradnje i novim susretima.
Osim drugara okupljenih oko AK Yutopia koji su nas imali ovoga puta priliku čuti online, Abrašević je u proteklim mjesecima u gostima imao studente sa Univerziteta u Birminghamu, Univerziteta u Manchesteru, studente Univerziteta u Utahu, predvođene profesoricom Shannon Peterson, kao i sa Univerziteta u Sjevernoj Karolini, predvođene našim redovnim posjetiocem, profesorom Jenkinsom,. Zainteresirani za društveno-politički život u Mostaru, iskustvo civilnog društva, izgradnju mira, lokalne zajednice i borbu za javni prostor. Abrašević je u aprilu bio mjesto i učesnik fokus grupe japanskog tima istraživača sa Univerziteta Waseda i Univerziteta u Hirošimi koji je u sastavu Yuji Uesugi, Mari Katanayagi, Dahlia Simangan i Xiru Zhao radio terensko istraživanje s fokusom na lokalni izborni proces iz perspektive civilnog društva. Treba spomenuti i posjetu mladih žena iz zajednica sa konfliktom zahvaćenih područja Gruzije koje su u sklopu sesije Feminističko liderstvo i akcija u fragilnim javnim prostorima u organizaciji UN Women podijelile svoja iskustva gradnje mira sa lokalnim aktivisticama. U organizaciji berlinske agencije Ex Oriente Lux Reisen predstavljanje našeg rada pripremili smo i za goste iz Njemačke, a najskorija posjeta bila je ona u organizaciji drugara iz berlinske organizacije balkanbiro s kojom sad već više godina obilazimo Partizansko spomen-groblje i razgovaramo o iskustvima i historijatu Abraševića.
Prije nego spomenemo bogata koncertna okupljanja prethodna tri mjeseca, treba spomenuti trap slušaone na kojima se mogao čuti izbor mladih mostarskih performera i ljubitelja trap i rap zvuka, mladog Davida, CRNOG i Paris Stonea. Plesalo se i na brazilski phonk i hardstyle u režiji DJ Aeona, učenika Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru. Svoj prostor za druženje i žurku imala je i ekipa iz studentske organizacije BEST zajedno sa gostujućim studentima iz inozemstva u sklopu BEST-ovog projekta International Academic Seminar.
Koncertni period obilježio je majski povratak legendi underground scene u Abrašević, talijansko-francuskog dua Putan Club. François R. Cambuzat i Gianna Greco iza sebe imaju veliki broj saradnji sa velikanima poput Lydie Lunch, Eugenea S. Robinsona, Denisa Lavanta, a za Mostar ih osim Abraševića veže i poznanstvo sa veteranom mostarskog elektro i eksperimentalog zvuka Nedimom Čišićem iz kultnog benda Vuneny, koji je pod monikerom MIDI Brigade otvorio ovu rasplesanu kvir večer.
U organizaciji Balkan ekscesa u Abrašu je u maju zasvirao i zagrebački trio The Hahas and the Blablas, garažni new wave/post-synth-punk sastav koji svoj debi album neumorno promovira po regionu i Europi. Večer su otvorile mostarske snage, bendovi Beatnici (ex-The Blues Powerhouse) i Lopoč.
Razgovor sa The Hahas and the Blablas poslušaj ovdje
Prvi put bilo je ime koncertnog dvobroja koji je OKC Abrašević realizirao u saradnji sa mladim promoterskim kolektivom Dolma. Po prvi put u Abrašu nastupili su beogradska kantautorica Zhiva sa bendom, zenički pop punk kvartet BezxSluha kao i dva nova mostarska benda Splesh i Jazavčar, okupivši veliki broj publike iz Mostara, ali i drugih gradova. Izvještaj sa koncerata, razgovore i žive snimke bendova poslušajte u sklopu emisije 2. ime za slobodu.
Splesh otvara Prvi put. Razgovori sa bendovima i snimke nastupa mogu se čuti ovdje.
Konac maja smo rudarili. Nakon dugih 8 godina u goste nam se vratio jedan od najznačajnijih umjetnika sa slovenske noise scene Neven M. Agalma (Zasavje Noisfest International, Vile Descent Tapes, Dodecahedragraph, Ontervjabbit) koji nam je predstavio svoj projekt Kohleberg Kunstwerk (K2), estetsko-zvučni i video arhivski rad posvećen zvuku i uopće naslijeđu rudarskog kraja Zasavje iz kojeg dolazi. Projekat je osmislio i realizovao noise u saradnji s lokalnim kolektivom Eichtal Collectif i vizuelnom umjetnicom Uršom Čuk (rastrLAB) iz Ljubljane. Na programu se mogao vidjeti istoimeni film sa arhivskim snimkama iz Hrastnika, Trbovlja i Velenja, a večer je zaokružio intenzivan ambijentalno-industrijski noise show na potezu između industrijskog rituala i zvučne dekonstrukcije.
S ciljem promocije skateboardinga kao sporta, kulture i oblika slobodnog izražavanja u Mostaru djeluje mostarski neformalni kolektiv Mostar United Skateboarding Team (MUST) koji je 21. juna po prvi put u našem gradu organizirao obilježavanje Svjetskog dana skejta ili Go Skateboarding Day. Sala Abraševića pretvorena je u improvizirani skejt park sa DIY rampama, grindboxom, railom i highest ollie spravom, a skejteri Pavle Šuman i Nikola Bevanda su ovom prilikom podsjetili na problem nepostojanja skejt parka u našem gradu, za koji se zalažu već godinama.
MUST ekipa rekla je više o svojoj inicijativi za AbrašRadio.
Zagrebački lezbejski trio ŽEN, prepoznatljiv po karakterističnoj paleti post-rocka, shoegazea, progresivnog, indie rocka i neopsihodelije dan kasnije nastupio je u Abraševiću nakon skoro 10 godina od posljednjeg koncerta u Mostaru. U međuvremenu su djevojke snimile nekoliko albuma i odsvirale na stotine koncerata po Europi, a ovom prilikom posebno je u fokusu bio aktualni album Ciklus. Ovom srčanom svirkom i dobrim druženjem sa bendom zatvorili smo program za drugo tromjesečje 2025. te smo se energizirani počeli spremati za vrele, vrele mjesece pred nama i naravno još raznovrsnih sadržaja koje ćemo se za naše posjetioce nastaviti truditi nuditi redovno i besplatno.
20. juna obilježili smo unutar tima, još uvijek sa zbunjenom nevjericom, godinu dana koliko smo bez našeg direktora, učitelja i prijatelja Huseina Oručevića. Početkom istog mjeseca bio bi napunio 56. godinu.
Husein Oručević (1. 6. 1969. – 20. 6. 2024.)
(…) U javnim prostorima, gdje poznato susreće drugačije, novopridošlom iz drugog grada ili zemlje nije teško ući u Agoru i uključiti se u dijalog. U toj društvenoj i kulturnoj mješavini uvijek smo među svojima. Takva javna mjesta čine da se nikad ne osjećamo sami, prostor su umjetnosti i društvenog susreta. Apsorbira nas moć kontakta i dijaloga, različitih oblika komunikacijskih kodova koje takva mjesta nude.
Moj grad je moja individualna mreža njegovih atributa, kozmopolitskih* prostora, ‘autonomnih zona – ostrva’, odbačenih u beskrajnom moru samodovoljnih, izoliranih prostora koji formiraju zatvorene entitete. Mreža koju stvaram omogućuje mi (ili me barem ne sprječava) da upoznam Drugo i drugačije.
Danas kad se nalazim u drugačijem, nepoznatom gradu u Poljskoj, otkrivam mrežu „svog grada“. Tražim osobine gradova koje sam znao prije, mjesta gdje se susreću ideje i umjetnost, mjesta koja je grad oblikovao kroz svoju jedinstvenu historiju. To su mjesta na kojima se otkrivaju univerzalna vrijednost grada i njegova jedinstvenost.
Napušteni gradski prostori (autonomne zone – otoci) mole nas da se za njih pobrinemo. Te uništene i napuštene zone ne trebaju samo obnovu, moramo im također udahnuti život stvarajući spontane ekonomske aktivnosti ili sadržaje: parking, tržne centre, saobraćajne arterije. Moramo posvetiti vrijeme razumijevanju stanja u kojem se ti prostori nalaze, stanja zanemarenosti i napuštenosti. Tu leži ključ razumijevanja grada i njegove budućnosti, ključ stvaranja te neophodne otvorenosti za ljude koji će, baš kao mi danas, hodati ulicama grada i popunjavati svoje vlastite dijelove urbane mape sjećanja i značenja.
U gradu je mnogo mjesta koja izbjegavamo, čak iako nam to stvara duži put (iako grad čini jednu cjelinu i ne postoji problem da se stigne iz jednog njegovog dijela u drugi, u kratkom vremenu). No, rijetko sebi postavimo pitanje: zašto naša ruta nije direktna, zašto izbjegavamo određene dijelove grada? Jesu li tamo mine koje smo sami sebi postavili?
Ti dijelovi su rane grada. One postaju prazna mjesta na mapi koje samo iskusan šetač može uočiti. Uništeni prostori su najčešće namjerno isključeni iz gradske komunikacijske mreže.
Zaobilazimo „mjesta sjećanja“ da ne bismo morali gledati u njih, a prvenstveno da ne bismo morali postavljati pitanja, jer pitanja neizbježno vode ka odgovorima. Mnogim ljudima danas ni pitanja ni odgovori nisu važni. Tvrde da nema alternative i da nemaju vremena da razmišljaju o gradu: „Vrijeme leti, nemamo vremena“, „Vrijeme je novac“, „Koga briga za to u 21. vijeku?“
Uključivanje takvih skrivenih, zabranjenih i ignorisanih mjesta je glavni izazov za podijeljene gradove. Pažljiv, ili čak manje pažljiv šetač (ali onaj koji ipak gradom skita), uočit će teprazne tačke, mjesta izvan margine. To opažanje izaziva pitanja: Šta je ovdje nekad bilo? Zašto je uništeno, zašto nije obnovljeno? Zašto je isključeno?
Posmatrajući razne gradove, naselja i četvrti, otkrio sam da svaki od njih ima neku vrstu „ožiljka“, mjesto koje te moli da ga upoznaš, obnoviš njegovu historiju i prikupljaš sjećanja o njemu. Ako se ne budemo bavili historijskim radom i obnovom sjećanja takvih mjesta, samo ćemo izbjegavati suočavanje s problemom koji će neminovno opet isplivati. Može se pojaviti u drugačijem obliku i postati agent i akcelerator razaranja. Vidljive granice unutar grada, prostori skriveni od pogleda stanovnika, čine autonomne zone sjećanja, ali i zone neznanja – problem su koji ne postoji („Ne vidim ga, pa ne postoji“). Sve što želimo ignorisati, sve što ne želimo znati, znak je prolaska vremena, razvoja grada, pa bi se moglo reći i razvoja civilizacije. Jer ako je grad veličanstveni sloj sjećanja, koja po pravilu prevazilaze sjećanje samo jednog naroda, rase ili jezika – šta onda donosi uništavanje ‘antropološke’ memorije? Zar ne oduzima dobro ili možda ono najbolje u ljudskoj suštini?
Zar to nisu instinkti uništavanja grada? Jedino što mogu zamisliti je neznanje, a jedino rješenje koje vide je rat. Oni koji mrze grad i kozmopolitski život mogu predočiti i prihvatiti samo jednu istinu. Konstantnim potpirivanjem tjeskobe, uključujući i strah od rata, sprječavaju da se kažu druge istine. Taj strah onemogućuje bilo kakav pokušaj susreta. Granice definiraju područje konflikta, ali ujedno i opseg razgovora. Skrivene su u tami, u neupadljivim ruinama koje otkriva tek dnevno svjetlo. Miruju neprimjetne, neprepoznate, nemaju historiju ili je njihova historija neispričana. Ostaju strane dok ih neko ne primijeti, ne počne opisivati i raditi na njima. Drugim riječima, dok neko ne otvori arheološko pamćenje mjesta.
Nije lako preći iz svjetla, svjetla zasljepljujućeg neona, u mračne i nepoznate prostore. U ovom slučaju svjetlo služi kao separator – zasljepljuje i tjera u mrak. Mi koji živimo na svjetlu nećemo nikada otkriti drugu, ‘mračnu’ stranu. Zatamnjena strana može nas naučiti da ponovo prepoznamo svjetlo, a da nas ne oslijepi.
Kako se možemo ponovo roditi?
Moramo se kupati u svjetlu ljudi koji su nekada činili dio gradskog svjetla – svjetla koje nas okružuje, ali ostaje neviđeno. Paralele se mogu povući sa situacijom u getima za vrijeme Drugog svjetskog rata. I ona su bila skrivena od pogleda prolaznika i žrtve ignorancije. Nepristupačni, kontrolisani, na kraju zaboravljeni prostori isključeni su iz gradskog života. Sakriveni su kao da nikada nisu ni postojali. Da li su izgubljeni zauvijek?
Autonomni umjetnički prostori suočavaju se sa sličnim problemima. Za podijeljene gradove imaju važan reintegracijski potencijal, ali ih politika segregacije pretvara u neosvjetljene prostore drugog reda. Nalaze se u fizičkim ruševinama i ruševinama sjećanja, i trebalo bi ih što prije zaboraviti. Strah građanina (ne šetača) od mračnog i uništenog prostora, okruženog bukom i morem blještavih bilborda, otkriva problem vizualnog zagađenja i lažnog osjećaja sigurnosti skrivanja iza poplave svjetala i sveprisutnosti kamera. Tajanstvenosti i znatiželje nema. Strah je jači jer se više ne susrećemo i ne poznajemo, sigurnost kupujemo u paketu sa zasljepljujućim svjetlima. Ne postižemo je više razgovorom i dogovorom. Noć je postala tamnija nego ikad prije.
Skriveni, ignorisani prostori tihi su i neosvjetljeni. Podsjećaju na dekor horor filma i treba ih izbjegavati pod svaku cijenu. Ako se nađemo na takvom mjestu, što prije je bježati ka sigurnom moru gradskih svjetala. Bez kamera i ekrana se ne osjećamo sigurno, a buka nam zamjenjuje osjećaj aktivnosti i tekućeg života. Putevi koji vode do autonomnih zona djeluju sumorno, nalik su šetnji slijepog čovjeka ili dugom, blatnjavom prolazu u mrak.
Ali baš kao u džungli punoj opasnih, vrebajućih životinja – neočekivano otkrivamo čistinu, otvoren prostor s izvorom velike rijeke. Tu isto ima života.
Kako za slijepog čovjeka možemo taj neugodni prolaz učiniti sigurnijim i pristupačnijim? Kako da uljudimo i skratimo put koji povezuje dva svijeta, stvoren upravo s namjerom podjele? Kako da ih povežemo, suprotstavimo? Jedan svijet liči muzeju antikviteta, drugi sigurnost traži u čovječnosti i razgovoru. Jedan je zasljepljujuće blještav, drugi jedva primjetan, skriven u mraku. Jedan je homogen, uniforman, prepoznatljiv, drugi raznovrstan i pluralističan. Jedan je nacionalistički, zarobljen mržnjom, drugi radoznao i otvoren, ali skriven od pogleda prolaznika.
Da su to osobine ljudi, a ne urbanih prostora, koje bismo vrijednosti željeli odbraniti?
*Kozmopolit, od stare grčke riječi kosmopolitês – „građanin svijeta“ – prvi put je objašnjen u stoičkoj filozofiji i koristi se za opis širokog spektra pogleda na moralnu i društveno-političku filozofiju. Maglovita srž svih kozmopolitskih pogleda jeste ideja da svi ljudi, bez obzira na političku pripadnost, pripadaju (ili barem mogu pripadati) jednoj zajednici, i da tu zajednicu treba kultivirati. Filozofsko pitanje kozmopolitizma leži u izazovu koji on postavlja spram opće prihvaćenih vezanosti za sunarodnjake, lokalnu državu, lokalnu kulturu i slično.
Husein Oručević, ekscerpt iz teksta Odbrana javnih prostora – odbrana naše budućnosti (Studija slučaja), Priručnik dijaloga: Povjerenje i identitet, ur. Krzysztof Czyżewski, Joanna Kulas, Mikołaj Golubiewski, Sejny, 2012. (Obrona przestrzeni publicznych – obrona naszej przyszłości (Studium przypadku), Podręcznik dialogu: Zaufanie i tożsamość, pod redakcją Krzysztofa Czyżewskiego, Joanny Kulas, Mikołaja Golubiewskiego, Sejny 2012.)
Alert!: Ukoliko si zainteresiran/a za volontiranje u OKC Abrašević ili u sklopu AbrašRadija, kroz programsku, medijsku, kreativnu ili tehničku produkciju ili te zanima razvijanje društveno-korisnih, kreativnih, kulturnih i medijskih projekata, nudimo unikatno okruženje rada, različita korisna znanja i vještine kao i prostor slobode za kreativnost i neformalnu edukaciju. Piši nam mailom na info@okcabrasevic.org ili abrasradiomostar@gmail.
