Osim što u središte skorašnje tragedije precizno postavlja obiteljsku priču, lišenu bilo kakve instrumentalnosti, autorica neumoljivo pokazuje i početak kraja jednog svijeta i njegovih uvjerenja. Srebrenički inferno u filmu djeluje kao suđenje svima koji ne prihvataju patrijarhalnu ratnu igru i nove matrice organiziranja stvarnosti.

Pitanje iz legende Quo vadis?, koje se nalazi u naslovu novog filma Jasmile Žbanić o padu Srebrenice Quo Vadis, Aida?, pojavljuje se u filmu tri puta. Označava pitanje osobi koja iz duboke vjere zanemaruje saznanje o sigurnom stradanju, dolazeći na taj način u situaciju žrtvovanja. Svako od tih postavljanja vezano je za lik glavne junakinje Aide, bivše profesorice engleskog jezika, a u filmu jedne od prevoditeljica Dutchbata, nizozemskog bataljona mirovnih snaga UN-a u Srebrenici, enklavi koja je u ljeto 1995. doživjela svoj strašan kraj. Prvo pitanje je najduže i zauzima većinu filma – Aida se, praktički i sama pripadnica snaga UN-a, oslanja na svoje poslodavce koji u novonastaloj situaciji imaju kakvu takvu moć zaštititi njenu obitelj od stradanja. Nizozemski bataljon u tom trenutku za nju, kao i za hiljade izbjeglica, jedini ima snagu institucije. Za ljude koji su odrasli u nekom sistemu uređenog društva slika strane (naoružane) institucije ipak nešto znači. Nažalost, ono što Aida u tom trenutku ne zna jasno, mada sumnja, jest da se i ta institucija, bez obzira koliko bila svjetska, ubrzano i sigurno – raspada.

Jasmila Žbanić je veoma mudro izabrala lik žene, pripadnice srednjeg sloja nekadašnje Srebrenice, koja polako ide prema sudbini koju će kasnije dijeliti sve majke Srebrenice. Ovaj joj izbor omogućava da sa velikom preciznošću istražuje i pokazuje zbivanja unutar UN-ove baze. Aida će svog muža, kako bi ga spasila, poslati kao civilnog pregovarača generalu osvajaču Ratku Mladiću. Na ovaj način u film su uvedeni i brojni istraženi detalji i činjenice koje su se tih dana dešavale i izvan baze UN-a. I dok Aidu u njenoj teškoj jurnjavi, u pokušaju da spasi muža i dva sina pratimo direktnim pogledom, s druge strane se kao kontrapunkt pojavljuje kamera koja prati generala Mladića. Ovom kamerom cinični i okrutni patrijarhalni vojnik stvara vlastiti reality show poručujući kako je on neka posebna suvremena varijanta srednjovjekovnog junaka koji je praktički ratovao sam i za kojeg ne vrijede nikakva pravila, dogovorene riječi, pa ni neke tamo smiješne institucije civiliziranog svijeta koje bi trebale govoriti istinu bez pretvaranja. Njegov patrijahalni show razotkriva druga žena, pregovaračica Ćamila koja naglas konstantira njegovu neiskrenost otkrivajući s potpunim uvjerenjem kako je sudbina civila unaprijed odlučena. No, čim to izgovori, biva prekorena od drugog muškarca.

Unutar Dutchbata dešava se pravi raskol. Ovaj dio filma je posebno značajan jer je inače zloglasni bataljon prikazan s vrlo razrađenim karakterima i svom dramom koju su njeni pripadnici proživljavali. Kukavičluk pukovnika Karremansa ima uzroke i korijen i prikazan je kroz proces rasta. Isprva vrlo energičan u traženju reakcije prema protivničkim položajima, biva izložen birokratskom maltretiranju. Čini se da ni sam u tom trenutku nije dovoljno svjestan vlastite uloge u cijeloj priči. Na samom kraju, tek kada mu se iz UN-a više nitko ne bude javljao, uz smušena obavještenja kako su svi iz administracije na godišnjem odmoru, Karremans se pred Aidom zaključava u sobu.

Pukovnik Karremans je između vlastite misije očuvanja mira i vlastitog bataljona na kraju izabrao ovo drugo pravdajući se vlastitom slijepom vjerom u obećanja generala Mladića za koja je već znao koliko su nepouzdana. Redateljica Žbanić radi kontrapunkt između zbunjenog Karremansa i vojničke karikature Frankla, svih onih smiješnih karijernih vojničića i vojnikinja koji se na kraju jednog svijeta i civilizacije bave čuvanjem mašina za kopiranje dokumenata uporno se praveći da ih se vlastita misija ne tiče i sa druge strane vojnika poput liječnika Robbena i poručnika Ruttena koji su puni suosjećanja i razumijevanja, ali s malo moći promjene. Na kraju slijedi jedan potez kojeg se ne bi posramio ni sam Eichmann koji je svoje nečovječno postupanje uvijek pravdao ispunjavanjem naredbi – zapovjednici odbijaju staviti cijelu Aidinu obitelj na popis službenika, što bi im spasilo živote, jer se, eto, to tako ne radi. Aidin muž odbija ponuđeno, jer želi do kraja štititi sinove, te tako svi skupa bivaju pogubljeni praktički odmah.

Naše vizualno poznavanje priče o Srebrenici uglavnom je do sada ovisilo o brojnim rastrzanim, hektičnim televizijskim ili VHS snimcima, uhvaćenim u brzini, očaju ili bijesu, a ovom smo fotografijom dobili priliku da nad filmom ili kroz film – promišljamo.

Jasmila Žbanić uspjela se izboriti za film koji doista pokazuje kako je bilo ljudima tih dana u Srebrenici. To joj je uspjelo tako što je unutar jednog okvira priče o ratnom stradanju naglasak stavila na obiteljsku priču. Radnju nismo gledali kroz akciju ili obično redanje faktičkih nizova, već kroz realistične sekvence koje se ispunjavaju u razgovoru koji je jedini preostao unutar krize. Sekvence koje kao da su izašle iz britanske škole filma, posebno filmova Mike Leigha i Ken Loacha. Svaka je počinjala iz drame koja se dešava u ljudima. Njeno kadriranje i izmjena planova su standardni, ali ih prati čvrsta i stabilna kamera Christine Meier. Naše vizualno poznavanje priče o Srebrenici uglavnom je do sada ovisilo o brojnim rastrzanim, hektičnim televizijskim ili VHS snimcima, uhvaćenim u brzini, očaju ili bijesu, a ovom smo fotografijom dobili priliku da nad filmom ili kroz film – promišljamo. Film je, isto tako, napravljen s jednim zrelim odmakom iskustva koje sada jako dobro zna što je bitno pokazati. Ovaj odmak koji ništa ne propušta nalik je postupcima u filmovima Killing Fields Rolanda Joffea i The Year of Living Dangerously Petera Weira, što je značajno, jer na ovaj način priča o Srebrenici može ostati kao trajan podsjetnik na sve one koji su “krenuli dalje”.

Ostala dva puta kada se za Aidu postavlja pitanje kamo to ide jesu kadrovi prepoznavanja članova familije te sam kraj njenog poslijeratnog povratka u Srebrenicu. U sekvenci prepoznavanja, gdje članice familija pokušavaju prepoznati tragove, Aida preko vanjskih obilježja prepoznaje članove svoje ubijene porodice i u tom trenutku prepoznavanja biva izbačena iz vremena, izdvojena na put koji sama mora stvoriti, onako kako zna i umije. Treći se put pitanje postavlja po samom povratku u Srebrenicu. U njenom stanu, kojeg je uspjela vratiti, živio je jedan od ubojica. Elipsom odlazimo na školsku priredbu koju vodi Aida. Ona je profesionalna kao i uvijek, ponovo radi s djecom i pazi na njih, no kad kamera pređe preko publike, Aida u njoj prepozna najmanje tri egzekutora njenih sugrađana i njene porodice. Na njihovim licima možemo isčitati svašta, pa i to da im se osmijeh smrzne svako malo, jer i oni dobro znaju ko je Aida. Zbog Aide se nikada više neće moći iskreno nasmijati. Zadnji kadar predstavlja krupni plan Aidinog zamrznutog osmijeha nakon kojeg više nema kontraplana.

U tom svijetu živi se kao u nekoj ogromnoj čekaonici u kojoj nitko i ništa ne djeluje. Stoga neka nikoga ne čudi mržnja koju prije svega prema sebi i prema životu osjećaju potomci ljudi koji su na određeni način učestvovali u ovoj i u svim drugim našim ratnim pričama. Ona nije naučena nego proslijeđena, nepovezana i pokazuje se u svemu – u apatiji, u trajnoj i praznoj negativnosti, odbijanju civilizacije, neodgovornosti spram drugih, smijehu prema slobodi.

Film se zadnjim kadrovima odlično povezuju sa jedinom flešbek scenom u filmu koja se nalazi u njegovoj sredini. To je scena zabave na kojoj se bira najbolja frizura i koja se događa par godina prije rata. Može se tumačiti da se radi o standardu u kojem se pokazuje nostalgična bezbrižnost jugoslovenskog društva, ali kada se poveže sa zadnjim scenama, a obje su jedine u filmu van toka glavne priče, ta scena se razumijeva kao nešto sasvim drugo. Za razliku od ljudi na priredbi na samom kraju i na kojoj se svi pretvaraju da nešto žive, na zabavi u prošlosti ljudi doista žive, svatko na svoj način, kako i treba. Još uvijek u nekom obliku društva koje ima svoja pravila i različite životne priče, ljudi koji imaju pravo nadati se kakvoj takvoj budućnosti u gradu koji je zamišljen i vođen kao liječilište, kao banja. Ljudi na toj zabavi, kao i ljudi koji su dovedeni u status životinja u nizozemskoj bazi, još uvijek djeluju kao ljudi – oni prvi sa svojim nadama, a drugi – svojim strahom. Ljudi na školskoj zabavi igrači su samo jedne priče, mada nisu ni blizu igrači iste vrste. Jedni su ostali u trenucima vlastitih zločina i repovima nakon njih, drugi su njihove žrtve. Igrači su u životu koji ima vidljive i manje vidljive gospodare. Postaje okrutno jasno koliko svi ti zaboravljeni i izručeni ljudi, sva ta žica i ograničeno kretanje, svi iznevjereni dogovori i prevare, svi ti telefoni na koje se nitko ne javlja i nikad se više neće javiti, sav taj današnji nedostatak znanja, obzira, brige i odgovornosti, provaljuju u stvarnost i nastavljaju se razvijati upravo s porazom nekadašnjeg humanizma jedne enklave.

Osim što u središte skorašnje tragedije precizno postavlja obiteljsku priču, lišenu bilo kakve instrumentalnosti, autorica neumoljivo pokazuje i početak kraja jednog svijeta i njegovih uvjerenja. Srebrenički inferno u filmu djeluje kao suđenje svima koji ne prihvataju patrijarhalnu ratnu igru i nove matrice organiziranja stvarnosti. Naglašene feminističke perspektive, očajna potraga jedne majke za spasom svog partnera i sinova, djeluje kao posljednji krik razuma prije početka duboke mračne noći novog svijeta lišenog ljudskosti. U tom svijetu živi se kao u nekoj ogromnoj čekaonici u kojoj nitko i ništa ne djeluje. Stoga neka nikoga ne čudi mržnja koju prije svega prema sebi i prema životu osjećaju potomci ljudi koji su na određeni način učestvovali u ovoj i u svim drugim našim ratnim pričama. Ona nije naučena nego proslijeđena, nepovezana i pokazuje se u svemu – u apatiji, u trajnoj i praznoj negativnosti, odbijanju civilizacije, neodgovornosti spram drugih, smijehu prema slobodi. Velika većina, pa čak i oni koji se bune, žive udicu koju im je prodao neoliberalizam – kao pravi vojnici tog sistema, žive upravo onaj život u kojem se s neviđenom lakoćom da izabrati koga spasiti, a koga pustiti mraku.

Nama u Abraševiću u svakom slučaju ostaje utjeha i zadovoljstvo da smo učestvovali u pripremama i pretprodukciji filma, s obzirom da je naš prostor poslužio kao zona za višednevni izbor i trening statista.

Ronald Panza, Kritički zabavnik

Poslušaj: