Ideja mentorstva stara je kao i svijet sam, ali često se brka sa odnosom između učitelja i učenika. Dok je učitelj često u poziciji da učenika vodi prvim koracima znanja, često očekujući bespogovorno iskazivanje predanosti, ili u radikalnijim slučajevima, podanosti – mentorski odnos je nešto ili posve drugačiji. Mentor je netko tko osobu koja već posjeduje određena znanja, savjetuje, rukovodi i njegovom znanju dodaje nešto novo, uz zajedničko odobravanje ili razmatranje. Mentorstvo se logičnije otkriva u primanju savjeta nego u nekom konkretnijem obučavanju.
Suvremeno mentorstvo razvilo se iz potrebe za osnaživanjem i profesionalnim razvojem obje strane – i mentora i mentija. Tako se u ovom odnosu obogaćuje ne samo iskustvo, jer pretpostavlja se da su negdje mentiji ljudi širokih kapaciteta, već se iskušava i razvija perspektiva kod obje funkcije. Ovaj odnos ne smije i ne može biti nastavnički pasivan, jer mora održavati prijateljsku nit koja je nužna za svako usavršavanje. Isto tako, ne treba se jednostavno zasnivati na pukoj persuaziji, jer onda strana koja ju izvršava, neće previše dobiti u ovom odnosu, osim običnog zadovojljstva zbog nečije poslušnosti. Za odnos između mentora i mentija može se reći da je praksa radnog prijateljstva, koje ne obvezuje realizaciju u stvarnom prijateljstvu, ali koje i ovakvo shvaćeno i ostvareno, predstavlja važnu prekretnicu kao i dodatak bogaćenju ljudskih odnosa. Mentor je jedan poseban vodič koji posjeduje umijeće davanja savjeta. On ne traži ništa nazad, osim možda jednakog utjecaja od strane mentija, bez forsiranja. Ne postoji skup zahtjeva koji se upućuju mentoru i koji testiraju njegovo predznanje, ali uglavnom su to osobe koje znaju slušati, voljne su, razmišljaju i stoga postavljaju prava pitanja koja usmjeravaju rad i djelovanje mentija.
Dva Mentorska ciklusa koja je provela Kooperativa u okviru Reglab projekta nadahnuta su razvojem projekata Kreativnog mentorstva iz Beograda. Ipak, mentorstvo unutar Reglab projekta ipak se odvijalo na mentorima i mentijima zajedničkom teritoriju, parovi nisu tako raznorodnih polja kao oni kod Kreativnog mentorstva. Isto tako, jednostavno zbog razine iskustva, mentori su uglavnom bili stariji id mentija, iako to uopće nije pravilo u mentorskim ciklusima. Ovdje smo imali “Mentorski program fokusiran na specifičan odnos mentora i mentija koji pokriva vještine i stručnost koje su mnogi umjetnici, kulturni operateri i voditelji programa unutar naših mreža i platformi stekli kroz godine prakse i koji kombinira peer-to-peer logiku razmjene iskustava i vještina sa stručnošću te pruža 7 mjeseci kontinuirane podrške i mentorstva iskusnih mentora iz jugoistočne Europe. Nakon provedenih procesa, razgovarali smo sa nekoliko mentora, koji su odgovarali na pitanja o samom procesu mentorstva, o alatima i načinima sprovođenja zajedničkog rada, te o spoznajama dobivenih rezultata rada, kao i o njihovim prijedlozima za budućnost.
Milica Pekić, istoričarka umetnosti i kustoskinja, osnovala je sa umjetnicom Anom Adamović organizaciju KIOSK u Beogradu koja od 2003. godine aktivno razvija programe, projekte, izložbe, umjetničke radove i produkcije iz domena savremene vizuelne. Aktivno je bila uključena u formiranje i rad mreža nezavisne kulture i u Srbiji i u regionu jugoistočne Evrope (Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije i Kooperativa). Ideja mentorstva je za Milicu ideja dijeljenja znanja i iskustva, dvosmjerna razmjena u procesu učenja, saznavanja, međusobnog osnaživanja i razvoja.
Praksa mentorstva je bila praksa intenzivne i fokusirane razmjene unutar koje su mentorica i menti, kroz niz susreta i razgovora, tražile tačke na kojima se ukrštaju njihiva profesionalna iskustva i interesovanja. Polazeći od pretpostavke od intelektualnoj jednakosti i uverenja da proces saznavanja podrazumeva slobodu u komunikaciji ali i odgovornost koja isključuje odnos hijerarhije i moći, mentorica se trudila podijeliti svoja iskustva i veštine u skladu sa interesovanjima i potrebama Tene Bekšaj sa kojom je radila. Kroz zajedničke praktične vježbe oblikovanja programa, pisanja i artikulacije ideja, razmjene literature, posjete i razgovore o izložbama, dijeljenje iskustva i informacija o procesu produkcije, mentorica se trudila kreirati odnos povjerenja kao bazu za međusobno osnaživanje.
Proces rada je za mentoricu bio jako inspirativan jer je podrazumijevao primjenu iskustva i vještina koje je stekla tokom dosadašnje profesionalne karijere na konkretna interesovanja njene saradnice. U tom procesu razmjene stekla je uvide u nove teme i perspektive rada u polju kroz vizuru koleginice mlađe generacije. Za mentoricu je to bio dragocjen proces zajedničkog učenja iz koga su obje izašle bogatije za novo iskustvo saradnje.
Kroz zajednički rad oblikovale su i razradile nekoliko ideja za različite programe na kojima je njena saradnica u tom momentu radila. U tom procesu su se upoznale i izgradile odnos povjerenja koji predstavlja dugoročnu bazu za svaku buduću saradnju i razmjenu. Mentorcia vjeruje da mentorski proces doprinosi izgradnji mreže saradnica i saradnika koji se u budućnosti mogu osloniti jedni na druge i tu vidi najveću vrednost koja se kroz obrazovni proces gradi.
Za Mirelu Travar, koordinatoricu organizacije Operacija grad – facilitatoricu, trenericu i savjetnicu u civilnom društvu (u kulturi) te kulturnu radnicu, aktivistkinju i zagovarateljicu, mentorstvo je odnos u kojem dvije osobe uče jedna od druge: jedna osoba uči stvari koje druga zna jer ih je prošla, doživjela i iskusila; druga osoba uči kako je biti u cipelama nekoga drugoga tko sve te stvari tek treba naučiti, proći i doživjeti i gleda to kroz novi kontekst i svježe oči.
Proces je bio različit jer je bio intenzivniji, intimniji. Dvije osobe su ovdje dijelile stvari koje su izlazile iz okvira pukog prijenosa znanja: dijelile su životna iskustva, loša i dobra i usvajale su alate za njihovo savladavanje i učenje iz njih. Ti alati su bili: sagledavanje cijele slike, određivanje prioriteta; aktivističke praske i iskustva (dobra i loša); solidarnost i drugarstvo.
Rad s mentijem je bio sistematiziran po temama i potrebama. Bavile su se isključivo radom na onome što je menti, u suradnji sa mentoricom, zaključila da je suštinska potreba da dobije više znanja ili alata. Rad se sastojao od dugih sastanaka, razgovora, dijeljenja bilješki, literatura, pomaganja kod manjih projektnih aplikacija i sl.
Svaki mentorski odnos je individualan, ali ono što je najvažnije i što su shvatile tijekom procesa jest da je neophodno stvoriti siguran prostor za učenje i dijeljenje iskustava. Povjerenje da će zajedno učiti i da proces nije jednostran je ključno. Ovo će zajedno nastojati dalje graditi u njihovim budućim procesima, znajući da su zajedno stvorile temelje kvalitetnijim procesima učenja i dijeljenja.
Kuturna menadžerica Miljenka Buljević mentorstvom drži prijenos znanja i podršku kolegicama i kolegama koji ulaze u polje nezavisne kulture.
Proces je bio dosta intuitivan i vrlo dinamičan. Sastojao se uglavnom od razgovora oko specifičnih prepreka ili situacija na koje je kolegica koju je mentorirala nailazila, pa je bio vrlo individualiziran pristup alatima od kojih su se birali oni koji su joj u određenom trenutku bili potrebni poput radnih procesa, dokumentacije za njihovo praćenje ili ispunjavanje, zadataka i sl. Već je sudjelovala u mentorskim programima i ovaj je bio dosta sličan.
Vrlo inspirativan i ugodan odnos, jer su se vrlo brzo razumjele. Na početku im je trebalo malo vremena da definiraju točno što je kolegici potrebno, korisno i u ovom trenutku karijere primjereno, ali nakon toga je bilo prilično jednostavno. Na redovitim zoom sastancima su prolazile sve situacije na koje su nailazile u organizaciji, pripremile strategije za adresiranje prepreka i prolazile kroz zadatke koje je trebala napraviti do sljedećeg susreta.
S obzirom da se pristup temeljio na prijenosu iskustava, znanja i vještina koje su dijelile, ali i s obzirom na dijalošku formu u kojoj se proces odvijao shvatili su da bi za sve buduće situacije bilo korisno imati sistematizirani priručnik s osnovama menadžmenta i nekim osnovnim administrativnim procesima koji uključuju primjere praćenja, dijeljenja dokumentacije i sličnih praksi koje olakšavaju snalaženje u osnovnim organizacijskim zadacima.
Kao što je razvidno iz navedenih izjava, upravo je iskustvo susreta među do tada nepoznatim osobama, kao i brzo prevazilaženje te početne nedoumice, nešto što je posebno novo u ovakvoj vrsti rada. Radi se o kontaktu bez kontakta i o jasno određenom radnom prijateljstvu, koje ne gubi previše vremena na dokazivanje ili suvišne teme. Mentorice navode kao zajednički navodnik dinamičnost procesa, fokusiranost na potrebe mentija, otvorenost od strane mentorica te tu saznajemo uvijek jedan novi komadić slagalice koja proteže ovaj radni paket iz strukture Reglaba prema budućoj svakodnevici rada u nezavisnom sektoru.
Pri tome se počela, kroz ovaj projekt, očito stvarati nova, do sada nepoznata baza znanja, što je u svakom slučaju jedan poseban uspjeh Reglab projekta.
