17. juni 2023.
Najbolje priče dolaze s kišom.
I to sa onom najmanjom, sasvima malom, koja pada stidljivo. Za nju se uvijek kaže.
Samo što ne pada.
Najbolje šetnje dolaze onda kada vas grad ne poziva. Vi ste već u pozivu koji niste namjeravali, ali ste, nepozvani ušli unutra. Takve su šetnje u gradu najbolje. Uvijek im se treba nadati. Dopušteno vam je.
Poslije rata teško se hoda Mostarom. Teško se gubi, uvijek mora biti neka namjera kretanja. No, rijetko se desi i izvorna namjera kretanja. Iz pravca Rudnika, Zgona, Avenije, preko Hita razdvaja se ili na Bulevar (najčešće na Bulevar), a poneko i preko Musale. Tamo se nekada išlo u kina i robne kuće. Uvijek ta udvojena slika, pitanje izbora. Gornje kino Partizan i njegov bliski Hit, i donje Zvijezda sa zonom Fejićeve.
Kiša još nije počela, tlak je nizak, izlazim ispod svoje stare škole zvane Školom učenika u privredi. Penjem se i gledam kako se kroz zakovane ili otvorene prozore probija poznata mostarska paprat. U raznim visinama, ali uvijek zanimljivo razvijena, zelena sa svjetlosmeđom granom. Raste uvijek tamo gdje nema ljudi, i nadoknađuje srušenu formu zgrade. Smirena.
Penjem se prema Partizanovom igralištu, pomišljam kako ću samo kratko pogledati, sigurno je neko društvo gore. No, nema nikoga. Primjećujem paradoks. Tu je i Shangri la, sa malim ornamentom na čelu. Prvi susret s njim, Partizanovim, bila je nastava fizičkog u školi, tamo prije 30 i nešto godina. Stadion lebdi u zraku, nad krovovima grada, skoro u ravni sa Humom. I dalje lebdi, ali nema nikoga da lebdi s njim. Samo je na sredini jedan rascvali zaboravljeni grm naradžastog šipkovog cvijeta, koji kao da se namjestio na vječnost. Tišina je istovremeno ugodna i neizdrživa. Teško bi se moglo čitati knjigu ovdje, jer ovo sada ovdje šuti nikome. Stoji još uvijek. Samo nikome.
Zgrada Arhiva stoji iznad stadiona i kriva je i čini se kao da će uskoro pasti. Snage paprati koje izviru iz kamena, savršenih su uglova sa ostatkom svijeta. U ovom gradu još uvijek su jedino biljke sekularne.
Slobodne. Šute. Mudre, dakle.
Ispod ruba stadiona, tamo gdje više nema golova, opet brze promjene. Ispod divlje smokve stolica i minijaturno dvorište. Skrivena mjesta se još uvijek bore da ostanu skrivena. Kada podignem glavu odjednom vidim zgradu koju nikada prije nisam vidio. Vidim joj samo vrh. Zgrada je lijepa, austrougarska, ali ne i secesijska, više je prema modernizmu jer je jednobojna, siva. Izlazim sa stadiona i požurim putem nadolje. I više je ne nalazim. Ne mogu je prepoznati. Toliko rijetko dižemo poglede da ni zgrade ne možemo prepoznati ili ponovo naći. Pokušavam pogledom pronaći nekadašnji balkon iznad bivše trgovine Mihe Peške. Da li ga je netko odnio, da li je sam othodao ili je jednostavno srušen?
Ništa neobično da u Mostaru nestane zgrada. Zamišljam postojanje Zgrada duhova koje svaki dan izranjaju na drugom mjestu.
Kiša pojačava, ali i dallje je sitna. Oklijevam pred narednim sokakom, ali privlači me nepočešljano more cvijeća koje se izvija i kao planinska kosa pada po ulici. Dok se penjem i slikam, vrata i njihovu kosu, u prostoru ispred mene (da li je itko trajno primijetio kako se nad ovim dijelom Mostara uzdižu ponori kao kameni izvori optičke varke, tako da je ono udaljeno, najprije nisko). Ne mogu procijeniti od čega su ove hrapave i posivjele strane, možda od neke sedre. Ne znam kako im prići.
Prebacujem se uporno, odlučno ali pomalo i bezobrazno u naredni sokak. Nigdje nema nikoga, kao da sam se probudio u nekom svom dosadnom snu. No, u stvarnosti nije bilo dosade. Samo male tepe tišine. Penjem se polako, gledam kroz otvore na kapijama, ogledam se u prozorima, sve više usporavam korak i – onda je ugledam. Pojavljuje se niotkuda, sa svom svojom uzdignutom zavijenošču, podržanom kamenjem. Prazna je i napuštena, ali ima vlasnicu, koja je i čuva. Usred mora kratkih, još kraćih, pa nešto dužih ulica – sokaka, sa svom svojom radikalno smirenom i tihom različitošću, stoji jedna iskrivljena, jedinstvena le corbusierovska, modernistička zgrada. Podsjeća na one Čičin Šainove iz Donje Mahale, ali ipak je napravljena 30-ih godina. Još malo pa sto godina prepoznavanja.
Ovaj svijet sokaka je svijet labirinta. Nema dileme. Da se u njih ulazi svaki dan tokom jedne godine, svaki dan bi se otkrivalo nešto novo.
Kad izađem iz sokaka prelazim na drugu stranu ceste i odmah dolje, u kamenu utrobu prema Neretvi. No, put je tu kratak i na doslovce tri metra prostora, imate jednu zatvorenu gvozdenom ogradom, zaraslu carsku baštu. Odmah preko puta, sokak završava i prije no što je počeo sa obnovljenim drvenim vratima dvorišta, a nad zgradom možda i najmanje bašte u Mostaru, u kojem mjesto imaju samo dva nevidiljiva ispijača kafe, iz kamenih zidova raste crveni grm, težak bojom kao radosna neugoda.
Okrećem se i završavam u vjerojatno najmanjem parku u Mostaru. Još uvijek je vlažno i kiša je tu i moglo bi se sjesti, mirisati i čitati knjigu. No, kad krene miris ljetnog putenog znoja, to više neće biti moguće. Kroz granje rascvalog oleandra uzimam tihu i mliječnu boju probuđene, ali sad već bešumne Neretve.
Na kraju se ipak odlučim ući u Aleksin park. Sve unutra je uredno i dobro poznato. Osim laganog pada, hodnika prema Neretvi. No na tom otvorenom hodniku između cvijeća, listova, kukaca, ptica i drveća koje se njiše, dešava se mala legenda. Spomenik je blizu i sve se doima kao da se Aleksa ovako još uvijek neprekidno kreće.
Neki ozbiljni i sasvim neprimjetni ljudi s ljubavlju održavaju minijaturno bilje parka. Nedostaju možda samo žute varijante boja, ali sve crvene ili tamne odavno su prisutne. Pazi se na oblike grmova i njihovu malu, ali skladnu raznolikost. No, doista tko pazi? Nerazumljivo je.
Nerazumljivo je jer ovdje, na svega stotinjak metara, postoji cijela jedna civilizacija koja se danas malo primjećuje, a još manje čuva. Na trenutak je posve nevjerovatno kako lokalne vlasti ni najmanje ne prepoznaju ovaj značaj prostora koji pokreću. Staklenih kugli ljepote koje su prisutne, u posjedu, ali u njima ne znamo živjeti. Prostor je prepun ornamenata i zamrznutih kadrova civilizacije, koja je izgleda stavljena u ostakljeni prozor. Ona je sada samo ukras.
Kiša pojačava i konačno pada, odlazim preko Lučkog mosta misleći o biljnom ornamentu na starim, najstarijim mostarskim anadolijskim nišanima Ćejvan Čehajine džamije.
Kao dijete sam tko zna zašto nazivao ljepotu Lisabonom. I tako među nama živi Lisabon i mi u njemu.
A mi se još uvijek mučimo.
