Dati strukturu i humani smisao ljudskom okolišu.
Mi smo danas ogorčeni jer svijet oblikuju sile van kontrole. Odlučuju drugi bez nas. Naš okoliš nikad nije bio puniji predmeta i nikad kaotičniji. Nikad nismo bili potrebniji, a nikad manje korišteni. Cijelo vrijeme se investiramo u krive predmete. Umjesto u predmete koji bi nam omogućili kvalitetniji život, ulaže se u simbole moći, u prostore privilegiranih – umjesto u snagu kućnih predmeta, energija odlazi u ovo. Novi uređaji koriste se za „elektronično pripitomljavanje čovjeka“ umjesto za povećanje kvalitete življenja. Prava borba koja dolazi pred nas je borba protiv nestašice hrane i mjesta stanovanja. Najprije treba usvojiti mjere protiv neuhranjenosti. Zatim uvesti mjere protiv biološkog i fizičkog propadanja koje proizvodi nedostatak stambenog prostora dizajniranjem i proizvodnjom opreme protiv ovog propadanja. Ovo treba učiniti popravljanjem individualne i društvene opreme. Dizajneri i arhitekti izgubili su svoj položaj nasuprot onih kojih ne interesuje društveni i kulturni razvoj i ove naše namjene gurnute su u smjeru nekakve društvene utopije. Posljednjih godina bilo je toliko ideja koje nisu korespondirale s realnosti, ali i onih koje se nikako nije moglo procijeniti. U svemu ovome koncept funkcije jako je zanemaren.
Maldonado smatra da se pojam društvenog stanovanja pobrkao sa kolektivnim. Izvorne namjene arhitekture izvitoperuju se pod promišljanjem komercijalnog sadržaja. Jedino što je upotreba suvremenih tehnologija uspjela dati suvremenoj arhitekturi jest nespretni izum „zastora“ umjesto fasade. U industrijskom dizajnu predmeti postaju sterilni i nefunkcionalni. Mnogim arhitektima i dizajnerima nedostaje intelektualne živosti, ali jako vole kontekst svog rada staviti u protest. Većinu njih preuzela je poslovna „profesionalna amnezija“. Osim toga dobar dio njih stvara vlastite „urbane skulpture“ koji su neki oblik samospomenika. One u sebi ipak imaju unaprijed određene strukture već unaprijed određenih funkcija. To su sjajne fasade društvenim podjelama. Postoji još jedna vrsta arhitekata, a to su futuristi, oni koji svoj protest stavljaju u proricanje fantastičnog. Oni stvaraju protestnu priču, ali ona nema intelektualne snage koja se može sukobiti sa nepovoljnom sadašnjicom u kojoj vlada tiranija ekonomskih interesa. Ova tendencija se naziva „Novi Babilon“ – stvaranje grada pokretnog, promjenjivog, nestabilnog – nomadskog grada. To neće biti grad za življenje, već samo za igru. Upravo zbog ovakvih opasnosti arhitektura i industrijski dizajn trebaju ponovo promotriti vlastito stanje, zadaće i smisao.
Ideja funkcionalnosti u arhitekturi krivo je shvaćena. Na sceni su djetinjarije i mediokriteti koji nemaju funkcionalne pažnje. Ideje zelene i sunčeve arhitekture sve više prisvajaju tvorci popularnih objekata koji zapravo vole smanjivati prostore. Ideja funkcije završila je u sterilnom formalizmu.
Stvaraju se spomenici čija je uloga prije svega dokumentirati osobnost njihovog stvaratelja. Drugim riječima, autospomenici. Arhitekti koji se žele predati svom djelu, osiguravaju tako znak protesta protiv svih formalnih i tehničkih stereotipa tzv. funkcionalne arhitekture, kao i komercijalne, po bilo koju cijenu, bez ikakvog obzira prema “društvenom trošku” njihovog djela, ali u praksi ne uspijevaju izbjeći stvarne poteškoće, tipične za tvorevine tog žanra. Njihove se velike građevinske skulpture ne uspijevaju osloboditi simboličnih potreba svojih stalnih klijenata: države, banke, industrije i trgovine. Sanjaju o stvaranju simbola protesta od armiranog betona, čelika ili aluminija, ali u stvarnosti njihova realizacija nikog ne iritira. To su scenografije s unaprijed određenom funkcijom: spektakularne su kako bi dale sjaj tragediji (ili opereti) socijalnog raslojavanja. Arhitektura prestiža i promocije koja ima vrijednost protesta možda samo za jednu skupinu upućenih, ali koja je za običnog čovjeka s ulice čisto veličanje moći.*
Kao treću skupinu arhitekata Maldonado navodi one koji se bave isključivo planiranjem budućnosti. Oni također njeguju vrstu protesta koja nije u sukobu sa sadašnjim moćima koje utječu na društvo.
Naprotiv svemu ovome moramo stalno biti svjesni kako svijetom vlada siromaštvo – vlada nestašica hrane i smještaja. Upravo za ovo trebamo odrediti čime se zapravo trebaju baviti arhitektura i industrijski dizajn.
Problemi podučavanja su posebno vidljivi u arhitekturi. S jedne strane i dalje opstaju konzervativne tradicije, a s druge strane, radikalne transformacije modernizma stvaraju jedino nove obožavane autore. Maldonado tvrdi da su se “promjenili idoli”, ali ne i namjere. Školu arhitekture treba postaviti oko znanosti kao instrumenta koji proizvodi određeni cilj. Ne treba samo boraviti u znanosti i govoriti o njoj. Treba se njome služiti.
Zanimanje arhitekte prestalo je biti samodostatno. Kao da se arhitekt treba baviti još koječim kako bi se potvrdio. Posebna kvaliteta arhitekte upravo je u planskom odlučivanju, a ne samo u urbanističkoj spekulaciji. Profesija arhitekta zapravo nema dovoljno posla i zato je prinuđena kretati se po drugim poljima zanimanja i interesa. Na djelu je sve veći specijalizam kao odvajanje, ali nama treba specijalizacija. Centri koji proizvode infrastrukturu i opremu sve više donose odluke umjesto arhitekta. Umjesto njega odlučuju razni službenici, poduzetnici i investitori. Ovakav okoliš često ne računa s mjerom čovjeka, a mjesta obrazovanja ne stvaraju arhitekte koji su dovoljno specijalizirani u obrazovanju, kako bi se mogli nositi sa različitim zahtjevima. Naglašava se uglavnom vertikalna specijalizacija – specijalizacija za različite oblike zgrada, a zanemaruje horizontalna – ona u kojoj se educira u različitim znanjima – npr. u znanosti, produkciji, administraciji, distribuciji, ekonomiji i sl.
Trebalo bi obrazovati i arhitekte čija zadaća ne bi bila projektiranje nego istraživanje i upravljanje. Arhitekti ispitani u studiji o sociološkim i ekonomskim uvjetima stanovanja, ali ne kao sociolozi ili ekonomisti, nego baš kao arhitekti. Arhitekti koji bi imali obrazovanje koje bi im omogućilo primanje u urede za planiranje, normalizaciju i racionalizaciju i koji bi s tih pozicija znali upravljati kulturnim interesima konačnog proizvoda: ljudskog habitata. Arhitekti koji bi osim toga bili u stanju preuzeti upravljačke funkcije u građevinskoj industriji.*
Treba pronaći specijalizaciju bez specijalizma, no tom traženju na putu stoji sukob između neoklasičnih metoda obrazovanja i dostignuća moderne znanosti.
Nova će škola funkcionirati kao jedan otvoreni sustav transparentan i prilagodljiv. I neće biti samo novo ime za stari sadržaj: bit ce to potpuno novi koncept koji ce odgovoriti kompleksnim potrebama svijeta koji se mijenja.*