Kroz nastup i djelo Davida Sima pokazuje se iskrena, ali dobro promišljena jednostavnost. Mi smo narod koji se voli dičiti praktičnošću i jednostavnošću, ali promišljenost je obično ono u čemu često ne dobacujemo daleko. Jezik Davida Sima, nastavljača lika i djela slavnog Jana Gehla, čiji studio danas i vodi, idealan je za uvod u Malu školu urbanizma Urbs bloga.
Piše: Ronald Panza
Kod Sima se sve zasniva na zajednici, preciznije na susjedstvu i kvartovskom načinu života. Za njega je važan upravo – način. „Komšiluk“ je osjećaj, komunikacijsko stanje, ne slučajni administracijski način poretka zgrada i ljudi u njima, a gradi se i unaprjeđuje prije svega demokratski. Komšiluk kao takav doprinosi demokraciji. Zgrade i stambeni blokovi grade se zbog bolje kvalitete života, izvedeni prema ljudskim mjerama i potrebama, a ne samo željenom izgledu koji ne komunicira sa stvarnim svijetom.
U kategoriju mekanog koju Sim ima na umu spadaju sve one nekonvencionalne aktivnosti koje možemo i zakonski smijemo obavljati u javnom prostoru, ali misli prije svega na infrastrukturu koja omogućuje da netko sjedi na suncu, ili da u kupaćima ili bademantilu prelazi ulicu – što ne znači da je taj netko ekscentričan, nego da su u gradu za kupače i kupačice napravljeni kvalitetni prilazi rijeci, koji se nalaze samo par metara od gradskog bloka. Mekoća se očituje upravo u tome kako neko zamišlja zgradu ili blok.
Sim predlaže da se stvara lijepa gustoća, ne u smislu da se stavi bilo kakva zgrada i na posljednji metar slobodnog prostora, nego da se u planiranju vodi računa o dimenzijama stambenih blokova. U tom svijetu sve je nisko, usko i namijenjeno komunikaciji između unutrašnjeg i vanjskog prostora, i to na način da je komunikacija ostvariva unutar dva koraka. Na primjer, ulazna vrata su vam odmah uz trotoar, ili ste na njemu već dok zaključavate vrata. Trotoar je zato kultiviran i na njemu nikada nije previše ljudi, jer sam oblik naselja radi kontrolu gustine naseljenosti. Umjesto visokih nebodera koji oko sebe imaju previše neiskorištenog prostora, imate više manjih niskih nebodera koji se praktički naslanjaju jedni na druge (osim mjesta za prolaz). Krajnji uglovi ovih zgrada stvaraju oblik štita prema unutrašnjem prostoru u kojem se nalaze zelene površine, igrališta i šetališta. Naselje se ovako prije svega štiti od buke, ali i svakog drugog prostornog zagađenja – kvalitetni arboretumi daju hlad ili, u idealnim okolnostima, protok zraka, pa takva naselja ne trebaju klimu i imaju bolji kućni standard. Idealno je za Sima da se na malom prostoru spaja više radnji. Na primjer, spremanje u kući, izlazak na ulicu, a na kojoj je odmah i autobusna stanica. Tako autobus čekate gledajući kroz vlastiti prozor. Još je idealnija situacija ako je stanica u blizini pekare ili kafića, tako da se ne morate mučiti s dužim čekanjem.
Kad su u pitanju intervencije u javnom prostoru, Sim spominje posebno obilježavanje javnih prostora jednostavnim drvenim pozornicama, na kojima ljudi mogu izvoditi razne aktivnosti, od čitanja knjiga do kolektivnih plesova. Na drugim mjestima su stolice za rasklapanje ili neki oblik drvenih fotelja o kojima se svi brinu i kojima se bilo kakav ugao betona može pretvoriti u sjedeće mjesto. Isto tako, slična mjesta mogu stvarati tzv. klimatske džepove. Na mjestima gdje postoje stolice i gdje sunce neprekidno udara u lice ne pije se kava – na tim mjestima postavljaju se tzv. „hvatači sunca“ – stolice na rasklapanje, kao na plaži.
Može se isto tako napraviti privremeni niski zid iza kojega se može ili osunčati ili ugrijati na skupljenoj energiji. Na taj način grad može utjecati na klimu, praktički stvarajući vlastitu mikroklimu. Što se postiže prije svega oblikom zgrada i kvalitetnom infrastrukturom. Pomodni i hiper rašireni oblik nizanja katova je jednodimenzionalno lijepljenje, stvaranje često prijetećih zatvorenih kutija, ali mogućnost da se različiti katovi skladno slažu u razbijenoj formi postoji, posebno tamo gdje se pazi na krov i prizemlje. Ta dva mjesta su veze. Dugi gornji kat zaštitit će ostale dijelove zgrade i stanove od jakog vjetra i kiše, a kratko prizemlje, koje se praktički spaja sa vanjskim parkom, neće primiti dovoljno vode i neće plaviti. Sim predlaže izgradnju namjernih potopnih površina – ovalnih, nagibnih parkova koji su u suho doba klasična mjesta susreta, a u vrijeme kiša plave, uzimajući nabujalu vodu s ulica. Ako nema parkova, mogu dobro poslužiti i zeleni nogostupi s brojnim drvećem.
Još jedna od slika ne baš sretnih gradova je beskrajno prekrajanje stambenih prostora bez plana, a posebno nedostatak života na balkonima. Balkoni su upravo oni prostori slobode, mjesta koja znače – još mjesta, još prostora, zraka – pa je svako zatvaranje zapravo znak namjere povlačenja u kuću i u sebe.
Sve opisane pozitivne aktivnosti znak su mekoće i mekog grada. Produktivnost, energičnost, tok misli i svijesti, sve se pojačava, a kriza usamljenosti može se regulirati. Ljudi se tada mogu odgajati da im izlazak i dijeljenje grada bude znak opće kulture – kao neki oblik pojavljivanja u javnosti. Kako bi obogatili javni prostor svog grada, ljudi trebaju osjetiti obvezu koja dolazi samo iz optimizma. Tada neće moći ni zamisliti život bez svog grada, prestat će uzgajanje prkosa i ljutnje, a mjesta susreta postat će mjesta gledanja grada u nivou očiju – mjesta sutrašnjice.