Pjesme i ilustracije iz neobjavljene knjige poezije Minje Pješčić „Dobri naš junak i čoek“
KO SE KOGA SJEĆA
Često me pitaju da li se sjećam Mostara
a ja se pitam da li se
Mostar sjeća
mene
da li čuva uspomene
na onu žgoljavu malu
mršavicu
svoju nadu
uzdanicu
osjetljivu pametnicu
hitru vitku
ponornicu
ono što sam mogla
njemu
htjela
trebala
biti
postati
a nisam
SAN
da mi je imat’ kuću na Neretvi
baš u nekom mostarskom sokaku
široku sunčanu avliju
koju ću oblucima popločati
i staru drvenu kapiju
koju ću sama popravljati
još da napravim česmu i sofu
u sofi posadim cvijeće
da mi mirišu muškatli i zumbuli
i navrate vrapci i bulbuli
Posadiću šipak i dženarike
i slatke trešnje alice
možda pipun i karpuzu
da častim raju i drugarice
kad mi dođu da čavrljamo
đe si bona, moja ti
smijemo se i zafrkavamo
dok kasno u noć roštiljamo
pa kad vjetar sa Neretve puhne
i odagna sve tjeskobe
da pomislim – evo me –
sad sam i ja svoja na svome
OTKRIĆE
Čitajući jednom neke retke
nađoh priču vezanu za pretke
Saznala sam da je nekoć seljak Vujadin
gonio po trideset volova u Konavle
ponekad ih na brod u Cavtatu utovarao
žustar bio i dobro zapažao
a u povratku pričao znatiželjnima
kako je kraj mora
i šta je tamo vidio
More kao nebo
nema kraja…
Gledao sam i to…
vozi se čovjek na dva obruča
isprva sam mislio da je đavo
a nije
čovjek k’o i mi
samo u uskim gaćama…
čitajući dalje sam shvatila
da je Vujadin mog pradede deda
pa kad je Vujadin otkrio bicikl
u istoj priči otkrih ja njega
A knjigu tu i danas imam
i listam kad god bih da me gleda
sa stranica minulih njenih
moj šaljivi navrndeda
PRANENA HAJDUČICA
Moja pranena
Mostarka
Šaćira su je zvali
nisam je nikada srela
siromašna
kako je
mostarska sirotinja
znala biti
sa šesnaest se udala
sa devetero djece
sa
mužem
koji je
volio popit’
bez posebne škole
i obrazovanja
u marami
i dimijama
brza i
okretna
zanat je izučila
hercegovački je
duhan
oko pāsa
motala
u dimijama
skrivala
ispred žandara
hodala
djecu hranila
hajdučica
svoje vrste
bila
i u Drugom svjetskom
kao jedna
od pedesetak
mostarskih hrabrih žena
oružje i poruke
proletera
svoje djece
u dimijama
isto skrivala
ispred mrke vojske
hodala
obična mostarska žena
mostarska deli-djevojka
U Hercegovini je
snalažljivosti i
hrabrosti
uvijek bilo
na pretek
‘41. U MOSTARU
Moj dedo Ibro
bravar zlatnih ruku
svakog prvog u mjesecu
imao bi istu muku
nakupovao bi mesa hrane
gozbom obradovao djecu
svu platu za tri dana potrošio
i tako u svakom mjesecu
poput mnogih Mostaraca
volio je kapljicu
svoju kuću i avliju
cijenio miran zivot
samo da ga ne diraju
Sve do ‘41.
kad je mogao da podnese štošta
do crna obraza
i tuđeg
ponižavanja
nemoći i stradanja
Tada je govorio
Ðedoviću
prvom komšiji
radniku na željeznici
komšija bliži nego brat, kažu
da kod njega
na šišu dođe
skloni se i sakrije
dok ovo
ludilo ne prođe
Taj Ðedović
radnik na željeznici
odgovorio je njemu
i ženama iz ulice
jasno, čisto
dragim, usplahirenim licima
što okupiše se oko njega
i moljaše za isto
Šta vam je, ljudi moji
Ja nikom ništa
nažao učinio
nisam
skrivati se neću
Po Ðedovića su došle horde smrti
nestao je
u paklu Jasenovca
za grob mu se ne zna
na ime mu se skoro zaboravilo
jedva da se pamti
da je bio
tu i tada
nekad tamo
u Mostaru
na Mazoljicama
neki Ðedović
radnik na željeznici
Ostao je pak
samo
jedan hrabar čin
u sred rata
pokušaj
mog dede
i žena iz ulice
da spasu komšiju i
brata.
PRVA VESPA
Kad se pojavio na vrhu Mazoljica
na novoj vespi
pedeset i neke
visok zgodan
stamen prav
moj naočiti ujak
crne kose
sa tamnim naočalama
na divljenje okoline
kao Mastrojani iz
Dolče Vite
sve Mazoljice su
se oko njega okupile
samo stara majka
nije okom trepnula
uspjela se u toj
veličanstvenoj sceni snaći
te na novo izdanje sina
iz avlije gledajući
kratko primijeti:
Isto kenjac u lađi.
NIJE KRV VODA
Mi Hercegovci baš smo nagli i prijeki
namrgođeni ponositi
tako strašni i ljuti
nikom ne damo na se
uvijek spremni da branimo svoje
nekoć davno
kad me gurnuše u more
(iako sam kupanju
rekla odlučno Ne!)
došla mi je žuta minuta
bez ijedne suze
izronila sam prkosna i ljuta
isprsila se u plićaku
i pogledom što sijeva
punom pravednog gnjeva
obrušila se
na prvog kog sam ugledala
ujaka Ešu
starog partizana
ni kriva ni dužna
pa držeći se stameno pravo
izgovorila te istorijske riječi:
Mrš, nos’te đavo!
Stari partizan se grohotom smijao
otad me strašno zavolio
i kad god bismo se sreli, propitivao
da l’ se sjećam
tog pravednog bijesa
prkosa pred dušmaninom
odlučnosti bez straha
neuništive volje
i borbenog duha
kad bile su mi tek četiri godine?
PUT U OBEĆANU ZEMLJU
84 godine prije mene
i ti si tražio obećanu zemlju
išao si za Sent Luis u Misuriju
do Njujorka brodom
od Njujorka vozom
prvo brodom La Turen iz Avra
prepunom Mađara, Italijana
i našeg svijeta
Možda je i mladi don Vito Korleone
putovao baš tada
bio je to parobrod od 9.047 tona
sa tri parna motora
dva dimnjaka i dva jarbola
plovio je na redovnoj liniji Avr – Njujork
preko trideset godina
primao je po 1.090 putnika
392 u prvoj klasi
98 u srednjoj
i 600 u trećoj
krenuo si 1912.
24. januara
stigao 4. februara
oko dva mjeseca
prije prvog i posljednjeg
putovanja Titanika
ka istom mjestu
kod zelene dame Slobode
kad bilo joj je tek 37 godina
putovao si
sa tri rođaka
sve tvoji prezimenjaci
iz istog sela
(kad je u njemu bilo puno mladosti)
imao si nepunih 19
bio najstariji od vas četvorice
i stigao sa 25 dolara u džepu
sam si platio svoju kartu
nisi bio anarhista
niti poligamista
zapisali su da si iz Hercegovine
u Austriji
da si u Fojnici ostavio brata Marka
išao kod rođaka Jovana
u 830 Manchester Ave
St Louis Missouri
guglala sam tu adresu jednom
ali izgleda da više ne postoji
Prošao si pregled
na ostrvu Elis
Mjerili su te
5 stopa i 8 inča
najviši na stranici br. 20 brodskog manifesta
smeđe kose
kestenjastih očiju
(mada su ti bile plave)
bez ožiljaka
sve su to zapisali
i dobrog zdravlja
jer nisu te vratili
Krajem tog istog vijeka
tvoji praunuci
brat i ja
letjeli smo
preko okeana
KLM-ovim Boingom 747
iz Amsterdama
srednjom brzinom of 585 milja na sat
krenuli smo 5.novembra
stigli 6.
karta u jednom pravcu
sami smo je platili
koštala je 495 dolara po osobi
za ekonomsku klasu
samo što se desilo da
su nas smjestili u prvu
pa sam tako ja,
preplašeni imigrant,
koji se junačio sve do zadnjeg dana,
pa poklekao,
stigla na velikoj nozi
shvatila sam to kao dobar znak
rekli su nam Welcome
ČOVJEK PRIJE KAMENA
prije kamena je bio
čovjek
stećci su nam zborili
nemojte mi kosti prijetresati
i odavno me nije
zaboljelo
ošinulo
poput hladnog vjetra
kao onda
kad
je nestala
sa groba moga djeda Jovana
njegova omiljena
čašica za rakiju
iz koje je svaki dan
godinama
s uživanjem
pred ručak
popio koju
svoj drevni eliksir
a moj stric mu je
po starom običaju
stavio u teglu
da mu se nađe
kad god poželi da se
napoji
na svom
drugom svijetu
U KOM PRAVCU
crta
linija
pravac
nit
veza
spojnica
rez
ožiljak
granica
SLOBODNO PRAVITE GRANICE
Možete praviti granice.
Ma, slobodno ih crtajte!
Evo vam pružam olovku
– samo nemojte da se
vide golim okom.
Slobodno pravite granice!
Šarajte po mapi i pregovarajte
– samo nemojte
da mi negdje podapnu
kad preskačem ih laganim skokom.
I nazovite sve kako hoćete,
pustite mašti na volju.
Vidite ko će smislit’ bolju
– samo nemojte da mi se zamanta
od toliko znakova u polju.
Jer kad hitam kod svog dragog
– on me čeka da dođem izdaleka –
hoću širok put i otvorene staze,
preko bliže i naokolo preče,
sve slobodno, bez šikare i drače,
ravna cesta kud god noge gaze.
DОБРА ЗЕМLJА
baш je нaшa зeмlja бoгata
iмaмo sreće
imaмo dвa пиsma
иmalи бismo iх дaнas и viшe
da nisмo nekoћ odлучili
da neкa zaboraviмo
нeмojte дa зaбoрavimo
da iмaмo i ova dвa
MARATONAC TRČI ZAČARANI KRUG
svaki moj povratak kući
je ispunjen nervozom
ne mogu a da ne poredim
nekad i sad
najteže mi padaju granice
tamo gdje ih ranije nije bilo
čine se bolne i nepotrebne
neljudske
(možda jer ih napraviše ljudi)
život se zakomplikovao
od Mostara do Neuma
dva puta vadi pasoš i pokaži
nekad duga čekanja
jedva 70 km puta
a kao da se ide do Mjeseca
možda najduža cesta na svijetu
i svi se prave kao da tako treba
i da je tako oduvijek bilo
i kad se sva prašina u meni slegne
onaj poznati krajolik
baš mi fino legne
opiju me
morska i nebeska plavetnila
nad prkosnim kršom
bijela plovila
suton od kog slavuj u duši zapjeva
lijepa i snažna omladina
pozdrav
poneki osmijeh
zadovoljstvo što me opet vide
pa gotovo sve zaboravim
ne želim više da odlazim
i tako svake godine
svaki put
maratonac, daj još jedan krug
NEUMSKO MORE
Tek jedan pogled
na zaljev
sa naše terase
bio je dovoljan
mladom Bosancu
željnom morskih doživljaja
ronjenja i kupanja
da izjavi razočarano
gotovo uvrijeđeno
Kakvo je ovo more?
Isto jezero –
kud god pogledam
sve brda okolo.
Imam to i kod kuće.
Hoću pučinu!
DODIJALO
dodijali ratovi
radije
dodijeli radost
dodire
darove
Minja Pješčić, Mostovi Hercegovine 2.0
Sekcija: Putopisi, hodopisi, poezija
Mentorica: Anita Pajević
Realizaciju projekta Mostovi Hercegovine podržao EUNIC BiH: Ambasada Italije, Nizozemske i Slovenije, Austrijski kulturni forum Sarajevo, Goethe Institut, Institut francais, EU Info Centar u BiH i British Council.
EUNIC – European Union National Institutes for Culture (Nacionalni instituti kulture Evropske Unije) je evropska mreža organizacija koje se bave kulturnim odnosima. Zajedno sa svojim partnerima u više od 90 zemalja svijeta i sa mrežom od preko 120 EUNIC clustera oživljava evropsku saradnju na polju kulture, oslanjajući se na veliko iskustvo svojih članica iz svih država članica EU i pridruženih zemalja.
