Drug svaki dan radi sklekove, kako kaže – da razradi pluća za respirator. Vrijeme mu barem za sada ide u korist. Nije se zarazio, pandemiji klecaju koljena, a pluća sve razgibanija. Respiratora, kako pišu mediji, ima napretek, nisu sve cjevčice prispojene na nozdrve bolesnika sa teškom kliničkom slikom. Više su, prema percepcijama zatvorenog insana, infektolozi i epidemiolozi kroz svoje nosne dvocjevke upumpali pudera za bolju razgradnju motivacije, nego svi covidtifusari zraka.
Na braunile ukapavaju fruktozu kao milostinju iz državnog proračuna, za koju bi se bio red, ako se i kad već ozdravi, zahvaliti križićem na papiru pored imena nositelja liste, dakako. Bolnice su vinogradi koje prskaju pesticidima osobe sporog hoda u sigurnim bijelošuškavim odijelima i JNA gas maskama. Plodovi su ozdravljena ljudska tijela, krakata i prstasta, puna antitijela za prodati već sutra – mrcini koja dnevni karantin provodi po planinskim stazama kasapeći divljač, a noćni izolatorij skidajući kamenac sa zuba grumenom neotopljenog snijega sa vrhova Sinaloe.
Naručeni ventilacijski mehanizmi i dalje pristižu. Očekujemo ih, ali još nismo gledali na dnevnicima kako ih uniformisti kriznog štaba raspakivaju iz kartona. Nismo ni rezultate respiratorskih tretmana uspoređivali sa aurama gariba što su se izlagali negativnim jonima izolovanim drito iz katakombi Bosanske piramide Sunca. Kako stvari stoje, prave statistike su skrivene od očiju javnosti, a ozoniranje krvi je tretman dostupan za premium korisnike budžetskih izvorišta.
Zapravo, prelistani smo alanfordovskim povjetarcem, pod anestezijom, savršeno svjesni kriomice progledivamo amputaciju razuma, dok je poznatom malinaru u ruke data obaveza nabavke mehaničkih pluća za sve buduće kataklizme disajnih puteva naših staraca. Život je jedna velika malina, bejbe. Trpit ćemo sve dok nas ne zaboli, a bol je već pojam za velike rasprave. Pod okolnostima molekularne strepnje, pravi odgovor ima samo poglavnik civilne zaštite.
Rasplakiva se lice društva, iz očiju vrijeme lije. Jutro je suzno, akšam je pospan, svaki čovjek je pohlepan i na pogrešna vrata laje, a kad je već takav, on toleriše nepravdu i nije mu problem da obliže jezikom cumshot sa dioptrijskih maglenja ― ako će već poslije moći da promatra i šuti. Privilegije pandemije se slabo čega plaše. Okretanja glava na zahrđalim limovima ljudi, škljocaju i škripe zubima dok cvile istine nad sirotinjskom smrti.
Večeras moram uraditi prve sklekove u karantinu. Nema istraživanja o Čaušeskuu, ni postavljanja pitanja vlastitim demonima o tome kako je svrgnut u momentu kada je otplatio državni dug. Srazmjerno me zaboli paljenje Aleksandrijske biblioteke i svrgavanje Aljendea. Sve više vjerujem da je Gilgameš bio visok preko četiri metra i da su mu lavovi bile dvorske životinje.
Moj drug je malo lud, ali se ponaša najnormalnije. Ja znam kada i kako on može da eskalira, zajedno smo istrčavali pred snajper i fatali se za muda. Brzo smo se složili da je kulturna revolucija Mao Ce Tunga provodljiva na svakom parčetu kugle zemaljske, a na nekim i provodljivija. Mnogim dijelovima svijeta bi došla kao spasenje, baš kao i demokratija, kao mojoj generaciji heroin. On duže od mene radi sklekove i ima zajeban biceps. Ja svako drugu noć zalijevam biljke. Jednu su mi nažalost odrubila nedavna puhanja. Aprilskog sunca je sve više, a ventilacijski mehanizam neretvanskog kanjona na mahove obilazi mojim rukama njegovano granje.
Sve češće su minute u kojima sam potpuno izgubljen. Teško je održati kontinuitet praćenja datuma. Svaka oznaka dana je identična sijasetu korona kapljica koje zaraženi (ne)namjerno iskiše najbližem u facu. Ili obimu rupica od ozonskog omotača, ili urezane crtice na memljivom zidu Zavoda u Pazariću. Potom dolaze omamljivostii niskog tlaka, koje na izraženije intervale stresa udare kao speedball. Čudio sam se ljudima koji miješaju dop i ekstrakte lišća koke. Sinoć smo tucali jaja i puštali ratne sevdah vapaje, o tome kako (njima) smeta petstogodišnji most, pa smo zapjevali kao na tribini sa zamišljenim šalovima u rukama ― ne rušite Mostar, nek’ ste prokleti. YNWA energija sa elementima pravo dobro ispečene teletine.
Društvene mreže preuzimaju antivaxeri, dosadne hipsterske pjesnikinje i pop-pjesnici, instruktorice yoge koje dube na glavi za astralne sevabe virtualne slave, sekte opsjednute zdravljem čija tijela na nogama održava savršeno zdrava ego plazma. Probrane retro duše se pitaju kakvo će nebo biti kada sateliti Elona Muska počnu uzurpirati zvjezdani svod. Ovo su naša nebesa, a cijela zemlja je već privatno vlasništvo. Samo da mi se deset dana zaredom buditi prirodnim alarmom.
Kakav je čovjek koji je stalno uznemiren? Duševna bol mu sve manje teško pada, ranjen i zamotan humanitarnim zavojima pronalazi nadu, makar bila kao zrno gorušice, i korača naprijed upijajući saopštenja svih kriznih štabova svijeta koja život znače. Pomišljam kako je svako prihvatanje poraz, a svako pružanje ruke primirja – samome sebi, okolini – dokaz funkcionalnosti koja već priznaje da slobode nema. Nemojte me ozbiljno shvatiti, ali ljudi, milost iz Borgove kocke je to što nas unatoč svim mentalnim restrikcijama želi učiniti sretnima. Svi smo vlasnici svoje sreće, pa prednost imamo u glavi. Samo što glavu osigurava paket aranžman novih MMF zajmova.
Gilgameš nije bio sretan, a njegov drug Enkidu još manje. Čaušesku je blažen primao narodne metke pjevajući internacionalu. Govore da su mu imanje čuvala jedan ili dvojica tjelohranitelja. Vjerovao je da ga narod voli. Bio je jedan od rijetkih koji je proveo život na vlasti i u zabludi. No, samo sreća je bitna.
Sretna sirotinja je gorivo kojim se pokrenula prva parna mašina. Nesretna sirotinja je ubila Romanove i srušila Berlinski zid. Večeras mi je na metar ipo došao džudžan, vrsta lokalnog mungosa, bio je ljepši od svake ptice, a zadnjih dana tako lijepa perad leti kanjonom. Kada sam pokušao da ga uslikam, bacio se preko šipka u mrak. Možda je on prije par noći bio akter zvukova smrti koji su me usplahirili.
Noć je bila mirna. Čuo se samo žamor rijeke, poluutihnuo zrikavac i povremeno njihanje bagrema. Sjedio sam na balkonu okrenutom prema Neretvi, na mjestu na kojem svaki dan satima meditiram. Čulo se pucketanje grančica iz tmine. Zvuk je bio najsličniji koraku. Prerastao je u korake koje nisu producirale noge. Tako jasno je bilo da je nešto zagrizlo nešto i počelo ga vući prema dubini šikare. Do mene su dopirala tugaljiva cičanja i pokušaji beskorisnog otpora. Uzaludno sam palio lampu na mobitelu. Ništa se nije vidjelo. Tu večer je predator pod mojim balkonom oborio obrok.
Do kraja priče neću napraviti niti jedan sklek. Do kraja karantina možda postavim zamku za neretvanskog mungosa. Sanjam papagaje na rukama i pjevušim o mračnim potrebama. Zadnju noć policijskog sata sam se skrivao od plavo utišane rotacije, odlučan da im se ne dam u ruke. Poput lopova sa kapuljačom sam rezao labirinte sokaka. Al Watiya baza u Tripolitaniji je u obruču. Jata dronova se probijaju kroz zastarjele protivvazdušne sisteme sovjetske markacije i ubijaju zmijske repove Toyota pickupova.
Život je zamrznuta kesa malina, pored pomfrita, u zamrzivaču iz Konzuma, spremna da postane ukusna američka pita.