Hronološki gledano prvi objekat u kome su ordinirale i prostitutke sagrađen je u Mostaru 1895. godine. Naime, poduzetni Mađar Đula Kramer (mađarski Gyula Krámer ili njemački Georg Kramer) otvara na Šemovcu “Badhaus restaurant” (“Kupatilo restoran”), kome je dao ime “Hundert Zähne” (“Stotinu zuba”). Taj neveliki objekat imao je uz kupatilo i restoran, i nekoliko soba za iznajmljivanje, a u unutrašnjosti zgrade postojala je lijepa kafanska bašča uz Radobolju.
Autor: Salko Šarić
“Supruge imamo da bismo s njima rađali djecu, a za razonodu imamo prostitutke”. Ovim je riječima opisao političar Demosten (384. – 322. pr.n.e.) izniman položaj kurve. U sačuvanim spisima Grci nam opisuju što se sve zbivalo u bordelima njihova vremena. Najljepsa razonoda nije se odvijala u skrovitim odajama privatnih kuca, vec u najsvetijoj kuci – kuci posvecenoj bogovima. Muskarac koji je svoj novac trosio na sevu osiguravao je sebi mjesto na nebu, a isto tako i djevojka koja je dopustala da je preplavljuje blagoslov ljubavi.
Ali javna kuća nije grčki pronalazak! Počelo je još mnogo prije, naime u Babilonu. Nije slučajno što je prvi velegrad na svijetu zabilježen u Bibliji kao “velika kurva”, jer je iz dana u dan 18.000 Sumeranki bilo, u čast bozice Ištar, zaposleno u vodoravnom položaju. Tu su se kurve dijelile u tri klase. Salme su potjecale iz skromnih uvjeta, zikru su bile obrazovanije i potjecale su iz srednjih slojeva, a na vrhu ljestvice nalazile su se kadištu, kćeri plemića i veleposjednika. Ono što su one u spolnim uslugama pružale bilo je tako uvjerljivo da je Sumeranki za sva vremena pripao glas neumorne, svim perverzijama vješte družice u postelji.
Otprilike u isto doba, naime 1200. pr. n. e., radila je u jednom bordelu u Jerihonu, na zapadnoj obali Jordana, ljupka bludnica imenom Rahaba. Ljepota mlade dame opisana je u Starom zavjetu. Među mušterijama te žustre cure bile su i dvije uhode koje je poslao Jošua, nasljednik Mojsijev i pobunjenik protiv tadašnje vlasti, da izvide stanje u Jerihonu. Budući da je Rahaba stamene momke skrila pred jerihonskom policijom, Jošua ju je poštedio kad je osvojio Jerihon. Prije nego što su bordeli u Svetoj zemlji postali, poslije Sinagoge, najposjećenije mjesto, nastale su javne kuće u obližnjoj Grčkoj. One su se ubrajale u najbolje i najrafiniranije među svim koje je Sredozemlje moglo pružiti. I u Grčkoj su se prostitutke djelile na tri klase: dikterlade, aleutride, i omiljene hetere. Najpoznatiji hram u Grčkoj je bio Venerin hram u Korintu gdje su se mogli rasteretiti ljubavi gladni muškarci. A u lučkim gradovima Pirej ili Misenium, javne su kuće imale po stotinu i više prostorija.
Sreća je da kurva antike nije ponijela u grob tajnu o tome kako se muškarcu za novac mogu pružiti rajske slasti, već ju je predala u naslijeđe Rimljanima. Da su građanke nekad najmoćnijeg grada na svijetu posjedovale osnovnu erotsku nadarenost, kazuje nam i predaja o osnutku Rima. Kaže se da je vučica dojila Romula i Rema (po starorimskoj tradiciji, Romul je utemeljitelj Rima), a Vučicom se nazivala lijepa prostitutka što je svoj zanat obavljala u selu koje je poslije postalo poznato diljem svijeta pod imenom Rim.
Razumljivo je što su pisci historije htjeli zaviti ovako škakljive činjenice u romantično obojenu legendu. No, narodna predaja nije brinula o igri hroničara skrivača. Ona je rimske kuće bluda nazivala lupanare (lat. lupus – vuk; lupa – vučica). Usmena je predaja podigla ženi, koja je Romula i Rema dojila, spomenik kakvog nema u vječnom, ali pomalo licemjernom gradu. Zna se cak i njeno građansko ime Aca Laurentia. Rimske prostitutke, prije nego što bi počele da rade u javnoj kući i urone u burnu praksu, prolazile bi pravu školu. Obrazovanje prostitutki trajalo je godinu dana. Kandidatkinje su učile smijeh i plač, hod i govor, ples i pjevanje. Sve to onako kako muškarci od ljepotice na prodaju i očekuju. Jedna od najpoznatijih rimskih prostitutki bila je izvjesna Leda, što se kurvala u bordelu u Via Sacra i kažu da je za svoja izuzetna seks-umijeća zaradila silan novac. U svojim memoarima Katul je nahvalio izvjesnu bludnicu Arneonu. Čuvena je i supruga cara Klaudija Mesalina. Ševila se pod imenom Lysisca, a najradije se upuštala u odnos s primitivnim muškarcima, mornarima i goničima mazgi.
Dok su se građani Srednje Evrope, Francuske i Njemačke mogli prepustiti zagrljaju lijepe prostitutke morala su prohujati stoljeća. U ovim zemljama rasadišta plaćene ljubavi bila su srednjevjekovna kupališta pogotovo u germanskim zemljama. Tek oko 1500. godine u ovim zemljama građanski je moral iznudio formalno kaserniranje prostitutki. Uređene su zatvorene kuće (“maisons closes”), ne samo u Parizu, Rimu, Bologni i Bruxellesu već i u uspavanoj Njemačkoj.
U javne kuće se odlazilo “radi zabave”, “vesela provoda” i “posezanja za užitkom”. Francuski historičar Jacques Rossiaud tvrdi da je “…od srednjeg vijeka do renesanse odlazak mladića u javne kuće bio za njih dokaz da su normalni, što više, često su ih roditelji poticali na to…”
Devetnaesto stoljeće u Evropi nam je ostavilo dosta realističkih podataka o njegovom erotskom životu. Javne kuće i kabarei koji su predstavljali veoma značajan dio urbane scene opčinjavali su umjetnike, od slikarstva (E. Degas, C. Guys, J. L. Forain, H. de Toulouse Lautrec) do realizma u literaturi (Maupassant, Zola, Flaubert, braca Goncourt itd.). U dvadesetom stoljeću bordeli imaju dašak raskoši, a prostitucija poprima nove oblike djelovanja, skladno senzibilitetu vremena.
MOSTAR
Prvi pomen prostitucije u Mostaru seže u daleku 1658. godinu. Naime, historičar Ćiro Truhelka je 1905. godine obznanio u sarajevskom “Glasniku Zemaljskog muzeja” u svesku XVII, postojanje do tada javnosti nepoznatog putopisa Francuza Poulleta iz 1658. godine u kojemu je ovaj opisao svoje utiske sa putovanja kroz Dubrovnik i Bosnu. Dio tog putopisa posvećen je Mostaru i u njemu se u jednom pasusu opisuje scena prostitucije. Kasnije su neki historičari analizirali ovaj putopis ocijenivši ga površnim, a neki od njih dosli su do “zaključka” da Poullet nije ni bio u Mostaru. O tome je pisao i Mostarac Husaga Čišić u svojoj knjizi “Mostar u Herceg-Bosni” (Mostar 1991.).
O prošlosti “najstarijeg zanata na svijetu” u Mostaru nije napisano ništa. Sigurno je samo da je zbog apostola morala jedan segment iz života grada ostao nepoznat i teško pristupačan ozbiljnijem istraživanju. O erotskom životu uopće na ovim prostorima može se doznati ponešto isključivo zahvaljujući radovima čuvenog austrijskog folkloriste, pripovjedača i seksologa Friedricha Salomona Kraussa (Slav. Pozega 1859. -Bec 1938.), koji je u godišnjaku pod nazivom “Anthropophyteia” (izlazio u Leipzigu od 1904. do 1913, ukupno X svezaka), sa svojim suradnicima, znatno obradio i jedan segment erotike u BiH. Nešto je pokušala i njegova dugogodišnja suradnica Jasna Belović u knjizi “Die Sitten der Südslawen” (“Običaji Južnih Slavena”, Dresden, 1827.).
U najnovije vrijeme pojavila se u Beču knjiga autora Redena Schweikhardt “Eros untern Doppeladler” Beč, 1993. (“Eros pod dvoglavim orlom”), koja se dobrim dijelom bavi temom erosa i u BiH za vrijeme Austro-Ugarske uprave.
Sa relativnom pouzdanošću o prošlosti prostitucije u Mostaru može se govoriti od 1878. godine tj. od vremena Austro-Ugarske okupacije BiH. Kao u cijeloj BiH tako i u Mostaru, bio je stacioniran veliki broj austrougarske vojske. U samom Mostaru postojala su tri velika vojna logora: Zapadni, Sjeverni i Južni logor. Austro-Ugarske vlasti su dozvoljavale prostituciju u bordelima, pa njihovo otvaranje nije zaobišlo ni Mostar. U Mostaru se za bordele govorilo kupleraj – što je njemačka riječ za bordel ili javnu kuću.
UBISTVO IVANA ĆORIĆA
Hronološki gledano prvi objekat u kome su ordinirale i prostitutke sagrađen je u Mostaru 1895. godine. Naime, poduzetni Mađar Đula Kramer (mađarski Gyula Krámer ili njemački Georg Kramer) otvara na Šemovcu “Badhaus restaurant” (“Kupatilo restoran”), kome je dao ime “Hundert Zähne” (“Stotinu zuba”). Taj neveliki objekat imao je uz kupatilo i restoran, i nekoliko soba za iznajmljivanje, a u unutrašnjosti zgrade postojala je lijepa kafanska bašča uz Radobolju.
U bašči ovog objekta (11. 10. 1898. godine), dogodilo se ubojstvo Ivana Ćorića dvadesetsedmogodišnjeg sina “Napretkovog” gostioničara Šimuna Ćorića.
Naime, nesretni mladić zaljubio se u neku od cura iz “Stotinu zuba” koju je simpatizirao i izvjesni mađarski vojnik. On je Ćorića uz pomoć nekog vojnika bacio u korito Radobolje. Mladić je pri padu udario glavom od pećinu i na mjestu ostao mrtav. Na njegovoj sahrani desio se presedan. Naime, tada je prvi put na jednoj sahrani govorio biskup mostarsko-duvanjski fra Paško Buconjić – uputivši prijekor vlastima zbog nemila događaja. (Prema kazivanju pokojne Srećke Miličević, Mostar 1902 – 1975, rodice ubijenog Ćorića.)
Pored ovog, jošš jedan objekat otvoren kao “Praona” u Dudinom sokaku, danas ulica Drage Palavestre, služio je i za prostituciju. “Praona” je bila okruzena visokim avlijskim zidom, a imala je i veliku kapiju kroz koju su mogli prolaziti fijakeri. To je bilo veoma povoljno za diskretne dolaske i ugovorene susrete.
Tek godine 1905. Mostar je dobio zvaničan kupleraj, veliko zdanje uz Carinski most, koje je vidljivo i danas. Prvi vlasnik kupleraja bio je David Steiner. Godine 1911. vlasnik 1/3 kupleraja postaje Josef Mandlbaum, a iste godine David Steiner daruje 1/3 svoga vlasnistva Leopoldu Mandlbaumu i Tereziji Mandlbaum, rođenoj Papo. Godine 1928. Josef Mandlbaum daruje svoj dio Tereziji Mandlbaum i Neli Mandlbaum, rođenoj Gros, tako da su od tada njih dvije vlasnice objekta.
Godine 1939. u Kraljevini Jugoslaviji donesen je Zakon o prestanku rada javnih kuća.
U februaru 1952. na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina između vlasnika i SO Mostar zgrada kupleraja postaje društveno vlasništvo, a iste godine u novembru zgrada se dodjeljuje PI “Djuro Salaj” za izgradnju stanova. (K. C. stara 2211/2)
Ovaj kupleraj bio je veoma dobro vođen i izuzetno posjećen što od austrougarske klijentele što od Mostaraca. Kažu da su bogati mostarski trgovci znali priređivati takve zabave u kupleraju da se o njima dugo prepričavalo. Bašče uz kupleraj zvale su se “vojničke bašče”, a po Mostaru se šeretski pjevalo:
Kupleraju, djevojački raju,
u tebi se cure ne udaju!
Poslije I svjetskog rata, stvaranjem Kraljevine Jugoslavije (1818.) kupleraj nastavlja da egzistira, ali javlja se tada i novi oblik prostitucije u Mostaru tzv. ulična prostitucija. “Diskretna” prostitucija odvijala se u poznatim mostarskim kafanama “Pariz”, na Šetalistu, “Ruža” na Baščinama i “Bijela lađa” na Ogradi. Tu su djevojke većinom unajmljivali oficiri starojugoslavenske vojske. Poznato mjesto za naći kurvu bilo je i “Župančića podrum” u Telčevom sokaku.
Godine 1929., u blizini kupleraja na Carini, Mostarac Ibrahim Hakalo otvara u početku dućan, a kasnije kafanu “Lira”, koja je bila veoma popularna što zbog dobre muzike što zbog izuzetno lijepih “komada”. Mnogi Mostarci su tu proćardali silne novce. Neki su prodavali vlastita dobra da bi se zabavili u “Liri”. Građani su to opet prokomentirali duhovito – pjesmom:
Ela ladi, pita sladi, evala.
Mila majko, ova pita debela.
Mili babo, kol’ko išćes za kravu,
Da je dadem Ibrahimu Hakalu.
(Prema kazivanju rahmetli Ćamile Jakupović, rodjene Kusturica, Stolac 1898. – Rijeka 1980.)
FAHIRA IZ MOSTARA I RUŽA IZ POSUSJA
Godine 1929. “Jugoslavenski list” bilježi (13. 01. 1929.) kako je izvjesna Ruža Kovač zbog bluda po Mostaru uhićena i vraćena u Nevesinje, a isti list bilježi godinu dana prije (26. 10. 1928.) kako se nekom Slavku Miljanoviću iz Trebinja, u Mostaru sudilo radi trgovine bijelim robljem tj. vrbovanja djevojaka za prostituciju.
Tokom II svjetskog rata talijanski vojnici su odlazili organizirano iz Mostara u splitske javne kuće. Ali, u Mostaru je u to vrijeme cvjetala individualna prostitucija sa talijanskim vojnicima, pogotovo pod Pećinom u Kujundžiluku. Talijanski oficiri bili su smješteni u hotelu “Neretva” i govori se da su znatno koristili usluge mostarskih prostitutki.
Dolaskom njemačkih vojnika u Mostar poslije kapitulacije Italije (sept. 1943.), bila je zabranjena ulična prostitucija sa njemačkim vojnicima. Tako su dvije prostitutke zbog prekršaja zabrane, izvjesna Fahira iz Mostara i Ruža iz Posušja bile ubijene na taj način sto ih je njemačka vojna policija bacila sa Carinskog mosta u Neretvu. To se desilo u januaru 1944. godine. Mostarci su svoje ulične prostitutke nazivali “brašnare”, a to zbog toga što im je “stajga” bila ispred magazina gdje se istovaralo brašno na staroj željezničkoj stanici. One same imale su svoja izmišljena imena i nadimke, pa se još uvijek pamte: Pula, Gara, Keksara, Ketika, Džekuša, Zela, Luna, Hela, Ćita itd.
Poslije II svjetskog rata smanjio se broj prostitutki, ali one što su preostale, i neke nove, nastavile su svoju djelatnost. Opet su mjesta njihova iskupljanja bila kafana “Košćela” u Kujundžiluku uz poznatu Pećinu, prostor oko stare Željezničke stanice i kafane “Velež” u Cernici i “Lira”. Ulična prostitucija u Mostaru iščezla je negdje krajem sedamdesetih godina. Poslije toga, ona u Mostaru poprima “diskretne oblike”. Javna tajna bila su imena gospođa i djevojaka koje su bile na usluzi da prave društvo i zabave što domaću klijentelu što goste grada. Da je prostitucija u Mostaru nastavila da egzistira uvjerava nas i informacija iz “Euro-sex guide” za 1979. godinu (Amsterdam 1979. godine). Tu stoji za Mostar da za djevojke treba pitati na recepcijama mostarskih hotela, posebice “Hercegovine” i “Mostara”, a za one koji traže zabavu sa muškarcima, informira se da je veoma frekventno na parkingu i u bifeu nove Željezničke stanice.
Ovo je bio skroman pokušaj da se napravi uvid u prošlost prostitucije u našem gradu. Podaci sigurno nisu potpuni.
Čak i da postoje određena istraživanja i statističčki podaci o prostituciji na našim prostorima oni ne bi davali potpunu sliku, jer pored otkrivene prostitucije postoji neotkrivena koja se u socijalnoj patologiji naziva “tamnim brojkama”. Govorili smo samo o onome što se, zahvaljujući sjećanjima starih Mostaraca, može sačuvati od zaborava.
I na kraju, evo jedne vesele pjesme iz sfere tzv. “narodne intime” zabilježene u Mostaru od, u tekstu pomenutog, Friedricha Salomona Kraussa, objavljene u časopisu “Kryptadia”, Paris, 1902. godine.
POSLE CURE U ILIĆE
Podigle se cure od Mostara
u Iliće da beru cvijeće
pa pred njima dizdareva Fata.
Kad su cure došle u Iliće
te nabrale bijelo cvijeće
pa su sjele cure, užinale;
one jedu meda i pogače,
pripijaju slatka museleza.
Gdje su pile, tu su se opile
gdje s opile, tu su i zaspale.
Privuče se jedno momče mlado
te curama gaće drijesijaše.
Od djevojak niko ne viđaše;
dockan viđe dizdareva Fata;
ona svoje drugarice budi.
drugarice dugo jadne bile!
I prije smo museleza pile
al nijesmo mokrih gaća bile!