Nedavno objavljena publikacija Arhitekt Ivo, kojom smo se skoro bavili u našem programu Drugo ime za slobodu, osim inspirativnog spomena na velikog jugoslavenskog arhitekta Ivana Vitića, prožeta je idejom edukacije putem arhitekture. Ostavštinu duha jugoslavenskog modernizma unutar kojeg je, zajedno s cijelom plejadom drugih vrsnih graditelja i vizionara, djelovao i Vitić, čini se, tek treba u punini ponovno otkrivati. O djelima Ivana Vitića, velikoj graditeljskoj baštini kojoj pripada, stvarima kojima nas u savremenom kontekstu ista može podučiti ovoga puta razgovaramo sa Sonjom Leboš.
Sonja Leboš (Zagreb, 1967.) kulturna je antropologinja, etnologinja i hispanistica. Bavi se kulturalnim i urbanim studijama, obrazovanjem u kulturi i umjetnosti, vizualnom i urbanom antropologijom te analizom diskursa. Osnivačica je Udruge za interdisciplinarna i interkulturna istraživanja (UIII) koja se u području intermedijacije na različitim projektima bavi povezivanjem kulturne teorije i prakse. Razgovor vodio Ronald Panza.
Nedavno smo u programu AbrašRadija predstavili knjižicu Arhitekt Ivo, koja pruža neke smjernice za edukaciju putem arhitekture. Sada je sasvim logično i potrebno da se prisjetimo i stvarnog lika arhitekta Ivana Vitića. Tko je on bio i zašto je tako važan modernizam u arhitekturi, posebno u našim okolnostima?
Sonja Leboš: Ivo Vitić pripada sazviježđu ili plejadi arhitekata danas gotovo nezamislivog pokreta u obnovi gradova u duhu modernizma, pokreta kakav se dogodio u Jugoslaviji nakon 2. svjetskog rata. Toj plejadi pripadaju i Kazimir Ostrogović, Boško Rašica, Drago Galić, Vladimir Turina i brojni drugi. Danas se, naravno, govori o Vitiću kao istaknutoj figuri hrvatskog modernizma, no zapravo je važno reći da se takvo djelo razvijalo unutar duha jugoslavenskog modernizma, sa svim njegovim dobrim stranama, koje moramo isticati, i njegovim lošim, pa i stravičnim stranama, koje ne smijemo sakrivati, jer je jedino tako i moguće zamišljati socijalizam danas. Način na koji je Vitić stupao u dijaloge sa zadanim mu kontekstom potvrđuje upravo da je bio kadar proizvesti osebujan vlastiti arhitektonski jezik, uvažavajući internacionalni stil, ali i mehanizme društva u kojem je živio.
Možeš li se malo osvrnuti na njegova najvažnija djela? Zašto je neboder u Laginjinoj tako inspirativan? Što znači modernizam tih motela i domova kulture u landscapeu?
Sonja Leboš: Njegova najvažnija djela su Pionirski grad (1948-49) – o kojem se malo govori, a treba isticati tu brigu koju je društvo posvećivalo djeci i mladima, njihovom zdravlju i boljitku bez obzira na društvenu kastu – zatim čuveni velesajamski paviljon Hala 40 (1957), Stambeni kompleks u Laginjinoj 7-9 (1958-1962), Upravna zgrada CK SKH (1961-1968), sve navedeno u Zagrebu. Zatim Vijećnica (1952-1960), Hotel “Jadran” (1957-59) u njegovom rodnom Šibeniku, koji zajedno s kinom i platoom ispred Vijećnice čine izvanredni urbani kompleks o kojem se rijetko govori kao o izvanrednom urbanističkom, a ne samo arhitektonskom rješenju. Isto vrijedi i za Dom JNA (1960-61), danas najsvjetliji primjer šibenske moderne arhitekture koja se u lokalnoj zajednici ne cijeni dovoljno, ne nalazi se na nikakvim turističkim itinererima, što pokazuje zakržljali osjećaj ne samo za lijepo, već i za racionalno i korisno u društvu i prostoru. Njegove kuće na šibenskom Baldekinu zapuštene su. Na Visu, uz Dom kulture u Komiži, koji je svakako jedan od vrhunaca njegovog opusa, postoji i stambeno naselje koje je itekako značajno zbog kritičke interpretacije regionalnog konteksta, što tek treba revalorizirati. Moteli u Trstu, Umagu, Rijeci, Biogradu i Trogiru fantastična su interpretacija jednog globalnog pokreta koji se oslanja na automobil kao osnovno prijevozno sredstvo, nudeći tako privid individualne slobode i brze konzumacije.
Neboder u Laginjinoj važan je urbani znak zagrebačkog modernističkog ambijenta, ambijenta koji se zatire, poništava, pa čak i uništava. Urbana dispozicija te zgrade je takva da je samo vrhunski arhitekt mogao riješiti taj zadatak s takvom elegancijom i snagom, suprostavljajući je okolini kao upravo to – urbani znak novog stanovanja. Ne treba zaboraviti ni da je to stanovanje bilo za povlaštenu klasu jedne povlaštene institucije (banke), no organizacija zgrade, kao i tipologija i specifikum stanova, odnosno njihovih tlocrta, kao i komunikacija unutar zgrade putem “visećih ulica”, sve to upućuje na one instruktivne modele modernizma koji nas i danas oduševljavaju.
Vitić je bio i urbanist za kojeg je navedeno kako je često učestvovao u regulacijama užih gradskih jezgri pa tako i one mostarske. Isto tako, nedavno smo se prisjetili njegove projekcije robne kuće i trga u Mostaru koji nažalost nisu nikad realizirani jer bi nekadašnja vizura Mostara bila još modernija. Prema viđenom, robna kuća je vrlo nalik paviljonu na zagrebačkom Velesajmu. Postoji više primjera realizacije i pokušaja zaigrane modernističke perspektive u Mostaru – uz Vitića su tu Ibler i Bogdanović, a može im se pridružiti i Ugljen. Što misliš zašto su se ovdje arhitekti uvijek posebno trudili biti kreativni? Da li se radi samo o potrebi da se provede modernizam ili nešto drugo?
Sonja Leboš: Mostar je divna urbana cjelina sa sedimentiranim talozima duge prošlosti. Za svakog arhitekta to mora predstavljati jak izazov, a samo najhrabriji ne podilaze datoj morfologiji, već uspostavljaju dijalog s njom. Ni Ibler niti Bogdanović nisu bili zakleti modernisti (Bogdanović se nije ni smatrao modernistom, kao što znamo), a Vitić je unutar modernističke paradigme ostvario vrlo specifičan jezik. Međutim, za svu trojicu svakako je bio veliki izazov upustiti se u oblikovanje unutar tako minuciozno stoljećima brušenog dragulja kao što je Mostar. Sumnjam da ih je vodila želja da provedu neki idejni koncept, s ponešto saznanja o njihovom radu vjerujem da su bili vođeni idejom uspostavljanja dijaloga s tim izvanrednim i jedinstvenim kulturnim i prostornim kontekstom kakav Mostar jest.
Vratimo se na kraju malo na pedagogiju. Kako se može podučavati arhitekturom i zašto je njeno “zdravlje” važno i za zdravlje građana?
Sonja Leboš: Ovo je jako lijepo i jako kompleksno pitanje. Pitanje kako živjeti s arhitekturom svakako je pitanje pedagogije i odnosa prema svijetu i prostoru. Podučavanje arhitekturom ne bi ni bilo potrebno kada bi ljudi živjeli u arhitektonski promišljenim prostorima, već bi se znanje motiviralo samim životnim iskustvom boravka u ergonomskim i racionalno oblikovanim prostorima. Ono što me uvijek iznova motivira za proučavanje jugoslavenske kulture oblikovanja je taj nevjerojatni entuzijazam koji se čita iz djela svih velikih arhitekata tog doba. Oni su bili svjesni da doslovce imaju prilike graditi novo društvo, taj zadatak su primili ozbiljno, ali s puno srca i duše. Ono što im se sa naknadnom pameću može zamjeriti jest da su premalo saznanja imali o ljudima za koje su gradili, pa su tako vrlo rijetke studije o tome kako ljudi zaista koriste prostore koji su za njih građeni.
Danas je modernistička arhitektura ugrožena, no to je počelo već 1980-ih, kada se javljaju arhitekti koji smatraju da je njihova pozicija “nebeska” doslovce tako suprotstavljajući svoje (ne)mišljenje dosezima jedne grupe “Zemlja”. U državi koja se raspada i u kojoj su ljudi živjeli sve gore, grade se neke velebne postmodernističke papazjanije. Vrhunac te nebrige za društvo dosegnut je u ratno vrijeme, kada se recimo Zagreb puni ratnim izbjeglicama, a arhitekti nimalo ne mare kako će ti ljudi živjeti. U tom smislu, završila bih time da je “zdravlje” arhitekture zapravo zdravlje arhitekata, a profesija je već dulje vrijeme u krizi. Možda je zato danas toliko i važna sugestivna moć koju prostornim praksama daju druge profesije, koje vraćaju nadu u humanistički aspekt zajedničkog života, nešto na što je većina arhitekata, u trci da postanu “zvijezde”, zaboravila. Vitić, i drugi iz njegove plejade, bili su veliki, ali i skromni. Kako vratiti duh veličine i skromnosti u ljude i prostor, ne znam, ali mislim da je to svakako ono čemu trebamo težiti.
