Na rijekama i potocima diljem Bosne i Hercegovine u posljednjih petnaestak godina ispod radara javnosti niklo je preko stotinu zlokobnih malih hidrocentrala. Njihove posljedice, grozni prizori ekocida – decimirane biljne i životinjske populacije, isušena korita, prokrčeni šumski predjeli kontinuirano zaprepašćuju.
https://video.fsjj1-1.fna.fbcdn.net/v/t42.1790-2/204274094_492339501875134_8204587443120401056_n.mp4?_nc_cat=101&ccb=1-5&_nc_sid=985c63&efg=eyJybHIiOjU1MiwicmxhIjo1MTIsInZlbmNvZGVfdGFnIjoic3ZlX3NkIn0%3D&_nc_eui2=AeE6SLhKg-pOmhg0qyG7-VU9O1CnGViOZ7s7UKcZWI5nu7Ty_U8Yo_Wr_3yLo_7o_Cw&_nc_ohc=FjRQemRyTSYAX8jpdna&rl=552&vabr=307&_nc_ht=video.fsjj1-1.fna&edm=AGo2L-IEAAAA&oh=00_AT9P_Kfi5zo9ssy-R2qvhujh29gsvbL0AnqQtuLi-cElZA&oe=626D829C
Etikete ekološke prihvatljivosti i ekonomske korisnosti pod kojima su ovi projekti ušli na Balkan i pod kojima su tajkunsko-političke strukture prevarile građane i lokalne zajednice, danas zahvaljujući medijskoj pažnji koju problem dobiva možda djeluju raskrinkane, ali je tome prethodila duga i mučna borba niza lokalnih zajednica i ekoloških inicijativa da bi široj javnosti prava priroda ovih postrojenja uopće postala jasna.
Obećavane kao obnovljiv izvor energije kojim će Bosna i Hercegovine tobože pratiti europske standarde, projekti koji će zapošljavati stanovništvo i donijeti prosperitet, MHE su, danas je jasno, samo još jedan u nizu kriminalnih poduhvata kojima su lokalni moćnici i tajkuni nauštrb naših zajedničkih prirodnih dobara ostvarili enormne profite, sve uz izdašnu potporu obnašatelja javnih funkcija na različitim razinama vlasti. Olakotne okolnosti, naime, fragmentiran, nedorečen i rastezljiv zakonski okvir, koji se ni kao takav ne sprovodi u potpunosti, pobudile su interes za profitom i kod stranih kompanija. Ne odmaže zasigurno ni činjenica da je Bosna i Hercegovina zemlja s neprocjenjivim riječnim tokovima koja je zaštitila jedva 2,6 % svog teritorija. U usporedbi sa zemljama Europske unije u kojima taj procenat u prosjeku iznosi 26%, Bosna i Hercegovina i njene velikim dijelom netaknute, čiste i pitke slatke vode silnim investitorima lak su plijen, poslovična zlatna kokoš od koje se teško odustaje. Ekonomska i energetska korist od MHE je pritom minorna, a ogromne subvencije isplaćuju građani na dnu piramide koji naknade za električnu energiju iz obnovljivih izvora plaćaju putem mjesečnih računa za struju.
Ujedinjavanje u borbi protiv uništavanja bosanskohercegovačkih rijeka, s druge strane, istkalo je u posljednjoj deceniji vibrantnu aktivističku mrežu koja srčano i neumorno radi na razotkrivanju istine o ovim postrojenjima, informiranju javnosti o kriminalnim aranžmanima koji ih omogućuju i spriječavanju daljnjeg nasilja nad prirodom.
Koalicija za zaštitu rijeka Bosne i Hercegovine okuplja preko 30 različitih ekoloških i aktivističkih inicijativa širom zemlje koje su kroz zajedništvo, koordiniranu pravnu, medijsku i goloruku borbu te obrazovanje šire javnosti o pitanjima zaštite prirodne sredine sastavili strukturu dovoljno vokalnu za pružanje otpora bjesomučnoj destrukciji okoliša i ponižavanju običnog čovjeka.
Neusvajanjem Zakona o dopuni zakona o električnoj energiji u Parlamentu Federacije BiH u hitnoj proceduri krajem aprila ove godine kojim je dugogodišnja borba protiv pošasti MHE trebala biti okončana, a ružna ekocidna praksa, barem u ovom entitetu zaustavljena, agonija naših rijeka produžena je na neodređen period. Teren za lov u mutnom i gramzivo ispunjavanje zakulisnih dogovora ostao je otvoren. Preko 300 novih MHE postrojenja planirano je ili je već u izgradnji na području cijele zemlje. Dok god ovaj zakon ne bude usvojen i dok se sličan okvir ne uspostavi i u Republici Srpskoj, rijeke Bosne i Hercegovine, životinjski i biljni svijet, kao i ljudi na njih upućeni, ostaju u velikoj opasnosti.
Neki od prvih MHE projekata u Bosni i Hercegovini datiraju još iz 2004. godine. Na području općine Fojnica u Srednjobosanskom kantonu, inače rekorderu po broju MHE kod nas (danas ih samo u SBK ima čak 37), tada su presječene rijeke Kozica i Jezernica, te je praktički ukraden dio vode sa idiličnih slapova Kozice, jednog od bisera naše zemlje.
Robert Oroz, aktivist Eko udruge Gotuša iz Fojnice, već tada istražujući problematiku MHE, među prvima je posvjedočion o uznemirujućim posljedicama ovih betonskih ubica. Napravio je terensko istraživanje, te je prikupivši fotografije s lica mjesta ekocida, odlučno istupio protiv daljnjeg uništavanja.
‘Mi smo slučajno saznali 2006. godine da će biti javna rasprava o gradnji MHE Luke, u mjestu gdje ja živim, i to par stotina metara od moje kuće. Javna rasprava je bila zakazana na radni dan, četvrtak u 10 ujutro i ljudi iz mjesne zajednice nisu mogli doći. Niko ustvari niti nije bio obaviješten, nego je to tek tako bilo objavljeno u nekim novinama. Kad smo se spremali za javnu raspravu, obišli smo teren i sve mini hidrocentrale, fotografirali smo prizore koje smo zatekli. Pripremili smo projektor i odlučili pustiti slideshow. Tu su bili predstavnici kantonalnog ministarstva koji su od prvog do posljednjeg minuta te javne rasprave jasno zastupali interese investitora i izvođača radova. Tu je bio lično i Edhem Bičakčić, koji je i na vrhu te piramide. Mi smo pričali svoje, oni svoje, potpuno su ignorirali našu priču i nastavili po scenariju koji su unaprijed pripremili.’, prisjeća se Oroz.
Aktivisti su tad jasno i glasno prisutnima dali do znanja da neće dopustiti da se ove radnje nastave provoditi. Kada su 2009. godine u kanjon rijeke Željeznice, u Gotušu, došli rovokopači i bageri u namjeri da počnu s radovima, reakcija je bila momentalna. Veliki broj ljudi koji se skupio započeo je taj dan dugu i napornu borbu protiv cijele jedne korumpirane strukture, bespoštedno namjerene na profit od nasilne privatizacije javnih dobara i uništavanja netaknute prirode. Primjedbe su od strane načelnika i opštinske službe bile ignorirane, uključila se policija, te je počelo podizanje prvih tužbi.
‘U početku nismo znali, nismo imali iskustva, ni aktivističkog ni pravnog. Većina nas nikad nije ni imala ikakve veze sa sudom, čak ni kaznu za parkiranje. Puno nam je vremena trebalo da pohvatamo sve stvari, procedure, dokumente, međutim, s vremenom smo se naučili. Stupili smo u kontakt s drugim udruženjima, tražili smo pomoć, slali smo dopise, angažovali smo advokata.’, prisjeća se naš sagovornik
Veliki poslovi oko MHE skrivani od očiju javnosti, kao ni posvjedočena šteta istih, nisu isprva dobivali previše interesa ni od medija. Tad su MHE bile tabu tema, kako ističe naš sagovornik. Nezakonske radnje bile su postupno razotkrivane. Primjer sukoba interesa ovih radnji je podatak da je Mustafa Memija, načelnik opštine Fojnica u vremenu kada je kompanija Intrade energija prikupljala potrebnu dokumentacija za gradnju prve četiri elektrane na ovom području, po isteku mandata sjeo upravo na direktorsku fotelju Intrade ispostave za Fojnicu.
‘Vlast je od prvog dana podržavala ove projekte, navodeći milione koji će biti zarađeni. Koncesiona naknada, kako smo kasnije iskopali, iznosila je svega 1%, što se kasnije dijeli u omjeru 60:40 između opštine i kantona. Ta sredstva su zanemariva.’, naglašava Robert Oroz.
Blokada aktivista okupljenih oko Ekološke udruge Gotuša trajala je tri mjeseca kada su se mašine prvi put povukle. Isprva se mislilo da je stvar gotova i da je ostalo još sačekati pokrenute sudske procese, međutim u ljeto 2012. godine stiže potpuno druga postava. Naime, vlasnik firme Peeb Company Munir Selman, rođak tadašnjeg premijera Srednjobosanskog kantona Salke Selmana, vidjevši da ne može ostvariti svoje naume, prodaje firmu, dobivenu koncesiju i svu skupljenu dokumentaciju Nedžadu Deliću iz Sarajeva, inače optuženiku za kriminal u aferi Jablanički granit. Tada počinju i značajnija uznemiravanja lokalnih aktivista.
Policijske torture sa saslušanjima u vezi ničega, upadanje u privatnost pojedinaca, u Facebook inboxe, nekoliko milijunskih tužbi za ometanje posjeda i nadoknadu štete investitorima, ulasci u općinske službe kako bi se došlo do ličnih podataka aktivista i potom prijetilo zaplijenjivanjem imovine, kao i različiti drugi mali i veliki oblici šikaniranja i uznemiravanja, sve su to preživjeli fojnički aktivisti.
Isprovocirati se nisu dali. Danonoćno dežuranje na mjestu s kojeg bageri nisu mogli dalje trajalo je ukupno 325 dana i mašine su se, najzad, 2013. godine opet povukle. Svoje vrijeme ovim dežurama posvetilo je tada preko 1200 ljudi, kako iz općine Fojnica, tako i iz Kiseljaka, Kreševa i drugih okolnih mjesta. Otpor i aktivistička solidarnost u Gotuši inspirirali su otpor i u drugim dijelovima zemlje.
‘Bilo je to tad jedno neopisivo jedinstvo, jedno neopisivo druženje. Da treba dežurati još par godina, mislim da ne bi imali problema’, prisjeća se naš sugovornik.
Naposljetku su Fojničani izvojevali pobjedu u obrani rijeke Željeznice. U četiri općinska vijeća SBK su u međuvremenu donešene odluke o izmjeni i dopuni prostornog plana, a nadležno ministarstvo provodi javne rasprave po svim općinama, na kojima je najviše primjedbi do sada bilo upravo u vezi malih hidrocentrala. Od opštinskih vijeća zatraženo je izjašnjavanje, pa su do danas svoje ne ovim projektima rekli Fojnica, Novi Travnik, Vitez i Kiseljak, te većina vijećnika iz nikad formiranog vijeća u Jajcu. No, MHE na Željeznici još uvijek nisu permanentno izbrisane iz prostornog plana, a za brojne štete prouzrokovane centralama u pogonu niko nikad nije odgovarao.
Model u kojem se bez ikakvog obavještavanja i uključivanja lokalnih zajednica u pregovore oko ovih projekata, u kojem se koncesije na javna dobra tretiraju kao privatni ugovori, a različite okolinske, građevinske i energetske dozvole izdaju paušalno i van zakonskih okvira, te se njima otvoreno trguje (a brojni su slučajevi u kojima je investitor i bez prikupljenih dokumenata krenuo u gradnju), model je koji ćemo pronaći na gotovo svim mjestima gdje su gradnje MHE izazivale negodovanje, otpor i razotkrivanje korupcije.
Tako je bilo i na rijeci Neretvici na kojoj je između općine Konjic i Elektroprivrede BiH ugovorena kaskadna gradnja čak 15 MHE, projekt vrijednosti 103 miliona maraka. I ova borba počela je kada su katastrofalni prizori lokalnu zajednicu prosto natjerali na revolt.
‘2006. godine otišli smo na Vrbas gdje su bile izgrađene dvije male hidrocentrale. Uslikali smo ta suha korita i način cijele gradnje i tad mi je bilo jasno da se radi o jednom ekocidnom projektu. S onim što sam vidio na terenu otišao sam na radni sastanak s načelnikom opštine i tamo prezentovao slike i ukazao na svu štetu koju će prouzročiti daljnja gradnja mini hidrocentrala. Naravno, načelnik je tad imao svoju priču, kako je to dobro po zajednicu, kako se otvaraju radna mjesta, kako će teći med i mlijeko u našem kraju. Znao sam da je to samo priča i da načelnik zajedno sa svojim saradnicima kreće u podmuklu proceduru izdavanja svih potrebnih dozvola.’, prisjeća se Safet Sarajlić iz Udruge Pusti me da tečem.
Iako se ovi projekti po zakonu ne mogu praviti u sredini ukoliko minimalno 10% lokalnog stanovništva ne prisustvuje javnoj raspravi, ta rasprava, dakako, nikad nije ni bila sprovedena. Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) od koje se za ovaj megalomanski poduhvat očekivao kredit, međutim, poslao je svoje ljude iz Londona kako bi napravili studiju utjecaja po okoliš. U studiji koju su lokalne vlasti najprije ignorisale, a potom i sakrile od očiju javnosti jasno se ističe da se na datom području ništa ne smije graditi jer bi time preko 20 endemskih biljnih i životinjskih vrsta bilo direktno ugroženo, a biodiverzitet uništen.
Nakon što se EBRD povukao iz projekta 15 MHE se nekim čudom svelo na dvije. Međutim, pravno gledajući potpisani ugovor više ne stoji iz prostog razloga što gradnja nije počela u predviđenoom vremenskom okviru, a aneks ugovora nije napravljen. Iako je dokument faktički nevažeći, EPBiH do danas nije odustala od svog nauma.
Međutim, ni aktivisti okupljeni oko Udruženja Pusti me da tečem se nemaju namjeru predati. Nedavni protest i spriječavanje prolaska izvođača radova Amitea iz Mostara i GPI Konjic kojim je trebala početi gradnja ova dva postrojenja, okupio je u Goranskom Polju kod Konjica preko 1000 ljudi.
‘Organizovani smo skoro na vojnički način. Imamo ljude gdje se oni najmanje nadaju, koji nam uvijek na vrijeme jave šta se dešava. Uvijek smo dva koraka ispred njih, imamo službu za uzbunjivanje, specijalne brojeve kojima ljude možemo u vrlo kratkom realnom vremenu izvesti na teren. Već imamo informacije šta nas čeka, ne mogu nam više ništa.’, ističe Sarajlić nakon uspješnog slanja kamiona i mašina nazad s Neretvice.
Osim pravne, medijske i goloruke borbe mještana koji ne daju svoju rijeku, ova probuđena zajednica upustila se i u niz drugih projekata kojima je udarena snažna simbolička i ekološka kontra zamišljenim projektima Elektroprivrede.
‘Naročito smo ponosni što smo krenuli u realizaciju 15 kupališta kao odgovor na njihovih 15 mini centrala. 15 kupališta s 15 šadrvana bit će izgrađeno na mjestima gdje su oni zacrtali MHE. 5 ih je već gotovo. Narednog mjeseca bit će gotovo i markiranje staze prema planini Zec gdje je izvor rijeke Neretvice. Tu će se isto naći jedan šadrvan, a vodit ćemo računa da se prilikom sređivanja ne koriste nikakvi vještački materijali, omogućit ćemo lakši pristup posjetiteljima, a sve će ostati u prirodnom ambijentu’, objašnjava Sarajlić.
Ponosni na svoju borbu, aktivisti iz Udruženja Pusti me da tečem planiraju otvoriti i muzej posvećen svom predanom radu na obrani Neretvice. Muzej Bitke za Neretvicu bit će otvoren u jednoj od soba obližnjeg Rizvinog mlina, jedinog očuvanog na ovom vodotoku na čijoj obnovi se također radi. Muzej Bitke za Neretvicu bit će otvoren s namjerom da se pokoljenjima ostavi u sjećanje da se za ovu rijeku vodila jedna teška i grčevita borba. Za ovaj projekat interes su već iskazali iz WWF-a.
‘Mislim da neću biti sebičan ako kažem da je upravo naš pokret polučio nevjerovatnu medijsku pažnju. O MHE se prije nas govorilo sporadično, a danas u roku od 7 dana možete vidjeti bar jednu emisiju posvećenu ovoj problematici. O nama se snimaju dokumentarni filmovi, a ni u najluđim snovima nisam mogao zamisliti da će naša borba izaći na takvu scenu da nas podržavaju čak i Leonardo DiCaprio i Robert Redford.’, ističe Sarajlić.
Sarajlić naglašava kako su veliku inspiraciju pronašli upravo u borbi Roberta Oroza i Eko udruge Gotuša u Fojnici, kao i Hrabrih žena Kruščice i Ekološkog društva Bistro čije su članice i članovi preko 500 dana bdjeli i čuvali rijeku Kruščicu, doživivši fizičko i pravno nasilje zbog toga, da bi na kraju izvojevale sad već slavnu pobjedu sačuvavši svoju rijeku vlastitim tijelima, za što im je dato i globalno priznanje – Goldmanova nagrada za okoliš, poznata i kao Zeleni Nobel.
Iz pomenutih udruženja posebno ističu veliku podršku koju su na samim počecima svoje borbe pronašli u brojnim drugim ekološkim udruženjima i nevladinim organizacijama. Različiti vidovi potpore stigli su od Centra civilnih inicijativa, Aarhus Centra iz Sarajeva, Centra za životnu sredinu iz Banja Luke, Eko Akcije iz Sarajeva, te ACT – Fondacije za društvene promjene. Svi su, ukupno 33 udruženja okrupnjeni u Koaliciju za zaštitu rijeka BiH koja danas predstavlja jedinstven ekološki pokret naše zemlje. Koalicija je osnovana 2016. godine u Pecki kod Mrkonjić Grada, nedaleko od izvora rijeke Sane. Pruža besplatnu pravnu pomoć svim ekološki orijentiranim udruženjima i obespravljenim lokalnim zajednicama u Bosni i Hercegovini, a djeluje i na planu uvezivanja sa srodnim organizacijama u regionu.
‘Ovaj pokret uistinu ulijeva nadu u Bosnu i Hercegovinu, bar onu Bosnu i Hercegovinu u kojoj običan čovjek ima dostojanstvo. Ljudi koji su stali da brane rijeke su ljudi koje u Bosni i Hercegovini čekamo već ne znam koju deceniju, a to su oni hrabri i odvažni koji shvaćaju da je naša snaga u zajedništvu. Ljepota ovog pokreta upravo je u tome da se ljudi udružuju preko svih ovih nametnutih granica u našoj zemlji, ističe Lejla Kusturica iz Udruženja ACT – Fondacije za društvene promjene.
Duge godine rada i lokalnog samoorganizovanja, kontinuirano učenje i razmjena iskustava i znanja doveli su do toga da ovaj pokret danas ravnopravno sjeda za stolove i od političara glasno zahtijeva potrebne promjene. Dok nagluhi zakonodavci problem cinično ostavljaju da visi u zraku, Koalicija ide dalje. Početkom mjeseca jula u Sarajevu najavljen je bitan sastanak ekoloških inicijativa iz svih zemalja Zapadnog Balkana kojim se ima namjera krenuti u okrupnjavanje i dodatno jačanje podrške i zajedništva pri borbi za očuvanju životne sredine u svim zemljama bivše Jugoslavije.
‘Ono što sam mogao primijetiti je da samo ekologija može ujediniti narod i mi smo ponosni što smo dio te priče, što smo jedan od okidača. Do sada je sve nekako bilo iscjepkano, svak se borio za svoju rječicu, nije bilo uvezanosti. Mi smo uspjeli prevazići lokalne probleme i krenuti u globalnu kampanju. Dosadašnji rezultati su već vidljivi. Ja sam apsolutno optimističan jer je kamen zakotrljan.’, zaključuje Safet Sarajlić
No, kampanje protiv aktivista, iako možda nešto više sofisticirane, vode se i danas.
‘Kada je istina na vašoj strani i kada branite nešto što nije samo lični interes nego zajednički, to je tako. Rijeka ne pripada nikome, nego svima i zato je ova borba časna. Drugi se bore samo za svoj lični interes i to nelegalno. Istina nije na njihovoj strani. Iz razloga što ne mogu doći do svojih ciljeva pravnim mehanizmima, služe se različitim perfidnim oblicima iznuđivanja. Aktivisti su dobivali i vrlo lukrativne i skupe ponude da odustanu od svoje borbe. Lijepo je što je ovdje zaista prisutna jedna čistoća duha, želje i namjere i upravo zbog toga ovaj pokret postaje svakoga dana samo jači i sve se veći broj ljudi pridružuje. Naša je nada da preko ovakvog jednog pokreta možemo krenuti graditi jedno zdravije društvo.’, objašnjava Lejla Kusturica
Među posljednjim incidentima, primjer zastrašivanja i prijetnje, besramno je vrijeđanje od strane direktora Elektroprivrede BiH Admira Andelije nakon uspješnog protesta na Neretvici. Andelija je aktiviste nazvao stranim plaćenicima te je čak izjavio da bi da je bio prisutan aktiviste pobacao u rijeku. Zbog ovoga, između ostalog, zatražena je njegova ostavka.
O mutnim okvirima unutar kojih se MHE kod nas grade svjedoče i predani aktivisti iz Eko Akcije iz Sarajeva. U saradnji s ostalim udrugama izradili su i interaktivnu mapu koja prati i ažurira lokacije na kojima operiraju ili su planirane MHE, kao i sve bitne informacije o vlasništvu i izvođačima radova.
Anes Podić, aktivist Eko Akcije ističe kako uz manjkav zakonski okvir i nedostatak participacije građana u donošenju odluka, krivicu za nastali kaos s malim hidropostrojenjima dijelom snosi i Europska unija. U Ugovoru o Energetskoj zajednici kojeg je Bosna i Hercegovina potpisnik pobrojan je, naime, niz direktiva u oblasti obnovljivih izvora energije i energije uopće, na čemu se pomama za gradnjom MHE dobrim dijelom i zasniva, međutim kad je riječ o zaštiti okoliša, u dokumentu nedostaju ključne direktive o vodama, staništima i pticama. Dok na teritoriju EU zaživljava Green New Deal, Bosna i Hercegovina ovim ugovorom nema nikakve poluge za zaštitu svoje prirodne sredine. Jedan od razloga regionalnog sjedinjavanja ekoloških inicijativa je i zajedničko nastupanje spram EU, ističe Podić.
Ambiciozni poduzetnici poput bivšeg političara Edhema Bičakčića (kojeg je, usput, još davne 2001. godine visoki predstavnik Wolfgang Petritsch zbog korupcije smjenio s pozicije direktora Elektroprivrede BiH, te mu je zabranjeno obnašanje bilo kakve javne funkcije), političara i poduzetnika Amera Jerlagića, bivšeg košarkaša Mirze Teletovića ili Tihomira Brajkovića (koji je pravomoćno osuđen za utaju poreza, a koji je dobio ogromne novce dobivši na raspolaganje neke od najboljih lokacija u RS-u za gradnju MHE), te brojnih drugih sumnjivih biznismena diljem naše zemlje, zajedno sa stranim kompanijama, vrlo vješto koriste sve ove olakotne okolnosti u svrhu daljnjeg ličnog bogaćenja.
Ova velika, moćna i bogata mašinerija imala je dovoljno manevarskog prostora i novca da utječe i na to da pomenuti dugo izvojevani Zakon o dopuni zakona o električnoj energiji u Zastupničkom domu u Parlamentu FBiH ne prođe u hitnoj proceduri i da se tako kupi dragocjeno vrijeme za daljnje betoniranje rijeka.
‘Svaki dan kako taj zakon nije usvojen, imamo nove gradnje i započete nove aktivnosti na planu dobivanja koncesija. Za MHE Krivača 1 i 2 u Donjem Vakufu na rijeci Vrbas ne bi mogao biti uspostavljen zahtjev za koncesiju da je zakon usvojen. Ne bi bilo ni nedavnih problema na Neretvici, jer se sama Elektroprivreda BiH pozvala na neusvajanje zakona kao skidanje prepreke da se započne s radovima. Parlamentarci su pogazili svoju riječ, jer su upravo oni tražili od Vlade FBiH da se gradnje zaustave. Nakon silnog odugovlačenja i pod pritiskom javnosti Vlada je konačno našla način da problem riješi i onda ti isti parlamentarci koji su to od Vlade i tražili to nisu podržali. To je čisto licemjerstvo’, naglašava Robert Oroz.
Loptica je sad prebačena na Dom naroda koji zakon treba staviti na dnevni red kako bi bio usvojen u redovnoj proceduri, što je neizvjesno da se desi u skorom periodu. U međuvremenu sve ide po starom.
‘Imamo sad u Donjem Vakufu svjež primjer da se dobije koncesija na gradnju. Opština umjesto da organizuje javnu raspravu gdje bi bio neki skup i neki rok do kojeg se mogu podnijeti primjedbe, ona šalje da se anketira ljude po kućama. Nekakav općinski službenik ide do vrata do vrata i zna imenom i prezimenom ljude koji su bili za ili protiv. Ljudi su vrlo svjesni da ih njihov glas protiv može skupo koštati, jer naša demokratija je zaista šarena laža, a to s javnim raspravama je najbolji primjer’, ističe Anes Podić iz Eko Akcije.
Iako je po zaobilaženju hitne procedure iz navodnog straha da bi zakon mogao oboriti Ustavni sud, što nije izvjesno, obećano da će se u roku od mjesec dana zakon naći u redovnoj proceduri, u Domu naroda se o ovoj temi još nije ni raspravljalo, niti je zakon stavljen na dnevni red. Oči su uprte u predsjedavajućeg Doma naroda Tomislava Martinovića (HDZ BiH).
‘Kad je riječ o federalnim vlastima, donošenje zakona o električnoj energiji ključno je za spriječavanje daljne gradnje, ali i preispitivanje izdatih saglasnosti i dozvola i u jednom i drugom entitetu. U Republici Srpskoj osim usvajanja deklaracije o zaštiti rijeka u Narodnoj skupštini od vlade još nije izašao nikakav prijedlog. Postoji jedno kaskanje, mada je i u Federaciji počelo obećavajuće, a onda je stalo.’, objašnjava Lejla Kusturica.
Zakonom bi se u Federaciji zaustavilo izdavanje energetskih dozvola, što bi onemogućilo daljnje gradnje MHE. Navodno bi mogao doći na red tek krajem godine, za što nema opravdanog razloga. Novi Zakon o zaštiti okoliša u Parlamentu FBiH, podsjetimo, donošen je 8 godina.
‘Kad god se uspije odložiti neka gradnja to jeste pobjeda, jer je rijeka očuvana još koju godinu. To jeste lijep primjer kako sve te male pobune imaju smisla, ali je to potrebno pretočiti u konkretne zakone. Kad god treba dobiti odlučujući glas, imamo oklijevanje. Problem je što se ovdje raspolaže ogromnim novcem, a mi nismo društvo vladavine prava, nego vladavine para i to se neće preko noći promijeniti, zato se bitka nastavlja, zaključuje Podić.
Itekako svjesni da su dirnuli u sami osinjak, u strukturu koja ima novac, moć i prijatelje u ključnim političkim krugovima koji se drže na okupu već trideset godina, bosanskohercegovački aktivisti nisu ni očekivali da će borba biti lagana i korektna. Odlučno poručuju da gradnju daljnih malih hidrocentrala unatoč tromosti vladajućih neće dopustiti i da su protiv svih destruktivnih snaga spremni solidarno i ujedinjeno ići do kraja.
Veliki skup u Sarajevu: Ujedinjeni u borbi za r(ij)eke Balkana
Mapa svih MHE projekata u Bosni i Hercegovini