Predstava ‘Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo’ otvara program 20 godina OKC Abrašević

Predstave Zlatka Pakovića, politične po svojoj naravi, bave se statusom istine u svijetu post-istine. Takva je i njegova trenutna režija u zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu – Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo. Paković se već godinama u svojim predstavama bori sa načinom promatranja svijeta kako ga vidi gulag, koji se, prema njegovom mišljenju, danas pojavljuje kao reality show – pojava u javnosti i javno izrečena riječ mjeri se prije svega dojmom kolektivne površnosti.

Pakovićeve predstave od samih su početaka usmjerene protiv raznih vrsta korupcije, od onih sistemskih, preko jezičnih pa sve do korupcije svijesti. Ovaj hrabri intelektualac, redatelj, filozof i odličan pisac naglasio je prednost očuvanja i širenja humanizma pred osobnom udobnošću. Ogoljenim postupkom, koristeći se najnužnijim sredstvima epskog i siromašnog pozorišta, Paković nam vješto govori o uzrocima genocida u Srebrenici, idealima Ćamila Sijarića, nesretnoj svijesti Branka Ćopića, kao i o bosanskom Hamletu i sada legendarnoj ideji Danila Kiša. Kao njen istinski branitelj, podsjeća da Bosna i Hercegovina može i mora biti slobodna zemlja slobodnih ljudi.

Predstava Grobnica za Borisa Davidoviča, kakvu je danas zidamo, prema idealu istoimene knjige priča Danila Kiša, predstava je o novom staljinizmu. Stari je staljinizam pervertirao kroz okamenjeni nasilni jezik, izvitoperujući izvornu ideju komunizma. Neslobodni, agresivni ideološki jezik podvala i smicalica, jezik prokazivanja i obračuna koji je prethodio stvarnim egzekucijama isto je tako prethodio u jeziku nacionalizma koji je osigurao krvave balkanske obračune. Osnovna ideja predstave je potraga pojedinca za razotkrivanjem tog novog staljinizma kao i za novim oblicima otpora kojima nas Zlatko Paković neumorno podsjeća što znači biti čovjekom.

Predstava je premijerno igrana 3. februara 2023. u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica, a u Mostaru će 12. marta otvoriti program kojim Omladinski kulturni centar Abrašević ove godine obilježava rođendan i 20 godina od obnove. Gostovanje je podržano kroz projekt Mostar – Prostori koji pokreću.

Riječ reditelja:

Cijelo zdanje priznanja Borisa Davidoviča počiva na laži iscijeđenoj iz njega najgorom torturom, najprije nad tijelom, potom torturom nad savješću. Njegov isljednik, Fedjukin, zna isto toliko dobro koliko i sam Boris Davidovič da je sve to, cijeli taj tekst priznanja koji Boris Davidovič mora naučiti napamet, najobičnija fikcija. Fedjukin je tu fikcionalnu prozu samooptužbe Borisa Davidoviča sročio – kako nam svjedoči Danilo Kiš – na nekih deset gusto kucanih stranica tokom dugih noćnih sati, pišući na pisaćoj mašini s dva prsta, nespretno i sporo, jer voli sve da radi sam. Uložio je ogroman pripovjedački napor da na osnovu fiktivnih uslovnosti izvuče logičke, realistične, dokumentarističke zaključke koji će očuvati strogost i dosljednost revolucionarne pravde i pozicije onih koji tu pravdu dijele. Dakle, pozicije onih koji tu i takvu pravdu dijele. Ne postoje, dakle, funkcioneri u službi pravde, nego pravda u službi funkcionera. Tu nalazim sličnost tog vremena iz tridesetih godina prošlog vijeka s našim vremenom, poslije devedeset godina. Ali, uprkos tome, vidim i jednu razliku, ogromnu razliku, na koju se danas sistematično zaboravlja. S gorčinom, sa užasom, moram reći nešto heretički, potpuno heretički i opasno. Mogu, naime, da zamislim kako se isljednik Fedjukin, staljinista, pojavljuje pred nama u našem pozorištu, u našem vremenu i da ga, to naše vrijeme, upravo on pozove na ispit savjesti. Fedjukin bi nam, dakle, mirne duše mogao reći: Dokle ćete ovako besramno lagati pred publikom? Dokle? Vama laž o komunizmu služi za opravdanje svih zločina koje svakodnevno činite u svom antikomunističkom, fašističkom, nacističkom, vjerskom, kapitalističkom maniru. Grijesi staljinizma, monstruozni procesi, lažna svjedočenja, lažna samookrivljavanja, lažne samokritike, crna knjiga komunizma… toga su vam usta puna, a pri tom zaboravljate da kad o tome govorite, govorite o dalekoj prošlosti, ne o sopstvenoj sadašnjosti! No, kažete li ikad svojoj dragoj publici, svojoj pitomoj javnosti, koliko je miliona radnika živjelo tada životom dostojanstvenim, kakav vaša današnja robovska radna snaga ne može ni da zamisli? To danas niko više ne umije ni da sanja! Pripovijedate li o tome, vi, šeherzade kapitalizma?! Uostalom, koliko radnika i radnica imate ovdje u publici? Koliko? Da ih prebrojimo? Ni jednog jedinog. A znate li koliko je bilo radnika u publici u pozorištima iz tih mračnih vremena o kojima ovdje lažete? Znate li koliko ih je bilo učlanjeno u biblioteke i pohađalo koncerte klasične muzike? Da li se danas neka curica iz bosanske vaše zabiti može školovati za doktoricu historije umjetnosti ili dogurati do profesure na najuglednijim fakultetima, kao što je to bilo moguće u vremenima najmračnijeg staljinističkog terora? Vi ste ovdje grupica privilegovanih koja, eto, još koji dan, može sebi da priušti kartu za pozorišnu predstavu! Šta umišljate? Imate tolike identitete, a nijednu ideju pred nosom. Koliko ka-emova imate u džepu pred robovskom budućnošću svoje djece? Zašto ne iznesete jasno i glasno pred publiku golu činjenicu da živi u dobu u kojem djeca, u najboljem slučaju, mogu reprodukovati društveni status svojih roditelja, klasni status porodica iz kojih potiču. To je ta vaša bajna sloboda; to su ta vaša famozna ljudska prava! Bez ikakve mogućnosti socijalne dinamike. Osim, naravno, ukoliko vam se djeca na vrijeme ne regrutuju u političare ili kriminalce, što je kod vas, zapravo, jedno te isto. Da čujemo sad vas, građanke i građani! Šta ste spremni učiniti da se privatizovane vaše vode, privatizovana vaša zemlja i njena blaga vrate u vlasništvo naroda, da se ukinu privatne banke i da se ukinu kamatne stope? – Zlatko Paković