Smatra se da otpadne vode s deponije Uborak na jugu Bosne i Hercegovine zagađuju rijeku Neretvu koja protječe kroz cijelu regiju. Ekolozi pokušavaju iznijeti slučaj u javnost i usprotiviti se Gradu Mostaru, u čijoj je nadležnosti deponija.
Omer Hujdur ne oklijeva reći što misli. Osnivača udruženja Jer nas se tiče, koji se pojavio u elegantnom plavom odijelu, ni lagana popodnevna kiša nije spriječila da nam da izjavu. Njegovo udruženje broji stotinu članova, većinom stanovnika koji žive blizu deponije Uborak, koju smatraju štetnom za okoliš i vlastito zdravlje.
Ta deponija, smještena usred planina u blizini granice s Hrvatskom, prima sav gradski otpad. U njezinoj blizini teče potok Sušica, pritok rijeke Neretve koja prolazi kroz grad. Razgovor s aktivistom Omerom Hujdurom imali smo upravo pokraj tog potoka. On tvrdi da bi potok mogao biti zagađen otpadnim vodama koje ispušta deponija. „Višak procjednih voda iz deponije Uborak direktno se izlijeva u potok“. Procjedne vode su vode proizvedene kombinacijom kiše i fermentacije zatrpanog otpada i štetne su za okoliš. Izlijevanja su „više puta prouzrokovala pomor riba“, kaže on.
Deponija se širi
Otvorena 1970-ih godina, ova „deponija smrti“, kako je zove okolno stanovništvo, trebala se zatvoriti 2024. godine prema odluci Federalnog ministarstva za okoliš i turizam, koje je nadležno za provođenje nadzora na odlagalištu. Ipak, očekuje se proširenje Uborka. Kako Mostarci i Mostarke ne bi ostali bez mjesta za odlaganje otpada, Ministarstvo je zatvaranje uvjetovalo otvaranjem „nove deponije na drugoj lokaciji“. Budući da drugo zemljište nije pronađeno, Ministarstvo je odobrilo projekt proširenja, pa tako sada na lokaciji Uborak koegzistiraju tri deponije. Najstarija je prepunjena i zatim napuštena, ona koja se trenutno koristi uskoro će biti puna, a nova deponija počinje s radom u svibnju 2024. godine.
Otpad se širi i izvan deponije. Usred polja maka, gdje smo održali intervju s aktivistom, gazili smo po komadima zgužvanog kartona i plastičnim ambalažama. Sljubljena s kanalizacijskim betonskim cijevima potoka Sušice je i jedna plastična vrećica, a komadi plastike vise na granama drveća i vijore se na vjetru. Na nebu iznad deponije kriči mnoštvo galebova.
Aktivisti spremni na sve
Uzvodno od potoka nalazi se brdo s kojeg se jasno vidi cijela deponija. Do tamo vodi jedna uska cesta koja odvaja Uborak od nekoliko oronulih kuća. U tijeku razgovora na vrhu tog brda, Omer Hujdur je počeo preispitivati „svoje mjesto“ u politici. Prije dvije godine, ekološki aktivist pridružio se stranci Narod i Pravda i postao zastupnik u skupštini Hercegovačko-neretvanskog kantona. „Nažalost, kanton nije nadležan za upravljanje deponijom“, objašnjava Omer Hujdur. Vlasnik Uborka je Grad Mostar.
Aktivist naglašava kako su javne vlasti, nadležne za deponiju, utjecale na smanjenje broja članova udruženja. Na početku je u udruženju Jer nas se tiče bilo oko 700 aktivnih članova. „U jednom trenutku, svima koji su bili zaposleni u javnom sektoru se prijetilo otkazom ako ne napuste udruženje“, otkriva zastupnik kantona, koji je uspio zadržati svoju poziciju u privatnom poduzeću zahvaljujući podršci svog šefa.
„Platili smo kazne od 50 do 60 tisuća maraka (25.000 do 30.000 eura) za okupljanje ispred deponije“, nastavlja aktivist govoreći o blokadi od 4. do 9. prosinca 2019. godine. Tada je prosvjedovalo 300 ljudi nezadovoljnih radom Ministarstva za zaštitu okoliša, a Grad Mostar na kraju je protiv njih podnio tužbe. Od tada građani svake godine obilježavaju taj događaj i okupljaju se na dan ukidanja blokade, koji je ujedno i Svjetski dan borbe protiv korupcije.
„Na početku misliš da je smrad problem. Smrad nije problem“, zaključio je pedesetogodišnji Fuad Hujdur, trenutni predsjednik udruženja. On je Omerov dalji rođak i živi nedaleko od spomenutog brda. Sebe smatra nekom vrstom izuzetka: nakon godina provedenih u Nizozemskoj, bivši hemijski inženjer vratio se živjeti u svoj rodni grad prije dvije godine. „Savjest mi brani da ponovno odem“, priznaje. Za njega je zatvaranje deponije pitanje javnog zdravlja i demokracije.
“Imate li maske ili ste hrabri?”
Na ulazu u deponiju na tlu leže tetrapak voćnog soka, jedna radna rukavica i izlizana plava kutija. Prvi reciklažni prostor nalazi se desno od ulaza. Unutra su nagomilane plave, žute i crne kante. Od 44 radnika deponije tek nekoliko ih je na svojim radnim mjestima. Odvajaju najveće komade otpada sa sortirne trake, koji se zakopavaju na dubinu od devet metara pod zemljom.
Ostatak se sortira i potom reciklira zelenim strojem čiji rad zvuči kao udaranje metalnih lanaca. Prije nego što smo izašli na vanjski dio deponije, glavni tehničar nas je pitao: „Imate li maske ili ste hrabri?“. Vani su hrpe guma, staklene boce prekrivene prašinom, zgužvane kartonske kutije i kante za smeće koje leže na zemlji i proizvode neprekidan smrad.
Pritisci sa svih strana
Odišući samopouzdanjem, on tvrdi da je želio sarađivati sa udruženjem te im je čak i nudio da posjete i fotografiraju deponiju. „Kada te počnu vrijeđati i na privatnoj razini i upućivati razne prijetnje, onda svaka saradnja prestaje“, ustanovio je. Prijetnje su svakodnevni problem za direktora koji izražava svoju uznemirenost zbog poziva i poruka koji mu pristižu s nepoznatih brojeva.
Tvrdi da udruženja vrše pritisak na njegove zaposlenike i deponiju, no ne otkriva nikakva konkretna imena. Omer Hujdur nam je spomenuo uginule ribe, za koje se smatra da su otrovane otpadnim vodama sa deponije. Međutim, direktor nas uvjerava da je to bila samo inscenacija. „Određeni pojedinci su kupili već mrtve ribe i bacili ih u taj potok“.
Otpadne vode: pročišćene ili nepročišćene?
Po pitanju ispuštanja procjednih voda s deponije u okoliš, direktor je odlučno ustvrdio: „Deponija ne ispušta nikakvu otpadnu vodu u potok Sušica“. Međutim, način na koji sistem za pročišćavanje funkcioniše se čini nejasnim. Nečista voda se sakuplja na različitim mjestima na deponiji, a na kraju završava u vodonepropusnom bazenu, odnosno laguni. Zatim se „ponovno šalje na pročišćavanje i akumulira u tu istu lagunu“, ističe Mirhad Grebović.
Mario Kordić, gradonačelnik Mostara, nastavlja narativ direktora deponije. Član HDZ-a pristao je na intervju u gradskoj vijećnici. Sjedeći na rubu kauča u tamnoplavom džemperu, potvrdio je da Uborak još uvijek nema sistem obrade otpadnih voda. „Trenutno traju pregovori za to da međunarodni Fond za zaštitu okoliša finansira sistem za pročišćavanje“, potvrđuje gradonačelnik.
Do tada „sve procjedne vode iz deponije će i dalje završavati u laguni“, ističe Mario Kordić. „Višak tih voda se kamionima odvozi u južni dio Mostara, gdje se potom pročišćuju“.
Ta procedura se čini nepogrešivom. Međutim, u slučaju obilnih kiša, otpadne vode se mogu izliti u tlo oko lagune. Studija utjecaja koju je proveo Institut za građevinarstvo „IG“ iz Banja Luke 2021. godine potvrđuje da „prelijevanje procjednih voda iz lagune i njihovo neposredno ispuštanje u okoliš može uzrokovati zagađenje površinskih i podzemnih voda“. Dokument na temelju analiza potvrđuje prisutnost teških metala poput cinka, bakra, željeza, kadmija, nikla i olova u procjednim vodama iz lagune, što ukazuje na to da su one vrlo toksične.
Drugim riječima, otpadne vode koje se nakupljaju u laguni opasno su zagađene i mogu prodrti do potoka i podzemnih voda, pritom šireći štetne tvari od kojih su neke i kancerogene. Institut upozorava da deponija nije u stanju da „za potrebe ljudskog zdravlja i očuvanja okoliša osigura sigurnu obradu i uklanjanje komunalnog otpada“. Međutim, studija tvrdi da to ne utiče na „kvalitetu vode u rijeci Neretvi“.
“Svi bježe od odgovornosti“
Informacije kojima raspolaže Futura potvrđuju tu studiju. Prije pet godina, to mostarsko udruženje za zaštitu potrošača dobilo je dokumente koji dokazuju da je voda na lokaciji Uborak zagađena. Zviždači, inače radnici u javnoj upravi, „ukazali su na visoku koncentraciju metala i teških otrova u otpadnim vodama“, objašnjava Marin Bago, predsjednik tog udruženja. Informatičar po struci, sjedeći u bašti kafića, dodao je zabrinuto: „I dan danas se još uvijek trudimo sakrivati njihov identitet i štititi ih. Mogli bi izgubiti posao i osnove za život“.
Od tada se slučaj ne razvija dalje. Prenesen je na Kantonalni sud, međutim, nije došlo do značajnih pomaka. Predsjednik Future sumnja na političku spletku. „Niko se nije želio ozbiljno pozabaviti ovim slučajem jer bi to smetalo nekim osobama bliskim političkim strankama. Svi bježe od odgovornosti“, tvrdi on. Iz udruženja kažu da su spremni koristiti sve moguće pravne postupke na državnom nivou, a zatim se obratiti se i Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, sve kako bi pravda bila zadovoljena. „Međutim, naši sudovi žele da takvi odustanu, ostare i umru“, zaključio je ogorčeno.
Uborak, tvornica raka?
„Mostar je grad s najvećim brojem oboljelih od raka u Bosni i Hercegovini i regiji“, ističe Marin Bago. Prema članku centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz 2021. godine, Zavod za javno zdravstvo grada Mostara bilježi „povećanje broja pacijenata s malignim i respiratornim bolestima u regiji; rak pluća, organa probavnog trakta i dojke navode se kao najčešći uzroci smrti“.
„Danas više niko ne može to reći. Ne možete pristupiti podacima“, izjavio je Marin Bago dok je gasio četvrtu cigaretu Marlboro golda u pepeljaru na sred stola. Međutim, poveznica između zagađenja riječnog toka i povećanja broja slučajeva raka nije na prvu tako očita. Podaci Zavoda za javno zdravstvo grada iz 2020. godine pokazuju da se broj smrtnih slučajeva od raka u Federaciji između 2018. i 2019. godine povećao. No to povećanje je manje od 1%, odnosno minimalno.
„U Francuskoj, kada poskupi gorivo, pola zemlje gori. Ovdje mi umiremo od raka i niko ništa ne govori“, požalio se aktivista. Nakon što je obavijestio sve ambasade u državi, kontaktirao Europsku uniju, Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo, a sve bezuspješno, počeo je gubiti nadu. Odgovorili su mu jedino iz NATO-a, koji je ipak odbio djelovati, smatrajući da analiza vode nije u njegovoj nadležnosti.
Predsjednik Future, obasjan sunčevim zrakama, ipak vjeruje u promjenu uz angažman građana. „Uprava nije dorasla izazovu. Posljednja linija odbrane su ljudi koji štite svoje rijeke i svoje potoke“.
O autorima:
Adriana Dagba je završila studij novinarstva na IEP-u u Rennesu i planira postati strana dopisnica. Za ovu radionicu ona i njezin tim odabrali su delikatnu temu: „Shvatili smo to iz pogleda i biranja riječi naših sugovornika“. Pročitajte Adrianin ‘Making of‘.
Catarina Jović Aleixo je u Zagrebu studirala francuski, španjolski i novinarstvo. S Adrianom i Irfanom vodila je ovu izazovnu reportažu. „Najteže je bilo objektivno sagledati temu i nepristrano prikazati različita gledišta koja smo prikupili“. Pročitajte Catarinin ‘Making of’.
Irfan Mandžuka je studirao francuski i italijanski jezik na Univerzitetu u Sarajevu. Strastveni je ljubitelj stranih jezika i putovanja. U toku sastavljanja ove reportaže uhvatio je se u koštac sa problemima s kojima se i sam Balkan suočava. „Ovo iskustvo je zacijelo pobudilo pospanog aktivistu u meni“. Pročitajte Irfanov ‘Making of‘.
Ovaj članak čini dio serije od deset reportaža koje je krajem aprila u Mostaru izradilo trideset studenata iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Francuske i Srbije u okviru medijske radionice koju je organiziralo udruženje Téméco uz financiranje EU-a i programa Erasmus+. AbrašRadio je partner projekta.
